Budi dio naše mreže
Izbornik

Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše prigodom svećeničkog ređenja

Zagreb (IKA)

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je u subotu 22. lipnja euharistijsko slavlje tijekom kojega je zaredio petnaestoricu novih svećenika. Tom prigodom, na temelju naviještenih biblijskih čitanja (Jer 1, 4-9; Rim 12,4-8; Iv 15, 9-17) izrekao je i homiliju koju u nastavku prenosimo u cijelosti, a objavljena je na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije.

Draga braćo i sestre!

Danas nas je okupilo slavlje ređenja kandidata za svećeništvo Zagrebačke nadbiskupije i kandidata redovničkih zajednica s područja Nadbiskupije. Ovi će kandidati, polaganjem biskupovih ruku, primiti sveti red svećeništva i tako se posvetiti „za propovijedanje evanđelja, za vođenje vjernika i za vršenje službe Božje“.[1] Vršeći svoju službu, okupljat će vjernike u jednu Božju obitelj.

Sluga Božji kardinal Kuharić u jednoj je prigodi rekao da je njegov poziv služiti u zagrebačkoj Crkvi. Upravo je tim služenjem konkretnoj Crkvi, u konkretnim okolnostima, stekao zasluge kreposnog života i posvjedočio svetost cijele Božje Crkve. Svećenik je uzet iz naroda i na službu je Božjem narodu u konkretnosti njegova vjerničkog hoda.

Stoga se svi mi okupljeni ovdje danas, polazeći od života naše mjesne Crkve, možemo pitati kakve svećenike trebamo danas i što od njih očekujemo. Nakon toga jasnije ćemo vidjeti što je njima potrebno danas da bi po vršenju svoje službe stekli zasluge kreposna života.

I. Kakve svećenike trebamo danas?
Naš narod još uvijek se može ponositi izražajima svoje vjere, povoljnim uvjetima za pastoralno djelovanje i dušom koja svoju čežnju za Bogom još uvijek zna pretočiti u različite oblike pobožnosti i djela kršćanske ljubavi. No, opći je trend, koji neće ni nas mimoići, trend „duhovnog opustošenja“, pod kojim papa Franjo misli na različite oblike nepovoljnih utjecaja na vjeru. U takvim uvjetima duhovne pustinje, kaže Papa, „postoji potreba prije svega za ljudima vjere koji, samim svojim životom, pokazuju put prema obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu“.[2] Postoji potreba za ljudima koji su uvjereni u pobjedu kako nas zao duh poraza ne bi doveo u iskušenje da prije vremena odvajamo žito od kukolja, da svoje odnose prožimamo nepovjerenjem i sebično se zatvaramo, zapadamo u malodušje i povlačimo se.[3]

U vremenu koje je pred nama bit će potrebno izgrađivati istinski integrirani multietnički katolički identitet, učiniti naše župe prostorima prihvaćanja i življenja različitosti naroda, a ponegdje i obreda. Bit će potrebno suočiti se s izazovima prenošenja vjere djeci i mladima i u uvjetima u kojima može uzmanjkati institucionalna potpora. Bit će potrebno s više žara i kreativnosti privlačiti i odgajati autentična svećenička i redovnička zvanja i oduprijeti se rastućem pesimizmu. Bit će potrebno znati u svako vrijeme i u svakoj prilici obrazložiti razlog nade koju nosimo u sebi, nade u vječni život i u konačnu pobjedu Božjega kraljevstva. U svemu tome, dragi ređenici, vi ćete biti prvi pozvani ponuditi rješenja i odgovore, a nadasve svjedočanstvo beskrajnog povjerenja u Onoga koji vas je pozvao. Bit ćete pozvani vizionarski pokretati procese i otvarati prostore, odričući se svih dosadašnjih pastoralnih modela i preuzetih obrazaca ako se pokažu besplodnima za život vjernika.

