Gospođo Generalna guvernerko, gospodine Premijeru, dragi domorodci Maskwacisa i ove kanadske zemlje, draga braćo i sestre!

Čekao sam da dođem ovdje i budem s vama. Odavde, s ovog mjesta povezanog s bolnim sjećanjima, želio bih započeti ono što smatram hodočašćem, pokorničkim hodočašćem. Došao sam u vaše rodne krajeve osobno vam izraziti svoju tugu, izmoliti od Boga oprost, ozdravljenje i pomirenje, iskazati svoju blizinu i moliti se s vama i za vas.

Prisjećam se susreta koje smo imali u Rimu prije četiri mjeseca. Tada sam dobio dva para mokasina kao znak patnje koju su podnijela domorodačka djeca, posebice ona koja se, nažalost, nikada nisu vratila iz rezidencijalnih škola. Zamoljen sam da vratim mokasinke kada dođem u Kanadu. Donio sam ih i vratit ću ih nakon ovih nekoliko riječi, kojima bih se htio osvrnuti na ovaj znak koji je u meni proteklih mjeseci pobuđivao bol, ogorčenje i sram. Sjećanje na tu djecu doista je bolno; potiče nas na djelovanje da bi se osiguralo da se prema svakom djetetu postupa s ljubavlju, časno i s poštovanjem. Istovremeno, te nam mokasinke govore o putu koji trebamo slijediti, o putovanju koje želimo poduzeti zajedno. Želimo hodati zajedno, moliti zajedno, raditi zajedno, da bi patnje iz prošlosti mogu dovesti do budućnosti pravde, ozdravljenja i pomirenja.

Zato se prva etapa mog hodočašća među vama odvija u ovoj regiji, koja uključuje rodne zemlje Métisa iz Alberte i Inuita, kao i, od pamtivijeka, iskonski teritorij populacija kao što su Cree, Dene, Blackfoot, Saulteaux i Nakota Sioux. To je teritorij koji nam govori, koji nam omogućuje prisjetiti se.

Prisjetiti se: braćo i sestre, živjeli ste u ovoj zemlji tisućama godina načinom života koji je poštovao samu zemlju, naslijeđenu od prošlih generacija i sačuvanu za buduće. Niste se prema njoj ophodili kao prema tlu koje treba iskorištavati, već kao prema daru Stvoritelja koji treba dijeliti s drugima i voljeti u skladu sa svime što postoji, u živopisnoj povezanosti svih živih bića. Tako ste naučili njegovati istinski osjećaj za obitelj i zajednicu te ste razvili snažne veze među generacijama, poštujući starije i brinući se za najmlađe. Koliko dobrih običaja i učenja, usmjerenih na pozornost prema drugima i na ljubav prema istini, na hrabrost i poštovanje, na poniznost i poštenje, na mudrost života!

No, ako su to bili prvi koraci učinjeni na ovim prostorima, sjećanje nas, nažalost, odvodi na one sljedeće. Mjesto gdje se sada nalazimo u meni budi krik boli, prigušeni krik koji me prati zadnjih mjeseci. Prisjećam se drame koju su pretrpjeli toliki od vas, vaše obitelji, vaše zajednice; onoga što ste podijelili sa mnom o patnji pretrpljenoj u rezidencijalnim školama. To su traume koje se na određeni način proživljavaju svaki put kad ih se prisjetite i shvaćam da i naš današnji susret može probuditi sjećanja i rane te da se mnogima od vas može biti teško dok govorim. Ali, ispravno je zapamtiti, jer zaborav vodi u ravnodušnost i, kao što je rečeno, ”suprotnost ljubavi nije mržnja, to je ravnodušnost (…) suprotnost životu nije smrt, već ravnodušnost prema životu ili smrti” (E. WIESEL, Govor u Bijeloj kući, 12. travnja 1999.). Sjećanje na pogubna iskustva koja su se dogodila u rezidencijalnim školama pogađa, ogorčuje, rastužuje, ali je nužno.

Neophodno je prisjetiti se kako je politika asimilacije i oslobođenja, koja je uključivala i rezidencijalni školski sustav, bila razorna za ljude ovih zemalja. Kad su europski doseljenici tamo prvi put stigli, ukazala se izvrsna prilika za razvoj plodnog susreta između kultura, tradicija i duhovnosti. Ali, u velikoj mjeri to se nije dogodilo. Padaju mi na pamet vaše priče: o tome kako je politika asimilacije završila sustavnom marginalizacijom autohtonih naroda; kako su, kroz rezidencijalni školski sustav, vaši jezici i kulture ocrnjeni i potisnuti; kako su djeca bila izložena fizičkom i verbalnom, psihičkom i duhovnom zlostavljanju; kako su ih kao male odvodili iz svojih domova i kako je to neizbrisivo obilježilo odnos roditelja i djece, baka i djedova i unuka.

