Izjava „Inter insigniores“ o pripuštanju žena ministerijalnom svećeništvu

​​Sveta kongregacija za nauk vjere

Izjava
„Inter insigniores“
o pitanju pripuštanja žena ministerijalnom svećeništvu

Uvod – Uloga žena u modernom društvu i Crkvi

Među karakteristikama koje obilježavaju naše vrijeme, papa Ivan XXIII. je u svojoj enciklici „Pacem in terris“, od 11. travnja 1963., naznačio kako „žene sudjeluju u javnom životu… To se možda zbiva brže u naroda koji ispovijedaju kršćansku vjeru, a sporije doduše, ali na široko, u naroda baštinika drugih predaja i drugih civilizacija[1]. Na tom istom tragu, Drugi vatikanski sabor, nabrajajući u pastoralnoj konstituciji „Gaudium et spes“ oblike diskriminacije koji se dotiču temeljnih prava čovjeka koja se moraju nadići i odbaciti kao ona koja su suprotna Božjem planu, na prvo mjesto stavlja diskriminaciju na temelju spola[2]. Ostvaranje te jednakosti osigurat će izgradnju svijeta koji nije neujednačen i jednoličan, već skladan i jedinstven, ako tome muškarci i žene doprinose vlastitim sredstvima i dinamikom, kao što je to nedavno izjavio i papa Pavao VI.[3]

U životu same Crkve, kako nam svjedoči povijest, žene su imale odlučujuću ulogu i izvršavale su zadatke od iznimne vrijednosti. Dovoljno je prisjetiti se utemeljiteljica velikih redovničkih obitelji, poput svete Klare i svete Terezije Avilske. Čak štoviše, sveta Terezija Avilska i sveta Katarina Sienska ostavile su iza sebe pisanu baštinu toliko bogatu duhovnim naukom da ih je papa Pavao VI. ubrojio među naučitelje Crkve. Ne mogu se zaboraviti ni tolike žene koje su se posvetile Gospodinu u vršenju djela milosrđa ili u misijskom poslanju, ali i kršćanske žene koje su imale dubok utjecaj na svoje obitelji, posebno zbog prenošenja vjere na svoju djecu.

Ali naše doba rađa sve veće zahtjeve: „Budući da u naše vrijeme žene imaju sve aktivniji udio u cijelom životu društva, vrlo je važno da još šire sudjeluju i u raznim područjima apostolata Crkve.“ [4] Ovaj zadatak Drugoga vatikanskog sabora već je pokrenuo čitav niz promjena: ta različita iskustva, naravno, trebaju sazrijeti. No, kao što je primijetio i papa Pavao VI. [5], apostolska predanost žena već obogaćuje velik broj kršćanskih zajednica. Neke od njih pozvane su sudjelovati u radu pastoralnih vijeća na razini biskupije ili župe; a Apostolska Stolica otvorila je neka svoja radna tijela ženama.

Već nekoliko godina razne kršćanske zajednice proizišle iz reformacije šesnaestog stoljeća ili nekog kasnijeg podrijetla, dopuštaju ženama da preuzimaju pastoralne službe ravnopravno s muškarcima. Ova inicijativa dovela je do predstavki i pisanja članova tih zajednica i sličnih skupina usmjerenih k tome da ovo dopuštenje postane općepriznato, no to je dovelo i do suprotnih reakcija. To, stoga, predstavlja ekumenski problem i Katolička Crkva mora dati do znanja da razmišlja o tome, tim više što se u različitim mišljenjima postavljalo i pitanje ne bi li i Crkva mogla modificirati svoje učenje i tako dopustiti i ženama da prime sakrament svetog reda. Brojni katolički teolozi ovo pitanje čak su i javno postavili, izazivajući promišljanja ne samo na području egzegeze, patrologije i povijesti Crkve, već i na području povijesti institucija i običaja, sociologije i psihologije. Različiti argumenti koji mogu razjasniti ovaj važan problem izloženi su kritičkom ispitivanju. Dok se bavimo raspravom koju je klasična teologija jedva dotakla, trenutna argumentacija riskira zanemarivanje bitnih elemenata.

