Draga braćo i sestre, Bijela je nedjelja, nedjelja Božjeg milosrđa, a mi slavimo posvetu ove župne crkve Uzvišenja Svetog Križa u Kravarskom!

Velika je to pobjeda dobra, kad se naša lijepa crkva ponovno podignuta na istom mjestu i jednakih dimenzija, kao iz praha podigla nakon potresa koji joj je srušio zvonik i zidove! Bogu zahvaljujemo! Bogu koji je milosrdan i koji nam je darovao tu snagu i sposobnost, podigao duh onima koji su mogli ostvariti ovaj podvig te su, pomognuti dobrim ljudima i onima koji su željeli pomoći, sagradili novu crkvu!

Zahvaljujemo i svima njima, dobrim ljudima: župniku Siniši, načelniku općine Vladi, Zagrebačkoj županiji i g. županu Stjepanu, Vladi RH i g. ministru i potpredsjedniku Tomi, Varaždinskoj biskupiji i biskupu Boži i svima koji su darivali svoja sredstva i pomagali materijalno ovaj pothvat!

Zahvaljujemo projektantu, izvođaču i svim radnicima, svim ljudima dobre volje koji su dali svoj doprinos i ugradili se u ovo djelo!

Neka nam ovaj dan bude blagoslovljen, a župi Kravarsko neka Nedjelja Božjeg milosrđa bude uvijek svetkovina posvete župne crkve!

Posvetiti novu ili obnovljenu crkvu znakovit je obred u kojem se osobito želi istaknuti nakana da ovu zgradu ne doživljavamo samo kao građevinski objekt, nego kao sveto mjesto u kojem od sada stanuje Bog, mjesto susreta s Bogom, mjesto gdje se Boga slavi i primaju njegova otajstva, sveti sakramenti: krštenje, potvrda, slavi i prima Euharistija, gdje se imaju sklapati crkvene ženidbe obredom vjenčanja, gdje se slave mise zahvalnice, ali i sprovodne mise, mise za sav puk i na posebne nakane, gdje se okuplja Božji narod.

Danas nas Riječ Božja potiče na susret s Uskrsnulim Gospodinom.

Prvo čitanje iz Djela apostolskih (Dj 2, 42-47) osobito ističe kako je prva kršćanska zajednica živjela u jednom duhu, slaveći Euharistiju i u zajedničkim molitvama. Na poseban način nas dira poruka: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.“

I mi smo pozvani na takvo zajedništvo, upravo oko stola ovoga Božjeg Hrama, gdje se trebamo izgrađivati u takvom zajedništvu iz kojega nitko neće biti isključen…

To se može događati samo u duhu koji nam je darovao naš Gospodin koji je uskrsnuo. Isus je svojim uskrsnućem preobrazio vjeru učenika, učinio ih je poniznijima i združio istim osjećajem, posebno brigom jednih za druge, tako da nitko ne bude sam, da se za slabije brinu jači, da oni koji imaju daju onima koji imaju manje… Tu se već vidi karitativna djelatnost Crkve koja će se kasnije razviti u mnogobrojna djela ljubavi prema bližnjima. Upravo nas ta ljubav čini prepoznatljivima kao Isusovim učenicima.

Sveti Petar apostol u svojoj Prvoj poslanici (1 Pt 1, 3-9) bodri kršćane govoreći im upravo o Kristovu uskrsnuću: „Uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih Bog nas iznova rodi za životnu nadu.“ A koliko nam je potrebna upravo nada! Životna nada uskrsnućem Isusa Krista dobila je novu potvrdu i nepreglednu dimenziju, obzor koji nadilazi sva očekivanja. Stoga Petar blagoslivlja Boga i hvali ga što nas je po „velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za životnu nadu“ – i sad nabraja što za njega znači nada: „baština neraspadljiva, neokaljana i neuvela, pohranjena na nebesima…“ I onda poziva: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o objavljenju Isusa Krista.“

Apostol Petar dobro zna kako radost ne dolazi jednostavno i lako, te kako je potrebno prije toga svladati puno kušnji da bi vjera naša bila prokušana kao zlato koje se u vatri kuša…

Današnje evanđelje po Ivanu (Iv 20, 19-31) donosi prikaz ponovnog susreta Uskrsnulog Isusa s apostolima. Bio je opet prvi dan u tjednu, mi bismo rekli: nedjelja nakon Uskrsa – kao danas, učenici su opet zajedno, i prestrašeni su, zatvorili su vrata dvorane u kojoj su se sabrali… A Isus ponovno dođe k njima i kaže im: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« Učenici su radosni što ga ponovno vide, a on im daje svoga Duha. „Dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«“

Uskrs Gospodina Isusa dolazak je mira i darivanje Duha Svetoga.

