Govor nadbiskupa Hranića prigodom biskupskog ređenja Ive Martinovića

Dragi biskupe Ivo, u ime svih članova HBK, u ime naše Đakovačko-osječke crkvene pokrajine te u svoje ime, čestitam Vam na imenovanju požeškim biskupom, na današnjem biskupskom ređenju i na preuzimanju službe požeškog biskupa. S izrazima blizine i zajedništva pridružujemo se radosti današnjega dana i obećavamo Vam da ćemo pastirsku službu na koju Vas je glasom Crkve pozvao Gospodin pratiti usrdnom molitvom za Vas i za sve vjernike Požeške biskupije.

Evanđelje, otvoreno danas nad Vašom glavom, u trenutku molitve nad Vama, dragi biskupe Ivo, izvor je nadahnuća, pastoralnog zelusa, milosti i ljubavi, te okvir i put, na kojemu ste kao biskup pozvani živjeti u trajnom osluškivanju iste Božje riječi i nadahnjivati se evanđeoskim Duhom u vršenju svoje nove službe. Istodobno, pastirski štap vodstva u ruci i prsten vjernosti objedinjuju snagu molitve crkvene zajednice, koja Vaš život čvrsto veže uz Krista, raspetog i uskrslog Gospodina, kojemu ste po primanju punine svetoga reda suobličeni kao Glavi Crkve, te čiju ste ljubav, dobrotu i milosrđe pozvani uprisutnjivati i svjedočiti unutar ove mjesne Crkve.

Danas zato ponajprije Bogu zahvaljujemo i divimo se njegovu planu spasenja, u kojemu se on Crkvi daruje, ljubi ju i svoj život daje za nju po Vama kao novom pastiru ove Požeške Crkve. Biskup je onaj koji svojim sveobuhvatnim pogledom budno bdije nad povjerenom crkvenom zajednicom i svojom budnošću ulijeva mir, radost i nadu u srca njezinih svećenika i vjernika. No, bdijenje je istodobno i oprez pastira pred prijetećim opasnostima. Za bdijenje je potrebno biti budan, mudar, razborit, a ponekad i dovoljno odlučan te brz, no bez nepromišljenog zalijetanja. Za budnost valja imati i blagosti, strpljivosti te ustrajnosti u ljubavi. Vaš je predšasnik u službi bio mudar i vidovit pastir, koji je uzorno ustrojio mladu Požešku biskupiju i osigurao joj gotovo sve što joj je potrebno za ostvarenje njezina evangelizacijskog poslanja. Uz osiguranje i uređenje zgrada potrebnih za središnje biskupijske ustanove  i uz ustroj mreže katoličkih škola, zalagao se i za itrajnu duhovnu i pastoralno-teološku formaciju svoga klera, povjeravao mu razne zadaće, pratio njegov rad i svećenici su postupno postali jako dobri, savjesni, marljivi i odgovorni pastiri, uvelike uznapredovali u suodgovornosti i pastoralnom žaru. Gospodin je blagoslovio napore i u pastoralu duhovnih zvanja te Požeška biskupija danas ima i lijep broj mladih, dobrih, dobro formiranih i zauzetih svećenika. Na ovom području na kojemu su totalitarni režimi 20. stoljeća ostavili svoje razorne posljedice, biskup Antun je oblikovao sustavan i dobro promišljen pastoralni program Čišćenja povijesnog pamćenja i spomena na mučenike, nadahnut evanđeoskim poticajima svetog Ivana Pavla II. te je postao nositeljem ozbiljnog ekumenskog dijaloga i dijaloškog suočavanja s cjelovitom istinom. Dragi biskupe Antune, hvala Vam na svemu čime ste zadužili ne samo ovu biskupiju, nego i Crkvu u Hrvatskoj.

A Vi biskupe Ivo, znajte da dolazite u mladu i poletnu, dobro organiziranu i ustrojenu biskupiju, punu života i evanđeoskog zanosa, u kojoj treba samo mirno i radosno pratiti te u opuštenom crkvenom zajedništvu i ljubavi nastaviti te u skladu sa zahtjevima nadolazećih vremena usklađivati ono što je već zaživjelo.

Vaše imenovanje biskupom je plod Vašega dobroga glasa i ugleda u očima svih onih koji su bili pitani za mišljenje te izraz povjerenja i čast koju Vam je iskazao Sveti Otac. A biskupsko ređenje je čisti Božji dar Vama osobno, no i dar Kristove spasenjske milosti za članove ove biskupijske zajednice, koja Vam je povjerena. Tako su dar i primljena milost, istodobno i Vaša velika odgovornost i obveza, koje uključuju i koje Vam donose radost, ali i križ. U svakodnevici koja je pred Vama, kad Vas sustignu križevi biskupske službe, sjetite da i proslavljeno čovještvo Uskrsloga Gospodina na sebi nose biljege Kristovih rana (usp. Papa Franjo, Nagovor novozaređenim biskupima, 18. rujna 2014.). te da nam sve što je u Crkvi vrijedno i lijepo u konačnici dolazi od Krista, sposobnoga umirati sebi i do kraja se darovati u ljubavi.

Svojim identitetom i službom, osim što je sjedinjen s Bogom, biskup je pridružen i biskupskom zboru na čelu s Papom, te je u zajedništvu sa svojim svećenicima, s Bogu posvećenim osobama i s Božjim narodom. U Crkvi smo svi jedno i jedni drugima pripadamo. Hrani nas i krijepi isto Kristovo Tijelo i Krv. Ljubav čini sličnima one koji ju dijele. Danas Vam zato i mi hrvatski biskupi očitujemo naše bratsko i crkveno zajedništvo te Vam želimo dobrodošlicu u naš biskupski zbor i u ovu Đakovačko-osječku crkvenu pokrajinu.

Želimo Vam i molimo, dragi biskupe Ivo, da u skladu s Vašim biskupskim geslom, u radosti i u miru, kao biskup postojano služite i plodno ostvarujete svoje pastirsko biskupsko poslanje u ovoj mjesnoj Crkvi, kako bi Vaši svećenici i vjernici te toliki bogotražitelji s kojima ćete se svakodnevno susretati, mogli u Vama trajno prepoznavati plamen Kristove ljubavi, oslonac, blagost, dobrotu, mir i radost čiji je izvor Krist Gospodin.

Blažena Djevica Marija, sv. Lovro i bl. Alojzije Stepinac te sv. Terezija Avilska neka Vam izmole svjedočko pastirsko srce, čvrstu vjeru i nepokolebivo pouzdanje u Krista Gospodina. Ad multos annos sanos ac sanctos!