Iz tih razloga, izvršavajući mandat primljen od Svetog Oca i ponavljajući izjavu koju je sam dao u svom pismu od 30. studenoga 1975. godine,[6] Sveta kongregacija za nauk vjere smatra potrebnim podsjetiti da se Crkva, u vjernosti Gospodinovom primjeru, ne smatra ovlaštenom da ženama dopusti primanje sakramenta svetog reda. Sveta kongregacija smatra prikladnim u ovom trenutku objasniti ovaj stav Crkve. To je stav koji će možda uzrokovati bol, ali čija će pozitivna vrijednost dugoročno postati očita, jer može biti od pomoći u produbljivanju razumijevanja odgovarajućih uloga muškaraca i žena.

1. Stalna tradicija Crkve

Katolička Crkva nikada nije smatrala da se svećeničko ili biskupsko ređenje može valjano dodijeliti ženama. Nekoliko je krivovjernih sekti u prvim stoljećima, posebno onih gnostičkih, povjerilo obavljanje svećeničke službe ženama. Ova novìna odmah je zapažena i osuđena od Otaca, koji su ju smatrali neprihvatljivom u Crkvi.[7] Istina je da se u spisima Otaca može naći neporeciv utjecaj negativnih predrasuda prema ženi, ali bez obzira na to, valja napomenuti da te predrasude nisu imale gotovo nikakav utjecaj na njihovu pastoralnu aktivnost, a još manje na njihovo duhovno usmjerenje. No, pored ovih razmatranja nadahnutih duhom vremena, nalazi se izražen – posebno u kanonskim dokumentima antiohijske i egipatske tradicije – ovaj temeljni razlog; naime, time što je Crkva svetim redovima i službama pripuštala samo muškarace, u pravom smislu te riječi, Crkva namjerava ostati vjerna obliku zaređenog službenika kako je to želio sam Gospodin Isus Krist i čiju želju su apostoli pažljivo održavali.[8]

Isto uvjerenje nadahnjuje i srednjovjekovnu teologiju,[9] čak i kad su skolastički učitelji, u želji da razumom razjasne sadržaj vjere, često po ovom pitanju iznosili argumente koje bi moderna misao teško prihvatila ili čak s pravom odbacila. Od tog razdoblja pa sve do danas, može se reći da se pitanje više nije postavljalo jer je ta praksa bila mirno i generalno prihvaćena.

Stoga je tradicija Crkve u tome bila toliko čvrsta tijekom stoljeća da Učiteljstvo nije osjećalo potrebu intervenirati kako bi se definiralo načelo koje nije podložno napadu ili kako bi se obranio zakon koji nije osporen. Ali svaki put kad se ta tradicija imala priliku očitovati, svjedočila je želji Crkve da se prilagodi uzoru koji joj je ostavio Gospodin.

Istu tradiciju vjerno su štitile Istočne Crkve. Njihova sloga po ovom pitanju tim je izvanrednija jer u mnogim drugim pitanjima njihova disciplina priznaje veliku raznolikost. U današnje vrijeme se te iste Crkve odbijaju udružiti sa zahtjevima usmjerenim k osiguranju pristupanja žena svećeničkom ređenju.

2. Kristov stav

Isus Krist nije pozvao nijednu ženu da bude dio Dvanaestorice. Ako je djelovao na takav način, to nije bilo stoga da se prilagodi običajima svoga vremena, jer se njegov odnos prema ženama sasvim razlikovao od stava njegova okruženja od kojeg se on slobodno i hrabro odmaknuo.

Na primjer, na veliko zaprepaštenje vlastitih učenika, Isus javno razgovara sa Samarijankom (Iv 4, 27); ne primjećuje stanje pravne nečistoće žene koja je patila od krvarenja (Mt 9, 20); dopušta grešnoj ženi da mu priđe u kući Šimuna farizeja (Lk 7, 37); i opraštajući ženi uhvaćenu u preljubu, želi pokazati da se ne smije biti stroži prema krivnji žene nego li prema krivnji muškarca (Iv 8, 11). Ne ustručava se odstupiti od Mojsijevog zakona da bi potvrdio jednakost prava i dužnosti muškaraca i žena s obzirom na bračnu vezu (Mk 10, 2; Mt 19, 3).