Zahvaljujem vam što ste mi dopustili da sve ovo uđe u moje srce, što ste  izvukli teške terete koje nosite u sebi, što ste sa mnom podijelili to krvavo sjećanje. Danas sam ovdje, u ovoj zemlji koja, zajedno s drevnim sjećanjem, čuva ožiljke još uvijek otvorenih rana: ovdje sam jer je prvi korak ovog pokorničkog hodočašća među vama ponovno vam uputiti isprike, reći vam, od sveg srca, da sam duboko ožalošćen. Zbog načina na koji su, nažalost, mnogi katolici podržavali kolonizatorski mentalitet sila koje su tlačile autohtone narode: žalostan sam i molim za oproštenje. Osobito za načine na koje su mnogi članovi Crkve i vjerskih zajednica surađivali, uz ravnodušnost, u tim projektima kulturnog razaranja i prisilne asimilacije tadašnjih vlada, koji su kulminirali u sustavu rezidencijalnog školstva: jako sam žalostan i molim za oprost.

Iako je kršćanska skrb često bila prisutna i nije bilo malo uzornih slučajeva posvećenosti djeci, ukupne posljedice politike rezidencijalnih škola bile su katastrofalne. Ono što nam kršćanska vjera govori jest da je to bila razorna pogrješka, nespojiva s Evanđeljem Isusa Krista. Bolno je znati da je to kompaktno tlo vrijednosti, jezika i kulture, koje je vašim narodima dalo istinski osjećaj identiteta, narušeno i da vi nastavljate plaćati posljedice. Suočen s tim zlom koje ogorčuje, Crkva kleči pred Bogom i moli oproštenje za grijehe svoje djece (usp. sv. Ivan Pavao II., Bolla Incarnationis mysterium [29. studenog 1998.], 11: AAS 91 [1999.], 140). Želio bih to ponoviti sa sramom i jasnoćom: ponizno molim za oproštenje za zlo koje su počinili toliki kršćani protiv autohtonih naroda.

Draga braćo i sestre, mnogi od vas i vaši predstavnici rekli su da isprike nisu odredišna točka. U potpunosti se slažem: one su samo prvi korak, početna točka. I ja sam svjestan da, ”gledajući u prošlost, ono što se čini kako bi se zatražilo oproštenje i pokušalo popraviti nanesenu štetu, nikada neće biti dovoljno” i da, ”gledajući u budućnost, sve što se čini da bi stvorila kultura sposobna izbjeći da se takve situacije ne samo ne ponove, nego da ne nađu prostora” (Pismo Božjem narodu, 20. kolovoza 2018.). Važan dio tog procesa provođenje je ozbiljne potrage za istinom o prošlosti i pronalaženje načina da se pomogne preživjelima u rezidencijalnim školama kako bi krenuli putevima iscjeljivanja proživljenih trauma.

Molim se i nadam se da će kršćani i društvo ove zemlje rasti u sposobnosti prihvaćanja i poštivanja identiteta i iskustva autohtonih naroda. Nadam se da će se naći konkretni načini da ih upoznamo i cijenimo, učeći hodati svi zajedno. Sa svoje strane, nastavit ću poticati zalaganje svih katolika za autohtone narode. Učinio sam to u više navrata i na raznim mjestima, kroz susrete, apele i također kroz apostolsku pobudnicu. Znam da za sve to treba vremena i strpljenja: to su procesi koji moraju sići odozgo, moraju ući u srce, a moja prisutnost ovdje i zalaganje kanadskih biskupa svjedočanstvo su volje da se ide tim putem.

Dragi prijatelji, ovo hodočašće traje nekoliko dana i dotaknut će daleka mjesta, ali neće mi biti moguće odgovoriti na mnoge pozive i posjetiti centre kao što su Kamloops, Winnipeg, razna mjesta u Saskatchewanu, Yukonu i Sjeverozapadnim teritorijima. Čak i ako to nije moguće, znajte da ste svi u mojim mislima i molitvama. Znajte da prepoznajem patnju, traumu i izazove autohtonih naroda u svim regijama ove zemlje. Moje riječi izgovorene na ovom pokorničkom putu upućene su svim zajednicama i starosjediocima, koje grlim od srca.

U ovoj prvoj fazi želio sam ustupiti mjesto prisjećanju. Danas sam ovdje kako bih se prisjetio prošlosti, plakao s vama, u tišini gledao zemlju, molio se na grobovima. Neka nam tišina svima pomogne da pronađemo tu bol sebi. Tišina. I molitva: pred zlom pomolimo se Gospodinu dobra; pred licem smrti molimo se Bogu života. Gospodin Isus Krist načinio je grob, koji je kraj nade pred kojim su nestali svi snovi i ostali samo plač, bol i rezignacija, mjestom ponovnog rođenja, uskrsnuća, iz kojega počinje priča o novom životu i sveopćem pomirenju. Naši napori nisu dovoljni za ozdravljenje i pomirenje, potrebna nam je Njegova milost: potrebna nam je krotka i jaka mudrost Duha, nježnost Tješitelja.

Neka On bude taj koji će ispuniti očekivanja srca. Neka On bude taj koji će nas uzeti za ruku. Neka On bude taj koji će nas potaknuti da hodamo zajedno.