Dan molitvenog sjećanja na mučenike i sve druge žrtve ratova u našoj biskupiji

Drvar, 27. srpnja 2022.

(Jak 4,1 – 3; 6b – 8; 3, 13 –18; Ps 7, 11 – 18; Iv 15, 12 – 17)

Dragi župniče vlč. Davore,
draga braćo svećenici,
dragi đakone,
dragi Kristovi vjernici laici, župljani ove i drugih župa,

više od tri desetljeća, otkako mi je Božja providnost preko Kristovog namjesnika na zemlji, tadašnjeg Pape, u međuvremenu sveca naše Crkve, Ivana Pavla II., povjerila na brigu ovu moju rodnu Banjolučku biskupiju, trudio sam se i moliti se i raditi za vremenito i još više za vječno dobro svih vas, njenih članova, kao i svih pokojnih vjernikā, svećenikā, redovnikā i redovnicā te biskupā. Dio te brige je bilo i naše zajedničko vjerničko molitveno komemoriranje žrtava Drugog svjetskog rata, a onda i posljednjeg, domovinskog, kojega je većina od nas i osobno doživjela.

Podsjećam vas na Papine smjerodavne, tj. obvezujuće riječi, koje sam i ranijih godina, na ovaj Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve naše biskupije, barem katkada citirao. Evo tih riječi: „Ovo (tj. prošlo) stoljeće, imalo je brojne mučenike zbog nacizma, komunizma i rasnih ili plemenskih borbi. Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere, plativši krvlju svoje prianjanje uz Krista i uz Crkvu, ili su proveli beskonačne godine u zatvoru ili su bili svega lišeni, jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature“ (Otajstvo utjelovljenja 13).

Isti je Papa dao nalog nama biskupima i našim prvim suradnicima napisavši: „Potrebno je da Mjesne Crkve (tj. biskupije) učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo, prikupljajući potrebnu dokumentaciju (o njihovom svjedočkom stradanju)“ (Na dolasku trećeg tisućljeća 37).

Može nekome zvučati neskromno ali je istina, koju dobro poznaje barem jedan dio nas danas sabranih, na ovom Danu našeg molitvenog sjećanja, da smo – kao dio biskupijske zajednice – barem donekle ispunili ovaj nalog svetog pape Ivana Pavla II.

Svake smo se godine – kako i koliko kada – sabirali na molitveno zborovanje baš u ovoj župi. Ona je prva od svih župa naše doista teško uništene biskupije, doživjela svoj užasni „Veliki petak“, a onda i predugo trajaću „Veliku subotu“. Vjerujem čvrsto da je i naša ovdašnja zajednička molitva za prvomučenike naše biskupije, bezrazložno namjerno i planski ubijene na današnji dan prije 81 godine, te za sve one tisuće žrtava, koje su doživjele istu dramatičnu sudbinu, uključujući među njima i jednog od vaših nezaboravnih župnika prelata Nj. S. Kazimira Višatičkog, doprinijela uspjehu upornog istraživanja svih objektivnih podataka o stradanjima svih članova naše biskupije, koje je obavio jedan od naših vrijednih svećenika.

Također vjerujem da nam nije nepoznato, kako su mnoga naša braća i sestre u istoj vjeri, pripadnici drugih (nad)biskupija u našoj zemlji ali i brojni drugi žitelji ove zemlje, naši bivši sugrađani, također bili žrtve ratnih stradanja i uništavanja.

Opravdanim mi se čini da se i mi svi danas, okupljeni na ovom molitvenom zborovanju, pitamo riječima svetog Jakova apostola iz njegove poslanice, što smo ih maloprije saslušali: „Odakle ratovi, borbe i svađe među vama?“ (Jak 4, 1).

Sigurno ste se i sami nerijetko upitali: Što se sve to – tako često – s ljudima događalo i još uvijek događa u ovoj našoj zemlji ali i u tolikim drugim zemljama diljem svijeta? Kad se misli na toliki jad, nevolju, nepravde i stradanja nedužnih ljudi, na tolika brutalna ubojstva, na tolike suze i starih i mladih – i roditelja i djece – onda, kao kršćani, poučeni dobro u svojoj vjeri u Boga stvoritelja svega i svih ljudi – ne možemo isključiti zloupotrebu slobodne volje Božjeg ljubljenog stvorenja – čovjeka i njegovog okretanja od Boga i njegove pohlepe da sām bude Bog ali bez Boga.