Na svom putu služenja Isusa su pratili ne samo Dvanaestorica već i skupina žena (Lk 8, 2). Suprotno židovskom mentalitetu, koji svjedočenju žena nije pridavao veliku vrijednost, o čemu svjedoči židovski zakon, ipak su žene bile one koje su prve imale privilegiju vidjeti uskrslog Gospodina i privilegij da tu uskrsnu poruku prenesu apostolima (Mt 28, 7; Lk 24, 9; Iv 20, 11) kako bi ih pripremio da postanu i službeni svjedoci Uskrsnuća.

Istina je da ove činjenice ne čine stvar odmah očitom. To nije iznenađenje, jer pitanja koja proizlaze iz Božje Riječi nadilaze ono očito. Kako bismo došli do konačnog značenja Isusovog poslanja i konačnog značenja Svetog pisma, puka povijesna egzegeza tekstova ne može biti dovoljna. No, mora se prepoznati da ovdje imamo niz konvergentnih naznaka koje čine tim izvanrednijim činjenicu da Isus nije povjerio apostolski žar[10] ženama. Čak ni njegova Majka, koja je bila tako usko povezana s otajstvom svoga Sina, a čiju neusporedivu ulogu naglašavaju evanđelja po Luki i Ivanu, nije bila uvrštena u apostolsku službu. Ta je činjenica trebala navesti Oce da je predstave kao primjer Kristove volje i u ovom području; kao što je papa Inocent III. ponovio kasnije, početkom trinaestog stoljeća: „Iako je Blažena Djevica Marija nadmašila dostojanstvom i izvrsnošću sve apostole, ipak joj Gospodin nije povjerio ključeve Kraljevstva nebeskoga.“ [11]

3. Praksa apostola

Apostolska zajednica ostala je vjerna Isusovu odnosu prema ženama. Iako je Marija zauzimala privilegirano mjesto u malom krugu okupljenih u Gornjoj sobi nakon Gospodinova uzašašća (Dj 1, 14), ona nije bila pozvana ući u zbor Dvanaestorice kada je izbor pao na Matiju: biralo se između dva učenika koja Evanđelja uopće niti ne spominju.

Na dan Duhova, Duh Sveti je ispunio sve, muškarce i žene (Dj 2, 1; 1, 14), no navještaj o ispunjenju proroštva u Isusu objavljen je samo „Petru i jedanaestorici“ (Dj 2, 14).

Kad su apostoli i Pavao izašli iz okvira židovskog svijeta, propovijedanje Evanđelja i kršćanski život u grčko-rimskoj civilizaciji natjerali su ih da prekinu, ponekad nažalost, s dotadašnjim praksama. Da u tom trenutku nisu bili uvjereni u svoju dužnost vjernosti Gospodinu, mogli su predvidjeti ređenje žena. Jer Grci nisu dijelili stavove Židova: iako su neki filozofi zagovarali inferiornost žena, povjesničari ipak ističu postojanje određenog pokreta za napredak žena tijekom razdoblja carstva. Iz Djela apostolskih i iz poslanica svetog Pavla znamo da su neke žene radile s apostolom za Evanđelje (Rim 16,3 – 12; Fil 4, 3). Sveti Pavao sa zahvalnošću navodi njihova imena u završnim pozdravima Poslanica. Neke od njih često su imale važan utjecaj na obraćenje: Priscilla, Lidija i druge; posebno Priscila, koja je preuzela na sebe da dovrši Apostolovu uputu (Dj 18, 26); Feba, u službi crkve u Kenhreji (Rim 16, 1). Sve ove činjenice očituju u apostolskoj Crkvi značajnu evoluciju u odnosu na običaje židovstva. Ipak, ni u jednom trenutku nije se u pitanje dovodilo da bi se te žene pripustile ređenju.

U pavlovskim pismima stručni egzegeti primijetili su razliku između dviju formula koje je Apostol koristio: on bez razlike piše „moji suradnici“ (Rim 16, 3; Fil 4, 2 – 3) misleći na muškarce i žene koji mu pomažu u njegovom apostolatu na ovaj ili onaj način; ali naslov „Božji suradnici“ (1 Kor 3 – 9; 1 Sol 3, 2) pridaje Apolonu, Timoteju i sebi samome, kao onima koji su određeni jer su izravno predodređeni za apostolsku službu, za propovijedanje Božje riječi. Unatoč tako važnoj ulozi koju su žene imale na dan uskrsnuća, suradnja žena za svetog Pavla ne doseže svoj vrhunac u službenom i javnom navještaju te poruke, koja je isključivo ostala kao poslanje apostola.

