Uvodno je sve okupljene pozdravio tajnik varaždinskog biskupa vlč. Marko Domiter, a duhovnu obnovu vlč. Cujzek je započeo molitvom za odvažnost.

Razmatrajući o temi duhovne obnove vlč. Cujzek potaknuo je okupljene da si odgovore na pitanje imaju li oni sami za sebe osjećaj da su dragocjeni, da su važni.

„Pokušajte se vratiti u neki najteži trenutak svoga života. Imaš li u tom trenutku osjećaj da si dragocjen Bogu? Znači li meni nešto činjenica da nas Bog voli? Imamo li taj osjećaj da smo stvarno Bogu bitni i da smo Božji miljenici, ali i osjećaj da je Bog uvijek tu i da je pratitelj na putu našega života?” upitao je vlč Cujzek te nagovor nastavio pričom o dijamantu koji je simbolizirao život. Nesreće, problemi, patnja, razočaranja i rane u životu, pukotine su koje dijamant lišavaju pravoga sjaja. Naša slomljena srca, naši krivi postupci, propusti, naši grijesi, to su pukotine. A brusitelj je slika Boga, protumačio je vlč. Cujzek te dodao da je „Bog strpljiv prema nama kao brusitelj prema dijamantu i nikada neće odustati od nas sve dok ne uvidimo da je na mjestu naših rana izrasla predivna ruža. On ne odustaje sve dok ne izrastemo do najbolje i najljepše verzije nas samih. Taj neusporediv, jedinstven i neprocjenjiv dijamant, to je plod naše suradnje s Gospodinom. To su naši životi u Božjim očima.”

Kao „dijamant nad dijamantima“ vlč. Cujzek je istaknuo Blaženu Djevicu Mariju te poručio kako je ona najdragocjenija ruža urezana u dijamant.

„Ona nam pokazuje kako je velik i lijep čovjek koji se nadahnjuje u Bogu. Ona je bila laik i bila je žena, što joj nije u tadašnjem društvu dalo za pravo da čini velike stvari. Ali Bog joj je dao za pravo! Budući da je najprisnije i najodanije uz njega rasla, nitko joj od ljudi nije dorastao”, naglasio je vlč. Cujzek.

Ljudi koji se nadahnjuju u Bogu poput Marije, itekako su potrebni ovom vremenu, napminje nadalje vlč. Cujzek i dodaje kako se na njih oslanja svijet, ali i Bog „šaljući ih da u društvu grade Njegovo kraljevstvo, da mu donose Njegov mir, da hrabro svijet čine boljim – moleći dođi kraljevstvo tvoje, a ne odgađajući Njegov dolazak”.

Uz mnoštvo nadahnutih i ohrabrujućih misli u svom nagovoru, vlč. Cujzek je, između ostalog, podijelio i sliku laika koji, kako je rekao, svoje vrijeme, svoje znanje, svoje snage i vještine posvećuje Crkvi.

„On (laik) je poput oltara u svakodnevici. Onaj oltar u crkvi na kojem se u euharistiji lomi i daje tijelo Kristovo, i onaj stol na kojem se lomi i dijeli riječ Božja, to je slika laika po kojem se Bog daruje svijetu. Produžetak sakramenta u vrijeme i prostor svakodnevice. Zato laik koji je most između Boga i čovjeka osobito mora gledati kakav miris za sobom ostavlja. Na tom tragu posebno je važno da sa svog obraza umije natruhe razdražljivosti, nervoze, sebičnosti, da s lica ispere svaku trunku licemjerja, kako bi njegov osmijeh, njegova radost bila iskrena”, poručio je vlč. Cujzek.

Potaknuo je okupljene i da jedni u drugima nastoje prepoznati Božje dijamante te, umjesto s nepovjerenjem, s osudom, sa stisnutim okom, jedni za druge neka budu zahvalni.

„I za one koji su nam dragi i mili i koji nisu, koji su nam teški i naporni jer i jedni i drugi su dar. Jedni su dar na radost, a drugi na izgrađivanje, nama na rast u strpljivosti i poniznosti. Kako na radnome mjestu, tako i u užoj i široj obitelji”, poručio je vlč. Cujzek te svima poželio da sveti Josip pomogne tesati svoju savjest i čistiti je od natruha grijeha kako bi Gospodin mogao u svima „rezbariti svoju radosnu poruku svijetu u kojem živimo, koji volimo i za koji se borimo.”

Nagovor je vlč. Cujzek završio molitvom sv. Franje Saleškog, prisutni su potom imali prilike pristupiti sakramentu pomirenja, a onda je uslijedilo i euharistijsko slavlje u kapeli Svećeničkog doma.

Svetu misu predslavio je mons. Bože Radoš, varaždinski biskup uz koncelebraciju generalnog vikara Varaždinske biskupije mons. Antuna Perčića te već spomenute vlč. Cujzeka i vlč. Domitera.

U svojoj homiliji biskup je najprije rekao kako je ovo okupljanje u znak zahvalnosti djelatnicima na svemu što čine, ali i kako bi svi jedni za druge molili – svećenici za laike, ali i laici za svećenike.

Okupljeni na misnom slavlju kao braća i sestre svi nastoje slušati, otkriti, dokučiti što im to Bog želi reći. Stoga je u nastavku homilije biskup Radoš tumačio naviještenu Božju riječ kroz spomenute likove: kralja Ahaza iz Starog zavjeta te Djevice Marije iz Novog zavjeta. Oboje u suštini dobivaju od Gospodina istu poruku: Ne boj se, Gospodin je s tobom… hoćeš li se pouzdati, osloniti svoj život na Njega?

„Teško se osloniti na Boga kojega ne vidimo. Treba imati snažnu vjeru.Vjerujemo li zaista da je Bog najsnažniji oslonac jači od bilo kakvih drugih naših snaga, oružja i saveza?” upitao je biskup Radoš.

I dok kralj Ahaz nema povjerenja u takav oslonac, Marija, premda se poput Ahaza pomalo boji, ipak ima silno pouzdanje i oslanja se na Boga.

„Puno je nepoznanica, stvari koje mogu rastrgati njezin život, ali se oslanja na Boga i kaže Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi. I njoj je obećan Emanuel – Bog s nama. Uzda se u Boga koji je s njom i koji ide zajedno kroz život, ne samo Marijin, nego ide kroz život svakoga čovjeka”, ohrabrio je okupljene mons. Radoš te dodao kako stoje pred izborom da budu (lažno) pobožni poput Ahaza i kažu kako neće iskušavati Gospodina ili da budu stvarno otvoreni za Boga, u pravom smislu riječi pobožni te da kažu: Bože, neka mi bude kako ti hoćeš. Oslonit ću sebe, život svoje djece, svoje obitelji, svakoga onoga do koga mi je stalo, na Tebe i vjerujem da si ti Emanuel Bog s nama.

Biskup Radoš je stoga svima poželio da tako vjeruju da se naslone na Gospodina te da Bog, koji je Emanuel, čvrsto zauzme svoje mjesto u njihovim životima.

Nakon euharistijskog slavlja uslijedio je tradicionalni zajednički objed prilikom kojeg se mons. Perčić osvrnuo na proteklu godinu u Varaždinskoj biskupiji te uputio božićnu čestitku. Na kraju susreta biskup Radoš je zahvalio svim djelatnicima na svim područjima na kojima pridonose u Biskupiji te također izrekao čestitku povodom Božića i nove građanske godine.