Razmišljajući o toj fatalnoj drami, koja kao kuga, kao pošast zahvaća generaciju za generacijom, smatram i ja svojom obavezom pred Bogom, koji je i mene, poput apostola Pavla, pozvao u svoju poslaničku službu, da i ja u ime Krista njegova utjelovljenog sina, a Spasitelja svih ljudi, cijelog čovječanstva – vama i svima, koji me žele čuti doviknem: U ime toga istoga Krista, braćo moja i sestre, pomirite se s Bogom (usp. 2 Kor 5,20)!

Ne može se braćo i sestre, čovjeka odvojiti od Boga a da se time čovjeka ne zakine, ne omalovaži, ne prezre! Tko god se od Boga odmakne, tko prestane uvažavati i obdržavati Njegove zapovijedi, taj je u velikoj opasnosti da izgubi temelj i razlog za poštivanje i sebe samoga i života drugih ljudi oko sebe! Bog ne želi nikoga od nas ljudi podjarmiti, porobiti. On je najveći i najsigurniji prijatelj svakog čovjeka i garantira svakom čovjeku njegovu vrijednost i veličinu i slobodu; svakom i onom najslabijem i najsiromašnijem!

Moja dušobrižnička obaveza potiče me da tu Božju neupitnu objavljenu istinu o odnosu Boga prema nama ljudima, prema svakome od nas, uvijek iznova dozivljem u pamet svojim suvremenicima, pa tako i vama, djeci ovog vremena i ovog našeg životnog okruženja. Svi smo svjedoci pojačanog trenda beznađa, demoraliziranja, zbunjenosti i čovjeka pojedinca i cijelih obitelji pa čak i dijelovā naroda i čitavog društva. Zato je tim potrebnije, danas glasno i jasno dovikivati svima oko nas – i vama Kristovim vjernicima i drugim ljudima dobre volje: Raspirite žeravicu vaše vjere, vaše dobrote i ljubavi, da se ponovo u vama razgori vatra ljubavi prema živome Bogu, jer je on doista Bog živih a ne mrtvih! Bog žive vatre, koja rasvjetljuje životne horizonte, zagrijava promrzla i podiže klonula ljudska srca! On nije ugašeni oganj, utrnuli ugarak i mrtvi pepeo gdje se može naći samo mrtvilo i gdje se mogu samo uprljati ruke.

To konkretno za nas znači, da i mi moramo baklju svoje življene vjere neugašenu nositi i sačuvati i za budućnost, i svoju osobnu, i za buduće generacije; budućnost za koju se isplati zalagati sve svoje snage uma i srca.

Tu sigurnu i sretnu budućnost, koja nadmašuje sva naša očekivanja, nama ljudima je osigurao sam Bog, naš Stvoritelj i Spasitelj u svome vječnom Kraljevstvu, koje počinje već ovdje na zemlji. A to je Kraljevstvo njegove istine, njegove pravde, njegove svetosti i milosti, njegove ljubavi i njegovog mira.

To vječno Kraljevstvo Bog je nama osigurao, zagarantirao i platio najvećom cijenom – samim svojim Jedinorođenim Sinom Isusom Kristom. Krist je, poslušan Očevoj volji, došao k nama na zemlju uspostavivši tako definitivan, trajan most između Neba i zemlje – svojim utjelovljenjem, svojim naukom i svojom smrću na križu. Smrt njegova na križu bila je vrhunac njegove otkupiteljske žrtve i cijene koju je platio za sve nas i za cijeli ljudski rod.

Nama, današnjim kršćanima – i katolicima i pravoslavcima i drugima – dano je u zadatak od našega Stvoritelja i Spasitelja, da iz središta naše vjere, zajednički, solidarnim zauzimanjem za opće dobro u našoj životnoj sredini i u našem društvu, učinkovito posvjedočimo kako se samo u križu nalazi istinska, prava, prijeko potrebna vatra i energija životvorne nade, koja zaustavlja smrt beznađa, mržnje, straha i neprijateljstava među ljudima i narodima – ne samo u ovom gradu, u ovoj župi, županiji i državi, nego i u cijeloj Europi i po čitavoj zemaljskoj kugli.