4. Trajna vrijednost Isusova i stava apostola

Može li se Crkva danas odvojiti od ovog Isusova stava i stava apostola, kojeg je cijela tradicija sve do naših dana smatrala normativnim? Izneseni su razni argumenti u korist pozitivnog odgovora na ovo pitanje, koji se sada moraju ispitati.

Naročito se tvrdi da se stav Isusa i apostola objašnjava utjecajem njihovog socijalnog i vremenskog okruženja. Kaže se da, ako Isus nije povjerio ženama, pa čak ni svojoj majci, službu koja bi ih pridružila Dvanaestorici, to je bilo zato što mu povijesne okolnosti to nisu dopuštale. Nitko, međutim, nikada nije dokazao – a očito je i nemoguće dokazati – da je taj stav nadahnut samo socijalnim i kulturnim razlozima. Kao što smo vidjeli, i kao što razmatranje Evanđelja pokazuje, stvar je upravo suprotna, Isus je prekinuo predrasude svog vremena tolikim kršenjima diskriminacije u odnosu prema ženama. Stoga se ne može tvrditi da je Isus, ne pozivajući žene da budu dio apostolskog zbora, bio vođen samo razlozima svrhovitosti. Jači razlog je što ova društveno-kulturna uvjetovanost ne bi sputala apostole koji su djelovali u grčkom okruženju, gdje ta diskriminacija nije postojala.

Drugi prigovor temelji se na prolaznom karakteru za koji se danas tvrdi da je vidljiv u nekim propisima svetog Pavla koji se odnose na žene i na poteškoće koje u tom pogledu postavljaju neki aspekti njegovog učenja. Ali mora se primijetiti da se ova pravila, vjerojatna nadahnuta običajima tog razdoblja, tiču samo disciplinskih postupaka manjeg značaja, kao što je obveza nametnuta ženama da nose veo na glavi (1 Kor 11, 2 – 16); takvi zahtjevi više nemaju normativnu vrijednost. Međutim, apostolova zabrana ženama da govore na skupovima (1 Kor 14, 34 – 35; 1 Tim 2, 12) drugačije je naravi, a egzegeti to ovako tumače: Pavao se ni na koji način ne protivi pravu, za koje on drugdje prepoznaje da ih posjeduju žene, da bi prorokovale na vjerskim sastancima (1 Kor 11, 15); zabrana se isključivo odnosi samo na službenu funkciju poučavanja na vjerskom sastanku. Za svetog Pavla to je povezano s božanskim planom stvaranja (1 Kor 11, 7; Post 2, 18 – 24): u njemu bi bilo teško vidjeti izraz kulturne činjenice. Niti treba zaboraviti da svetom Pavlu dugujemo jedan od najenergičnijih tekstova u Novom zavjetu o temeljnoj jednakosti muškaraca i žena, kao djece Božje u Kristu (Gal 3, 28). Stoga nema razloga optuživati ga za predrasude prema ženama, kad je primjetno povjerenje koje pokazuje prema ženama s obzirom na suradnju koju od njih traži u svom apostolatu.

No, osim ovih prigovora preuzetih iz povijesti apostolskog vremena, oni koji podržavaju legitimitet promjene u tom pitanju okreću se crkvenoj praksi u njezinoj sakramentalnoj disciplini. Primijećeno je, posebno u naše dane, kako je Crkva svjesna da posjeduje određenu vlast nad sakramentima, iako ih je ustanovio Krist. Crkva je ovu vlast koristila stoljećima kako bi odredila njihove znakove i uvjete za njihovo primanje: nedavne odluke papa Pija XII. i Pavla IV. dokaz su toga.[12] Međutim, mora se naglasiti da ta vlast, iako stvarna, ima određena ograničenja. Kao što je podsjetio papa Pio XII.: „Crkva nema vlast nad biti sakramenata, to jest nad onim za što je Krist Gospodin, kako svjedoče izvori Otkrivenja, utvrdio da treba biti u sakramentalnom znaku.“[13] Ovo već bio nauk Tridentskog sabora koji je izjavio: „U Crkvi je oduvijek postojala ta vlast da u upravljanju sakramentima, pod uvjetom da njihova bit ostane nepromijenjena, može postaviti ili izmijeniti ono što smatra prikladnijim bilo u korist onih koji ih primaju ili zbog poštovanja prema istim sakramentima, u zavisnosti od različitih okolnosti, vremena ili mjesta.“[14]