Svome ste narodu potrebni kao ljudi vjere, kao vođe uvjereni u pobjedu.

Zbog svega toga želim s vama, u svjetlu Božje riječi i poticaja Crkve, razmišljati o četiri stvari za koje smatram da su svećenicima potrebne danas kako biste očuvali pogled vjere i u naizgled otuđenom svijetu prepoznali žeđ ljudi za Bogom i žito koje ne prestaje rasti usred kukolja.

II. Što treba svećenicima danas?

1. Potreba trajnog rasta u umijeću razlučivanja i vodstva
Dragi ređenici! Do ovog vas je trenutka dovelo iskustvo poziva, vaš velikodušni odaziv i povjerenje Crkve. Kroz samu formaciju mogli ste iskusiti što znači razlučivati, odnosno, iz mnoštva glasova i motiva koji utječu na vaše odluke razabrati one koji dolaze od Boga, prepoznati smjer djelovanja Duha Svetoga. Vjerujem da ste se u tome smislu maksimalno trudili i svoju odluku o svećeništvu donijeli zrelo i promišljeno. Iskusili ste što znači voditi i biti vođen. Od tih ćete iskustava, u svome svećeničkom životu, imati koristi u onoj mjeri u kojoj ste se dali voditi i oblikovati Božjom riječju, umiranjem sebi, marljivim studijem i iskrenošću pred duhovnicima i odgojiteljima. Mnoge su vam se stvari činile prezahtjevne, možda i beskorisne ili čak neprihvatljive. U mnogima ste zadržali svoje početne postavke i zamisli o svećeništvu. Neki od vas su na ruševinama vlastitih zamisli uspjeli postaviti nove temelje s većim pouzdanjem u Božju providnost.

Zahtjevnost svećeničke formacije Crkva promatra iz perspektive cilja kojemu je svećenički poziv usmjeren. Bog, naime, svećenika poziva da bude vođa naroda. Riječ je u prvome redu o duhovnome vodstvu duša, ali i o praktičnom vodstvu zajednice vjernika. Budite svjesni da za taj poziv nikada nećete biti dovoljno spremni. Stoga vaša formacija današnjim danom nije dovršena, već je tek započela. Od danas će se ona odvijati „u hodu“ s Božjim narodom koji vam je povjeren, kao i u vašem intimnom zajedništvu s Isusom.

Današnji evanđeoski odlomak o trsu i lozi upućuje na tu našu nedovršenost. Nismo mi ti po kojima će doći plodovi. Oni ovise o našoj trajnoj ucijepljenosti u Krista. Isus kao da preklinje svoje učenike da ostanu u njemu kako bi donijeli roda. Daje nam naslutiti da nije dovoljno što smo krštenjem u njega ucijepljeni, a đakonskim i svećeničkim ređenjem s njime prisnije sjedinjeni. Potrebno je u njemu ostati. A ostati za vas znači ovisiti o Isusu do tančine vašega bića. To također znači: „čvrsto i djelotvorno se držati onoga što je dano u prošlosti, uočiti to u sadašnjosti i u tom smjeru promatrati budućnost“.[4] To su koordinate Vašeg razlučivanja: kušanje žive Božje riječi i razumijevanje poklada vjere osvjedočene u prošlosti, uočavanje Božjega djelovanja u svijetu i dušama u sadašnjosti te djelovanje ispunjeno nadom koje smjera budućnosti.

2. Potreba za odnosima: Krist, apostoli i drugi
Drugo što želim naglasiti je potreba za bratskim duhom uzajamne podrške među vama svećenicima te iskrena prijateljstva s prokušanim i predanim laicima. Model usamljenih svećenika koji su svoju duhovnost i svoj pastoralni pristup izgradili unutar autoreferencijalnih granica i navika, više nije moguć. Prevelika brzina promjena na globalnoj razini, umreženost procesa i brzina protoka informacija traže povezanost koja ide i izvan užih krugova vaših uzajamnih odnosa.

