Homilija nuncija Lingue na Danima Pokreta fokolara

Čitanja: 1 Iv 4, 7 – 16; Iv 5, 19 – 24

Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život (Iv 5, 24).

Možda će se iznenaditi oni koji poznaju Pokret fokolara, no smatram da ovaj redak iz Evanđelja po Ivanu koji smo upravo čuli dobro sažima duhovnost Pokreta fokolara, službeno nazvanog „Djelo Marijino“, kojega se danas spominjemo na XXX. (tridesetu) godišnjicu sporazuma s Križevačkom eparhijom o njegovoj prisutnosti u ovom, takozvanom, „gradiću“.

„Tko sluša moju riječ“.

Kaže se da je Chiara osnovala Pokret fokolara 1943. (tisuću devetsto četrdeset i treće) godine u jednom od najtežih trenutaka Drugoga svjetskog rata. Možda je ispravnije reći „pokrenula“ nego „osnovala“ jer Chiara nije namjeravala ništa osnovati, počela je slušati Riječ.

Od samog početka, nekoliko djevojaka koje su se susrele u Trentu, gradu u sjevernoj Italiji, koji je u to vrijeme bio razoren ratom, u Božjoj su riječi pronašle utjehu za svoje boli, odgovor na svoje sumnje, svjetlo za svoju tamu.

Po nadahnuću, koje je zasigurno došlo odozgo, započela je praksa koja se zatim proširila i koja oduvijek prati Pokret i temelj je njegove duhovnosti: Riječ za život.

Kako bi se zaštitile od bombi, često su morale bježati u skloništa po gradu i nisu mogle ništa ponijeti sa sobom. No, uzimale su maleno Evanđelje. Čitajući ga, otkrile su da su Riječ i Život usko povezani, shvatile su da ono što čitaju ne služi samo za razmatranje, bilo je to za život, ne samo za intelekt, već za praksu. Zaista su bile „Riječi za život“.

Imao sam 16 godina i pohađao sam srednju školu u sjemeništu kada sam prvi put čuo za Pokret fokolara zahvaljujući dvojici gen’sa, kako se nazivaju sjemeništarci koji prakticiraju duhovnost Pokreta. Vidio sam da je njihov odnos bio lijep, čist, otvoren, zarazan.

Jedne sam večeri prišao jednome od njih i rekao sam mu: „Rekli su mi da si  ti gen’s, što to znači?“ Počeo mi je govoriti o Riječi za život i ispričao mi je kako ju je pokušao provesti u djelo. Nije bio teolog, bio je dječak od 15 godina. Meni je to bio šok, bio sam zbunjen. Odmah sam osjetio da sam našao ono što sam tražio: mogućnost da živim Evanđelje s drugima.

Dao mi je komadić papira s komentarom rečenice iz Evanđelja po Mateju, koja kaže: Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije (Mt 5, 41). U komentaru je bilo objašnjeno da je kršćanska osveta, osveta ljubavi. To znači odgovoriti na zlo čineći dobro, biti spreman prijeći dvije milje s nekim tko vas prisiljava da prijeđete jednu. Ništa lakše za razumjeti, ništa radikalnije za živjeti.

Dobro su mi išli latinski jezik i matematika. Uvijek je netko dolazio k meni tražiti pomoć. Nastojao sam ga se što prije riješiti kako bih se posvetio svojem učenju. Poći dvije milje s nekim tko te tjera na jednu, značilo je, nakon što sam mu objasnio gradivo, pitati: jesi li dobro razumio? I biti spreman utrošiti još 10 (deset) minuta na njega. Ili, kada smo pomagali u čišćenju blagovaonice, shvatio sam da to ne trebam učiniti na brzinu kako bih se što prije otišao igrati, puštajući da časne sestre dovrše posao, već ostati do kraja. Riječ je postajala život. I svaki čin ljubavi, kojeg nije bilo lako učiniti, povećavao je radost.

Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla.

Riječ za život je Riječ Božja. Riječ živimo jer vjerujemo u Onoga koji je poslao Isusa: I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4, 16), čuli smo u prvom čitanju.

To je još jedan stup duhovnosti rođene iz karizme Chiare Lubich: vjera u ljubav. Sveti Ivan Pavao II. (drugi), na susretu s članovima Pokreta 19. (devetnaestog) kolovoza 1984. (tisuću devetsto osamdeset i četvrte) godine u njihovu sjedištu u mjestu Rocca di Papa, nedaleko od Rima, definirao je tu vjeru u Božju ljubav kao nadahnjujuću iskru Pokreta koji je utemeljila Chiara.

Tom je prigodom rekao: Ljubav je jača od svega i to je vaša vjera, nadahnjujuća iskra svega što se čini pod imenom Fokolari, svega što vi jeste, svega onoga što činite u svijetu. Ljubav je jača. To je revolucija. U ovom svijetu tako izmučenom revolucijama, čija su načela mržnja i borba, potrebna je revolucija ljubavi; potrebno je da se ova revolucija pokaže jačom. To je ujedno  i radikalizam ljubavi.

Tko nikada nije čuo kako sama Chiara pripovijeda o tom otkriću Božje ljubavi?

Kada su se Chiara i njezine prijateljice, vidjevši kako im se snovi ruše pod bombama, zapitale: Što nam je činiti? Postoji li ideal koji nijedna bomba ne može srušiti, za koji vrijedi utrošiti sav svoj život? Odmah se pojavilo svjetlo: Da, postoji. To je Bog koji nam se upravo u tim trenucima rata i mržnje objavio onakvim kakav uistinu jest: kao Ljubav. Bog Ljubav, Bog koji ljubi svaku od nas. Bio je to trenutak. Odlučile smo izabrati Boga kao smisao svojega života. Odlučile smo izabrati Boga kao ideal svojega života.

Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni.

Dakle, prvo: slušati Riječ; drugo: vjerovati u ljubav Boga koji je poslao Isusa; treće: imati život vječni.

Posljedica življenja Riječi i vjere u Božju ljubav jest iskustvo vječnoga života, to znači imati vječni život.

Djeluje kao pretpostavka, ali vječni život ne počinje nakon smrti.

Vječni život je Isusov život. Tko živi Riječ, vjerujući u Božju ljubav, živi Isusa, ili bolje rečeno, Isus živi u njemu jer Isus je Riječ.

Ali Isus ne živi samo u pojedincu, On također živi i u zajednici, On živi tamo gdje su dvojica ili trojica ujedinjena u njegovo ime.

Bio je to još jedan primjer Chiarine pronicljivosti, temeljna i nova točka karizme koju joj je Bog dao: živjeti s Isusom među nama. Imati vječni život znači iskusiti Isusovu prisutnost među nama. To je obveza svakog člana Pokreta. Imati Isusa među nama jest ono što želimo jedni drugima i na što se obvezujemo na početku svakog susreta ili aktivnosti.

Najvažnije je živjeti u jedinstvu jer biti ujedinjeni znači iskusiti Isusovu prisutnost među nama. Chiara će napisati: Ako smo ujedinjeni, Isus je među nama. I to je vrijedno. Vrjednije je od bilo kojeg drugog blaga koje naše srce može posjedovati: vrjednije je od majke, oca, braće, djece. (…) …vrjednije je od naše duše!

Upravo je stoga duhovni dar koji je Bog dao Chiari Lubich prepoznat i kao „karizma jedinstva“.

Chiara je već 1948., nekoliko godina nakon rođenja Pokreta, napisala: O jedinstvo, jedinstvo, kakva božanska ljepota! Tko će se ikada usuditi govoriti o njemu? Neizrecivo je! Osjeti se, vidi se, uživa se, ali je i neizrecivo. Svi uživaju u njegovoj prisutnosti, svi pate kada ga nema. To je mir, to je radost, to je žar, to je ljubav, to je ozračje herojstva, najveće velikodušnosti. Isus je među nama!

Jedinstvo je Isus među nama. Stoga je, prije molitve, prije rada, prije odmora, prije slavlja svete mise, potrebno osigurati jedinstvo s braćom i sestrama, što je temeljni uvjet da Isus bude prisutan među nama. A On je Život, vječni život: to je ona stvarnost koja se osjeća, koja se vidi, koja se uživa, ali je neizreciva…

Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.

Evo i četvrte snažne točke duhovnosti jedinstva: prelazak iz smrti u život, bez osude.

Ali kako?

Postoji tajna. To je ljubav prema Isusu raspetome i napuštenome.

On je bio osuđen umjesto nas. Onaj koji ljubi Isusa raspetoga i napuštenoga, ili bolje reći: onaj koji živi Isusa Napuštenog, taj ne biva osuđen jer odmah uskrsava s Njime. Bol se pretvara u ljubav, a smrt u život jer Raspeti je Uskrsli.

Uskrsli u sebi nosi rane raspeća. Rane ostaju, vide se, no znak su ozdravljenja, a ne bolesti!

Jednom prilikom sam ušao u kapelu i kleknuo pred svetohraništem. Obratio sam se Isusu i spontano sam ga upitao: „Prepoznaješ li me? Ja sam onaj koji se jučer ispovjedio: bio sam tako prljav, ružan! Prepoznaješ li me? Pogledaj kako sam se promijenio, Ti si taj koji me obnovio!“

Činilo mi se da mi se Isus smiješi i da me grli. Imao sam dojam da se ne sjeća tuge koju sam mu nanio svojim grijehom, već da umnaža radost oprosta!

Shvatio sam da nosimo rane svojih padova, ali te rane nisu znak nesreće, već su znak našega ozdravljenja! Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.

Chiara Lubich je u Isusu raspetome i napuštenome vidjela odgovor na sve sumnje, rješenje svih problema, ključ kojim se svaki put može ponovno uspostaviti jedinstvo. Učinila je Isusa Napuštenoga smislom svoga života, svojim jedinim dobrom, zaručnikom svoga života. On je taj koji bol pretvara u ljubav, smrt u život.

Godine 1949. (tisuću devetsto četrdeset i devete) napisala je hvalospjev Isusu Napuštenom, koji između ostalog kaže:

Imam jednog jedinog izabranika na zemlji: Isusa raspetoga i napuštenoga: nemam drugog Boga izvan Njega.

(…)

Poći ću svijetom tražeći ga u svakom trenutku svoga života.

Ono što mi nanosi bol, jest moje.

Moja bol koja me se kosnula u sadašnjosti. Moja bol duša koje su uz mene (to je moj Isus). Moje je sve što nije mir, radost, lijepo, ljupko, vedro…, jednom riječju: ono što nije Raj. Jer i ja imam svoj Raj, a to je onaj u srcu moga Zaručnika.

Ljubav prema ovom Zaručniku vodi iz smrti u život.

Pozivam sve, članove Pokreta i sve ostale, da prihvate ovaj izazov: slušajte Njegovu Riječ, vjerujte u Božju ljubav, ljubite Isusa raspetoga i napuštenoga. Tako ćemo imati život vječni jer ćemo iz smrti prijeći u život, iz mržnje u ljubav, iz nemira u mir, iz nereda u sklad.