Štoviše, ne smije se zaboraviti da sakramentalni znakovi nisu konvencionalni. Ne samo da je istina da su, u mnogim aspektima, i prirodni znakovi jer odgovaraju na duboku simboliku radnji i stvari, nego su i više od ovoga: oni su uglavnom namijenjeni povezivanju osobe svakog razdoblja s vrhovnim Događajem povijesti spasenja, kako bi toj osobi omogućio da kroz svo biblijsko bogatstvo pedagogije i simbolike shvati koju milost oni označavaju i uzrokuju. Primjerice, sakrament euharistije nije samo bratski obrok, već istodobno i spomen koji posadašnjuje stvarnu Kristovu žrtvu i njegovu žrtvu od strane Crkve. Ponovno svećenička služba nije samo pastoralna služba; ona osigurava kontinuitet službe koju je Krist povjerio apostolima i kontinuitet ovlasti povezane s tom službom. Stoga prilagodbe civilizacijama i vremenu ne mogu ukinuti bitne točke, sakramentalno pozivanje na konstitutivne događaje kršćanstva i na samoga Krista.

U konačnici, Crkva glasom Učiteljstva u tim različitim područjima odlučuje što se može promijeniti, a što mora ostati nepromjenjivo. Kad sudi da ne može prihvatiti određene promjene, to je zato što zna da je vezana Kristovim načinom djelovanja. Njezin stav, unatoč izgledima, stoga nije stajalište arhaizma, već vjernosti: uistinu se može razumjeti samo u ovom svjetlu. Crkva daje izjave na temelju Gospodinova obećanja i prisutnosti Duha Svetoga, kako bi bolje naviještala Kristovo otajstvo i štitila i očitovala cjelinu njegova bogatog sadržaja.

Stoga praksa Crkve ima normativni karakter: kada je riječ o dodjeljivanju svećeničkog ređenja samo muškarcima, pitanje je to neprekinute tradicije kroz povijest Crkve, tradicije jedinstvene na Istoku i Zapadu, i upozorenje za trenutno suzbijanje zloupotreba. Ova norma, utemeljena na Kristovu primjeru, poštivala se i još uvijek se poštuje jer se smatra u skladu s Božjim planom za njegovu Crkvu.

5. Ministerijalno svećenstvo u svjetlu Kristove tajne

Prisjetivši se crkvene norme i njezinog temelja, čini se korisnim i prikladnim prikazati tu normu prikazujući duboku umjerenost koju teološka refleksija otkriva između pravilne prirode sakramenta svetog reda, s njegovom posebnom povezanošću s Kristovim otajstvom i činjenice da je samo muškarcima dopušteno primiti svećeničko ređenje. Ovdje se ne radi o iznošenju demonstrativnog argumenta, već o razjašnjavanju ovog učenja po analogiji vjere.

Stalno učenje Crkve, ponovljeno i razjašnjeno od strane Drugog vatikanskog sabora i ponovno podsjećano od Biskupske sinode iz 1971. i od Svete kongregacije za nauk vjere u Izjavi od 24. lipnja 1973. izjavljuje kako biskup ili svećenik u vršenju svoje službe ne djeluje u svoje ime, „in persona propria“: on predstavlja Krista koji djeluje preko njega: „svećenik uistinu djeluje umjesto Krista“, kao što je sveti Ciprijan već napisao u trećem stoljeću.[15] Upravo je tu sposobnost predstavljanja Krista sveti Pavao smatrao karakteristikom svoje apostolske službe (2 Kor 5, 20; Gal 4, 14). Ovo predstavljanje svoj najviši izričaj postiže u slavlju Euharistije, koja je izvor i središte jedinstva Crkve, žrtvena gozba u kojoj je Božji narod povezan s Kristovom žrtvom: svećenik koji ima moć to sam ostvariti, u ovom slučaju djeluje ne samo kroz djelotvornu moć koju mu je Krist dodijelio, već „in persona Christi“, preuzimajući ulogu Krista,[16] do te mjere da je njegova slika kad izgovara riječi posvete.[17]

