Državni blagdan 18. studenoga izrastao je iz naroda

„Vukovar me uvijek iznova fascinira, njegova hrabrost i spremnost na opraštanje. Vukovarci nikad nisu mrzili, oni su uvijek znali nositi se sa svojim ranama”, rekao je uvodno nekadašnji župnik Borova naselja fra Vjenceslav Janjić. Istaknuo je kako je ondje služio od 1982. do 1984., i već tada se u zraku osjećao dolazak rata. Drugi put u Borovo naselje došao je 2008. godine. I danas susreće ljude koji žive s traumama, po njima proživljava pijetet prema žrtvi Vukovara: „Proživljavam ga kad susrećem vukovarske majke koje su položile na oltar domovine svoje sinove.”

U vrijeme Domovinskog rata, kao svećenik je djelovao u Cerniku. Kao pripadnik Samostalne psunjske satnije 121. brigade HV-a, Nova Gradiška, u emisiji je svjedočio koliko je njegova prisutnost značila hrvatskim braniteljima: „Svećenikova dušobrižnička dužnost u ratu je jako velika, a i sada, nenadomjestiva. Mi smo lijek tim ljudima i oni, kad nas vide i s nama se druže, osjećaju se puno sigurnijima. Zato sam ponosan što sam bio sudionik rata.” Samo jednom je uzeo pušku u ruku kad mu je život bio ugrožen. U obranu Hrvatske svatko se uključio kako je mogao i znao, pa tako i svećenici. Kad je počela agresija na Hrvatsku 1991. godine prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman tražio je od kardinala Franje Kuharića da se pobrine za duhovnu skrb branitelja. I tako je oko 150 svećenika krenulo u duhovnu zaštitu branitelja.

Jedna od tema emisije bilo je uvođenje 18. studenog kao državnog blagdana u kalendar neradnih dana u Hrvatskoj od ove godine. Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i član Vijeća za domovinski pijetet, mir i razvoj dr. Ante Nazor komentirao je ovu zakonsku odredbu: „Mislim da će neradni dan doprinijeti da se taj pijetet može iskazati na bolji, masovniji način, jer ne neradni. Za mene je to dan sjećanja na sve one koji su kroz povijest živjeli i ginuli za slobodnu Hrvatsku. On je za Domovinski rat, Vukovar i Škabrnju, budući da su to zadnji tragični događaji u našoj povijesti.” Takve dane imaju i druge zemlje u svijetu. Da nije pandemije, vjeruje da bi dolazak u Vukovar bio masovniji. Blagdan 18. studenog neslužbeno je krenuo iz naroda, a njegovo proglašenje državnim praznikom bio je logičan slijed.

„To je dan koji je posvećen svima kojima mi danas dugujemo samostalnu i slobodnu Republiku Hrvatsku. To nije samo hodnja u Vukovaru, nego niz aktivnosti koje propisuje Zakon o domovinskom pijetetu. U školama i fakultetima će se taj dan posvetiti ne samo sjećanju, nego stjecanju znanja što se dogodilo 90-ih godina u Hrvatskoj. Svjesni smo da bi mnogi željeli stvari prikazati onakvima kakve nisu bile, da bi željeli relativizirati događaje, zanemariti uzroke ratu”, rekao je dr. Nazor i spomenuo nedavnu video konferenciju o potpisivanju Temeljnog sporazuma u Erdutu 12. studenog 1995. godine. „Neki bi opet zanemarili uzrok, govorili o stvarima koje jesu važne, ali nisu presudne.”

Zato je o Vukovaru naglasio: „Vukovar je simbol obrane i stradanja RH, ali je i simbol pobjede, jer iako je okupiran, hrabrost branitelja, činjenica da su oni odolijevali gotovo tri mjeseca u neprekidnom obruču, da su uspjeli zaustaviti dinamiku napredovanja agresora, pokazuje da je tu nagoviještena pobjeda Hrvatske u Domovinskom ratu. I kad govorimo o mirnoj reintegraciji toga područja, onda moramo jasno reći da nje ne bi bilo bez pobjeda Hrvatske vojske. Danas neki to žele zanemariti, isti oni koji su 90-ih godina imali priliku za mirno rješenje, ali su je propustili, jer su bili sigurni u snagu svoga oružja, u snagu JNA, da će pomoću nje ostvariti svoje velikosrpske ciljeve. Kad su došli u situaciju nakon niza poraza 1995., Bljeska i Oluje, nakon poraza na bojištima u bojištima u BIH, kad su shvatili da nemaju izgleda, onda im je mirno rješenje bilo prihvatljivo.”