O kada bi po slavlju Uskrsa cijelom svijetu došao mir! Molimo osobito za ratom pogođenu Ukrajinu, molimo se i za sve koji trpe zbog nemira i nasilja. Gospodin je po svojem križu izmirio svijet s Bogom i ljude među sobom, no mnogo je još neprijatelja križa Kristova. Gospodin je započeo novi život uskrsnućem, ali mnogi još ne vjeruju i ne nadaju se ničemu drugom doli svojem zemaljskom često nesretnom životu pa ga krcaju novim stvarima kojih se brzo zasite te se uzdaju samo u prolazno a ono i oni s tim odlaze i ne dosegnu onu obećanu budućnost koju bi imali da su pošli s uskrslim Isusom i dali se nositi njegovim Duhom kroz život…

No, tu je zgoda i s „nevjernim Tomom“… To je apostol koji nije bio na dan Isusova uskrsnuća, dakle prošle nedjelje, zajedno s apostolima i nije doživio susret s Kristom. Na uvjeravanje apostola da je Isus živ, on je odgovarao: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« Doista mogli bismo zaključiti da je Toma bio nevjeran, odnosno da je prihvaćao samo ono što je sam iskusio, što je sam doživio. I zapravo to je u redu jer kako da vjeruje tako neviđenoj i nikad dogođenoj stvarnosti kao što je uskrsnuće mrtvih? No, to je Isusa nagnalo da se najprije obrati upravo njemu i da ga uvjeri da je to doista on, i da je živ. Gospodin ga je prekorio: »ne budi nevjeran nego vjeran.« Toma je dao nakon toga najljepšu vjeroispovijest: »Gospodin moj i Bog moj!« To je i naša vjera. Zna to evanđelista Ivan pa navodi Isusove riječi: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« To smo naime mi, koji vjerujemo premda nismo vidjeli.

A nije ni moguće vjerovati samo ono što se vidi jer vjera je povjerenje, ili kako uči poslanica Hebrejima (11,1): “Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo”.

Vjera je također povjerenje. Kad vjerujemo u Krista, trebamo i vjerovati Kristu. Vjerovati Bogu veće je od vjerovanje samo da Bog jest. To pak znači poznavati njegovu Riječ i imati povjerenje u ono što je obećao da će to i izvršiti. To je dakle pouzdanje u Boga. I treće, mogli bismo sa svetim Augustinom nastaviti, vjera je i predanje Bogu: baciti se u Božje ruke, povjeriti sav svoj život njemu!

A o svemu tome govori nam današnja Nedjelja Božjega milosrđa i naše slavlje posvete ove novoizgrađene crkve. Velika je nevolja pogodila našu Sisačku biskupiju 29. prosinca 2020. godine. Ali je – kao i u Domovinskom ratu – ta nevolja potaknula srca mnogim dobrih ljudi, njihovo milosrđe tj. smilovanje prema potrebitima. Kao što se Bog nama smilovao, on želi da se i mi jedni prema drugima smilujemo. Tako su velike nevolje škola naše bratske ljubavi, prilika da činimo dobro.

Iz te dobrote izrasla je i ova župna crkva Uzvišenja Svetog Križa u Kravarskom. Neka ju Gospodin čuva i neka traje, kao i naša međusobna ljubav, vaša žrtva za Crkvu i Boga, vaše i naše zajedništvo koje nitko neće moći uništiti ako smo zajedno u Bogu, ako je on temelj našeg jedinstva!

Neka nas Gospodin uskrsnuli sve blagoslovi i čuva! Neka ovu župu koja je bila rasadište duhovnih zvanja obdari ponovno novim zvanjima! Neka mučenička krv svećenika Stjepana Povoljnjaka urodi novim žarom vjere u srcima ovoga naroda! I neka naša Domovina zablista ljubavlju i dobrotom koju nikakvi potres više neće moći srušiti! Amen.