Kršćansko svećenstvo je dakle sakramentalne naravi: svećenik je znak čija nadnaravna djelotvornost proizlazi iz primljenog ređenja, ali i znak koji mora biti uočljiv[18] i kojeg vjernici moraju moći prepoznati s lakoćom. Čitava sakramentalna ekonomija zapravo se temelji na prirodnim znakovima, na simbolima utisnutim u ljudsku psihologiju: „Sakramentalni znakovi“, kaže Sveti Toma, „predstavljaju ono što oni označavaju prirodnom sličnošću“.[19] Za osobe je potrebna ista prirodna sličnost kao i za stvari: kada se Kristova uloga u euharistiji treba sakramentalno izraziti, ne bi postojala ta „prirodna sličnost“ koja mora postojati između Krista i njegova služitelja kada ulogu Krista ne bi preuzeo čovjek: u takvom bi slučaju bilo teško u službi vidjeti Kristovu sliku. Jer sam Krist bio je i ostao čovjek.

Krist je, naravno, prvorođenac cijelog čovječanstva, kako žena, tako i muškaraca: jedinstvo koje je ponovno uspostavio nakon grijeha takvo je da više nema razlike između Židova i Grka, roba i slobodnog, muškog i ženskog, već smo svi jedno u Kristu Isusu (Gal 3, 28). Unatoč tome, utjelovljenje Riječi dogodilo se u muškom spolu: ovo je doista činjenično pitanje, a ta se činjenica, iako ona ne podrazumijeva i navodnu prirodnu superiornost muškarca nad ženom, ne može odvojiti od ekonomije spasenja: ona je doista u skladu s cjelinom Božjeg plana kako ga je sam Bog objavio, a čija je jezgra otajstvo Saveza.

Spasenje koje Bog nudi muškarcima i ženama, sjedinjenje s njim na koje su pozvani – ukratko, Savez – poprimilo je, od starozavjetnih proroka nadalje, privilegirani oblik svadbene tajne: Bog izabrani narod smatra svojom voljenom zaručnicom. I židovska i kršćanska tradicija otkrile su dubinu ove intime ljubavi čitajući i ponovno čitajući Pjesmu nad pjesmama; božanski Zaručnik ostat će vjeran čak i kad Zaručnica iznevjeri njegovu ljubav, kad je Izrael nevjeran Bogu (Hoš 1 – 3; Jer 2). Kad dođe „punina vremena“ (Gal 4, 4), Riječ, Sin Božji, preuzima tijelo da bi uspostavio i zapečatio novi i vječni Savez u svojoj krvi, koja će se proliti za mnoge tako da se i grijesi mogu oprostiti. Njegova će smrt ponovno okupiti rapršenu Božju djecu; s njegovog otvorenog rebra stvorit će se Crkva, kao što je i Eva stvorena od Adamova rebra. U to je vrijeme u potpunosti i vječno ostvareno svadbeno otajstvo koje je naviješteno i hvaljeno u Starom zavjetu: Krist je Zaručnik; Crkva njegova Zaručnica koju voli, jer ju je stekao svojom krvlju i učinio ju slavnom, svetom i bez mane, i od sada je nerazdvojan od nje. Ova svadbena tema koja se razvija od poslanica svetog Pavla nadalje (2 Kor 11, 2; Ef 5, 22 – 23) do spisa svetog Ivana (posebno u Iv 3, 29; Otk 19, 7 – 9), prisutna je i u sinoptičkim evanđeljima: Zaručnikovi prijatelji ne smiju postiti dok je on s njima (Mk 2, 19); Kraljevstvo Nebesko je poput kralja koji je priredio gozbu za svoga sina (Mt 22, 1 – 14). Kroz ovaj svetopisamski jezik, koji je sav protkan simbolima, koji izražava i utječe na muškarca i ženu u njihovom dubokom identitetu, otkriveno nam je otajstvo Boga i Krista, otajstvo koje je samo po sebi nedokučivo.

Zato nikada ne možemo zanemariti činjenicu da je Krist muškarac. I zato, osim ako se ne zanemaruje važnost ove simbolike za ekonomiju Objave, mora se priznati da u postupcima koji zahtijevaju karakter ređenja i u kojima je sam Krist, autor Saveza, Zaručnik, Glava Crkve, zastupljen, vršeći svoju službu spasenja – što se tako jasno očituje u Euharistiji – njegovu ulogu (ovo je izvorni smisao riječi „persona“) mora preuzeti muškarac. To ne proizlazi iz bilo kakve osobne superiornosti potonjeg u poretku vrijednosti, već samo iz činjenične razlike na razini funkcije i službe.