Fra Vjenceslav Janjić otklonio je nedoumicu koji pojam koristiti za 18. studenoga – praznik ili blagdan? „Nedoumice nema. Dan 18. studenoga mora biti blagdan. U posljednje vrijeme piše se pijetet, a pijetet graniči s božanstvom, Bogom. Imati strah Božji, strahopoštovanje prema žrtvi Vukovara. 18. studenoga je od 1991. godine blagdan za svakog istinskog Hrvata.” Na pitanje smijemo li u kršćanskom i crkvenom smislu žrtve Vukovara smatrati mučenicima, fra Vjenceslav je objasnio: „U počecima je bilo pitanje kako slaviti misu na taj dan, u ljubičastom – za pokojne, ili u crvenom – za mučenike. Hrvatski biskupi su donijeli odluku da se oblači crveno misno ruho, što znači pijetet, da su oni naši mučenici. Na Sajmištu u Vukovaru postoji župa imenom Hrvatskih mučenika. Mučenici su i svjedoci ljubavi prema Bogu, prema čovjeku i prema domovini. To su one kreposti koje je propovijedao kardinal Alojzije Stepinac.”

U emisiju se uključila i hrvatska braniteljica iz Škabrnje, junakinja Domovinskog rata, Danka Dražina. Osvrnula se na 18. studenoga kao državni praznik izražavajući žaljenje što se to nije i ranije dogodilo, „ali nikada nije kasno s obzirom na žrtvu koju su hrvatski branitelji dali za slobodnu i neovisnu državu. Stalno trebamo podsjećati na njihovu hrabrost i biti zahvalni na svemu tome. Sretna sam što ove godine prvi put na ovakav način odajemo poštovanje njihovoj žrtvi.” Govorila je o odgovornosti koju su branitelji preuzeli ’91. „Kako ste bili svjedok tog jednog vremena u kojem se stvarala hrvatska država, taj vjekovni san hrvatskoga naroda, znate da morate preuzeti tu odgovornost. Devedesetih godina veliki korpus hrvatskoga naroda na bilo koji način preuzeo je odgovornost stvaranja i obrane domovine, a posebna je bila žrtva hrvatskih branitelja.” Podsjetila je na HOS-ovu „Štafetu smrti” između 10. i 22. studenog u blizini Marinaca kada su pripadnici HOS-a predvodili civile i izvlačili ih iz minskih polja. Od njih 11, samo dvojica su preživjela. Oni su žrtvovali sebe da bi spasili civile. Druga je žrtva policajca Mile Blaževića Čađe u mjestu Struga na Banovini koji je prodor tenkova i stradanje civila spriječio tako što se bacio pred njih. „Preuzeti odgovornost je najveći blagoslov u životu svakoga čovjeka”, rekla je braniteljica Dražina. Na kraju je rekla da i danas živimo vrijeme odgovornosti: „Svako vrijeme nosi svoje izazove. Današnje vrijeme također traži žrtvu, svoje heroje, a od svih nas jednu veliku odgovornost. Podsjećam, ova Hrvatska nastala je na žrtvi i krvi hrvatskog čovjeka, branitelja i civila. Više od 16 tisuća ljudi u Hrvatskoj dalo je svoj život za neovisnu domovinu. Stoga mi danas ne smijemo biti neodgovorni.” Javljanje je završila citatom Vlade Gotovca: „Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje.”

Danka Dražina – privatni arhiv

Dr. Nazor je napomenuo kako „Vukovar nije mjesto plakanja, nego mjesto ponosa, nije mjesto žalovanja u smislu prikazivanja sebe samo kao žrtve, već mjesto gdje iskazujemo pijetet, simbol Domovinskog rata, obrane, sjećanje na sve one hrabre ljude, mučenike, koji su umrli da bi Hrvatska živjela. To nije fraza, to je činjenica. Izvori pokazuju, da se Hrvatska nije uspjela obraniti 91. godine ne bi nas bilo, ne bi bilo Hrvatske. Godine ’91. Hrvati biju bitku za opstanak.” Govoreći o odnosu djece i mladih prema Domovinskom ratu, istaknuo je veliku važnost razgovora o tome u obitelji: „Bez obzira na sustav obrazovanja, na ono što će čuti u školama, obitelj je kroz stoljeća bila ta koja gaji osjećaj prema prostoru, zavičaju, domovini.” Ukazao je i na značajnu ulogu svećenika koji su narod pratili u obrani zavičaja još od turskih vremena, a kroz primjere junaka iz Domovinskog rata mladi mogu shvatiti što je značilo u onim okolnostima suprotstavljati se i ne štedeći svoj život odlaziti u obranu domovine.

Fra Vjenceslav Janjić, današnji gvardijan Franjevačkog samostana u Cerniku, govoreći o domoljublju za kršćane, rekao je: „Istinski Hrvat katolik mora voljeti svoju domovinu, upravo radi toga što je ‘mnoga mladost dala život svoj da nam Dunav ostane u himni’.” I u zaključku je podsjetio na tri čuda o kojima je u našoj novijoj povijesti govorio kardinal Franjo Kuharić: „Prvo – da se goloruki hrvatski narod branio, drugo – međunarodna javnost nas je priznala, treće – od 10 Hrvata i danas su trojica koji ne vjeruju u državu Hrvatsku, a ona se održala. To je poticajno da volimo domovinu, ona se u srcu nosi i nitko je ne može uništiti.”