Dakle, križ! Jer križ sadrži potrebu i mogućnost zauzimati se za život brata čovjeka kako bi se taj život spasio, zajedno sa svojim vlastitim životom.

Križ izriče istinu da je ljubav jača od mržnje, da je davanje važnije nego primanje, da darivanje samoga sebe više postiže nego stalno zahtijevanje od drugih.

Križ nam također dozivlje u pamet da ne mora biti očaj i zdvajanje bez nade; da ne mora biti tamne noći bez ijedne zvijezde na nebu; da ljubav ne poznaje nikakve granice, tj. da ona započinje s našim najbližim, a završava s najudaljenijim.

Križ nam također, zorno pokazuje da je Bog uvijek veći nego mi ljudi; da je njegovo milosrđe veće nego sve naše krivine i svi naši grijesi; da je život jači od smrti!

Dakle, kao Kristovi vjernici, kao njegovi učenici, svi smo mi pozvani snagom svoje vjere i svoga prihvaćanja cjelokupnog sadržaja Kristovog križa kojega On, djelomično povjerava i svakom od nas, ali ga najvećim dijelom nosi za nas i umjesto nas, – hodeći pred nama – da i mi, svojim riječima koje su ispunjene kršćanskom nadom i svojim vjerodostojnim kršćanskim življenjem – ponudimo svakodnevno istiniti pravi odgovor onim ljudima oko nas, koji su tako često beznadni, zbunjeni, nesigurni; koji zapravo i ne znaju zašto su uopće na svijetu.

Podsjećam vas još jednom na riječi poslanice svetog apostola Jakova koje smo maloprije čuli: „Mudrost koja dolazi odozgor (od Boga) jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena. U miru se sije plod tj. pravednost za one koji tvore mir (Jak 3, 17 – 18).

Bog nam, dakle, daje jasan putokaz u budućnost nas samih, našeg kraja i naše zemlje. Taj putokaz je uporno izgrađivanje pravednog mira i zajedničkog života u međusobnom poštovanju za izgrađivanje civilizacije ljubavi.

Potičem vas stoga, da se i ubuduće, osobno i zajednički, trudite izgrađivati svijetlu mirnu i sretnu budućnost za svoje obitelji, za svoju djecu i mlade, budućnost u solidarnosti i u pravednosti! Potičem vas, da za tu i takvu budućnost svakodnevno upućujete svoje molitve Bogu, od kojega nam dolazi uvijek svako dobro, a nikada i nikakvo zlo, jer zlo je plod sotone i onih koji su njegovi robovi!

Bog s nama ima samo misli i nakane mira, a ne rata; spašavanje naših života, a ne njihovo uništavanje!

Mi ćemo se danas – i ne samo danas – u svome srcu i u svojoj otvorenosti Božjim nakanama s nama, pomoliti Bogu i zamoliti ga da nas učini svojim istinskim suradnicima u izgradnji njegovog pravog i trajnog mira u našim životnim sredinama!

Uputit ćemo mu i svoje usrdne molitve za sve nevino stradale živote naše braće i sestara u ovoj župi i u cijeloj našoj biskupiji – da ih On njihov i naš Stvoritelj, pridruži u Nebu svojim izabranicima i da njihove krvave žrtve ne budu za nas i druge oko nas uzaludne.

Molit ćemo Krista, Kralja mučenika, da što prije omogući uzdizanje na čast oltara svoga vjernog slugu, nekadašnjeg župnika ove župe, Maksimilijana Waldemara Nestora, kao i župnike u susjednim župama Bosansko Grahovo i Krnjeuša, te u župi Gumjera, za koje je već započet crkveni proces beatifikacije. Molit ćemo Krista da se on proslavi i u drugim svojim svećenicima, našim ubijenim župnicima, koji su vjerni njemu i svome svećeničkom poslanju dali svoje živote i prolili svoju svjedočku krv. On je sam rekao da nitko nema veće ljubavi od one tko dadne svoj život za svoje bližnje.

Draga braćo i sestre, trudimo se uz Božju pomoć biti vjerodostojni učenici Isusovi i živjeti ovdje na zemlji – ne neozbiljno, neodgovorno i uzaludno – nego za proslavljanje Božjeg svetog Imena, za izgradnju njegovog kraljevstva među nama i za spasenje duša – naših i naših bližnjih! Amen.