Samo su zajedno Isus, mnoštvo u svojoj raznolikosti i apostoli „slika i otajstvo koje treba neprestano razmatrati i u koje treba dublje ponirati kako bi Crkva sve više postajala ono što jest“.[5] Unutar tog otajstva valja promatrati i vašu potrebu za podrškom i zrelim vjerničkim odnosima. Svatko od vas je pozvan graditi sve tri vrste odnosa ne izolirajući se od druge dvije. To je u prvome redu odnos s Isusom, potom s onima koji s vama dijele isti poziv, i na koncu s onima koji Isusa slijede izvan toga najužega kruga. Ako nema Isusa i netko drugi zauzme njegovo mjesto, Crkva ostaje samo ljudska tvorevina. Bez apostola, kojima Isus predaje vlast, a Duh ih poučava, odnos s evanđeoskom istinom se prekida, a mnoštvo ostaje izloženo mitu ili ideologiji o Isusu, bilo da ga prihvaća, bilo da ga odbacuje. Bez mnoštva, odnos apostolâ s Isusom izopačuje se u sektaški i autoreferencijalni oblik religije, a evangelizacija gubi svoje svjetlo.[6]

Pozivam vas da promislite o tome. Izoliranje u bilo kojem od ovih odnosa dugoročno ide na štetu vašeg poziva, jednako kao i pomanjkanje kojeg od njih. Stavljen u ispravnu perspektivu, svaki od ovih odnosa pojedinačno, obogaćuje i potvrđuje ostala dva. Slika trsa i loze znakovita je i u ovome smislu. Život iz trsa struji u sve grane podjednako. Božja smo obitelj pozvana rasti u uzajamnosti odnosa. Prijateljstvo s Isusom nužno nas otvara poslanju. Poslanje zahtijeva uključenost svih i svakog prema primljenom daru jer on nas je izabrao za poslanje kojemu je cilj svim ljudima omogućiti da sudjeluju u vječnome životu koji se nudi u Isusu.[7]

3. Potreba stalnog čišćenja
Zdravlje Crkve izravno ovisi o duhu njezinih svećenika. Svećeništvo je, poput kršćanskog braka, radikalan izbor – sve ili ništa. Poznata je teza C.S. Lewisa da Krist ne može biti malo u pravu, u isto vrijeme biti istinit i lažan. On je sve ili ništa i stavlja nas pred izbor. Svećenički poziv po svojoj prirodi upućuje na tu radikalnost.

To vas, dragi ređenici, suočene s vlastitim slabostima, ne treba obeshrabriti, već ispuniti ponosom što ste Kristovi i učiniti da taj ponos bude zarazan. Od vas se traži puno više od pokore, iskrenosti, marljivosti i vjernosti. To spada u područje vašega truda; važno je, ali nedovoljno. Traži se da gorite ljubavlju prema Bogu, ljubavlju prema svome narodu i ljubavlju prema svojoj katoličkoj vjeri. Usporedba s trsom i lozom poučava nas da takva gorljivost ovisi o čišćenju koje Isus sam dovršava. Isus kaže da kao istinski vinogradar čisti svaku lozu koja donosi rod, a onu koja ga ne donosi siječe. To znači najmanje dvije stvari.

Prvo, ako vas Bog čisti znači da računa s vama, da vas je prepoznao kao dobar materijal. Doista je veliko umijeće i stvar duhovne jakosti u vremenima kriza prepoznati Božje djelovanje. Obrezivanja su bolna. No, Bog ih u životu dopušta s razlogom. Želim vam oči koje će to prepoznati i srce koje će ostati vjerno.

Drugo, ako vas Bog prepoznaje vrijednima poziva i čišćenja, sve što morate činiti je promatrati sebe Božjim očima, a ne se dati obeshrabriti slabostima pa i padovima.

C.S. Lewis u tome smislu donosi jednu zanimljivu usporedbu. Kaže da je čovjek po prirodi pun stvari koje su osuđene na smrt: samoljublja, strahova, pohlepe, ljubomore i taštine. Da nam Krist nije naredio da se pretvaramo da smo, kao i on, sinovi Oca nebeskoga, sami se to ne bismo nikad usudili. Međutim, to pretvaranje nije laž jer je sam Krist na našoj strani, on naše pretvaranje preobraća u stvarnost. Kad se počnemo zamišljati onakvima kakve nas Krist vidi i želi, prestajemo razmišljati u kategorijama dobra i zla, pridržavanja ili kršenja pravila, a trudimo se zaraziti od njegove Osobe. „Pravi Božji Sin na vašoj je strani. On vas počinje pretvarati u čovjeka kakav je on sam. Počinje vam ubrizgavati svoj život i misli“.[8]

Svi mi koji smo svećenici ponekad možemo imati tendenciju akumulirati smeće ugodnog života, navike i zadovoljstva koja otupljuju svrhu kojoj smo se posvetili na dan našega ređenja. Ako želimo da naš narod živi za Isusa Krista snažno i hrabro, u nama treba prepoznati gorljivost i ponos što smo Kristovi.

4. Potreba fleksibilnosti u upravljanju
Na koncu, među stvari koje su vam potrebne za plodan apostolat uvrstio bih i potrebu za fleksibilnošću pod kojom mislim na oslobađanje od krutih modela upravljanja zajednicama vjernika. Ponekad je i nesvjesna nostalgija za modelima svećeništva i oblicima crkvenog života koji su u prošlosti donosili plodove, glavna zapreka plodnog apostolskog djelovanja danas. Fleksibilnost ne znači nepostojanje reda, nepoštivanje pravila i neuvažavanje crkvenog ustroja. Ona znači kreativnost i otvorenost za ono što u danim okolnostima najprikladnije i najviše odražava narav svećeničkog poziva i poslanja. To je jedini način da budemo slobodni i otvoreni za budućnost. Tu spada znati prepoznati, ohrabriti i podržati angažman vjernika laika, otvarati prostore njihovu rastu i znati prepuštati prostore u kojima je na laicima da daju svoj misionarski doprinos. Ove prostore i trenutke treba prepoznati kao prilike u kojima treba doći do izražaja važnost duhovne prirode vaše svećeničke službe u vođenju i izgradnji vjernika. Ono što ste iskusili u odnosu s Kristom – da možete rasti i mijenjati se kad se ponašate kao sinovi dostojni povjerenja – primijenite i na one koji su vama povjereni: pristupajte im s velikim povjerenjem u snagu Boga „koji čini sve u svima“ (usp. 1 Kor 12, 6).

Dragi ređenici i svi dragi kolege svećenici, budite ponosni na to što jeste i s velikim pouzdanjem zakoračite na njivu Gospodnju. Crkva vas treba, vjernici vas trebaju, ovaj svijet vas treba kao one koji će u njemu otkrivati Božje djelo i Božju prisutnost. Neka vam Majka Marija, Zvijezda nove evangelizacije, izmoli „gorljivost uskrslih da nosite evanđelje života koje pobjeđuje smrt“ i „svetu odvažnost da tražite nove putove kako bi dar neugasive ljepote dopro do svih“.[9]


[1] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 28.
[2] Papa Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium, 86.
[3] Usp. Evangelii Gaudium, 85.
[4] Novi zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, KS, Zagreb, 1992., str. 311, bilj. r.
[5] Sinoda biskupa, Pripremni dokument Sinode o sinodalnosti, 20.
[6] Usp. Sinoda biskupa, Pripremni dokument Sinode o sinodalnosti, 20.
[7] Usp. Novi zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, KS, Zagreb, 1992., str. 312, bilj. f.
[8] C.S. Lewis, Kršćanstvo, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1987., str. 152.
[9] Evangelii Gaudium, 288.