Može li sada netko reći, budući da je Krist u nebeskom stanju, da nije važno hoće li ga predstavljati muškarac ili žena budući da se o „uskrsnuću muškarci i žene ne vjenčavaju“ (Mt 22, 30)? Ali ovaj tekst ne znači da je razlika između muškarca i žene, u onoj mjeri u kojoj određuje svojstvo osobe, potisnuta u proslavljenom stanju; ono što vrijedi za nas vrijedi i za Krista. Doista je očito da kod ljudi različitost spolova ima važan utjecaj, mnogo dublji od, primjerice etničkih razlika: potonji ne utječu na ljudsku osobu toliko intimno kao razlika među spolovima, koja je izravno određena i za zajedništvo osoba i za generaciju ljudi. U biblijskoj objavi ta je razlika učinak Božje volje od početka: „Stvorio ih je kao muško i žensko“ (Post 1, 27).

Međutim, možda će se dalje prigovarati da svećenik, osobito kada predsjeda liturgijskim i sakramentalnim slavljima, jednako zastupa Crkvu: djeluje u njezino ime s „namjerom da čini ono što ona čini“. U tom smislu, teolozi srednjeg vijeka rekli su da službenik djeluje i u „persona Ecclesiae“, to jest, u ime cijele Crkve da bi ju zastupao. I zapravo, ostavljajući po strani pitanje sudjelovanja vjernika u liturgijskom činu, svećenik taj čin slavi u ime cijele Crkve: on moli u ime svih i u misi prinosi žrtvu cijele Crkve. U novoj Pashi Crkva, pod vidljivim znakovima, žrtvuje Krista kroz službu svećenika.[20] I tako se tvrdi, budući da svećenik također predstavlja Crkvu, ne bi li bilo moguće pomisliti da to predstavljanje može ostvariti i žena, prema već objašnjenoj simbolici? Istina je da svećenik predstavlja Crkvu, koja je Tijelo Kristovo. Ali ako to čini, to je stoga što prvo predstavlja samog Krista, koji je Glava i Pastir Crkve. Drugi vatikanski sabor[21] upotrijebio je ovu frazu da bi izraz „in persona Christi“ učinio preciznijim i potpunijim. Upravo u tom svojstvu svećenik predsjeda kršćanskim skupom i slavi euharistijsku žrtvu „u kojoj cijela Crkva prinosi i koja je sama u cijelosti prinesena“.[22]

Ako se uvaže ta razmišljanja, bolje će se shvatiti koliko je utemeljena osnova crkvene prakse; i zaključit će se da su kontroverze pokrenute u današnje vrijeme oko ređenja žena za sve kršćane hitan poziv za promišljanje o otajstvu Crkve, za detaljnije proučavanje značenja biskupstva i svećeništva i ponovno otkrivanje stvarnog i istaknutog mjesta svećenika u zajednici krštenih, čiji je on doista dio, ali od kojega se razlikuje, jer u činima koje zahtijevaju karakter ređenja, za zajednicu on jest – sa svom učinkovitošću svojstvenoj sakramentima – slika i simbol samoga Krista koji poziva, oprašta i izvršava žrtvu Saveza.

6. Ministerijalno svećeništvo u otajstvu Crkve

Možda je prikladno sjetiti se da se problemi sakramentalne teologije, posebno kada se tiču svećeništva – kao u ovom slučaju – mogu pronaći svoje rješenje samo u svjetlu Objave. Ljudske znanosti, koliko god dragocjeni bili njihovi doprinosi u vlastitom djelokrugu, ne mogu biti dostatne, jer ne mogu doseći stvarnost vjere; njihov nadnaravni sadržaj izvan je njihova dosega.

Zbog toga se mora naglasiti da je Crkva društvo različito od ostalih društava, izvorno u svojoj prirodi i svojim strukturama. Pastoralna funkcija u Crkvi obično je povezana sa sakramentom svetog reda: nije stvar samo u vlasti koja bi se mogla usporediti s načinima vlasti koji nalazimo u državama. Ona se ne dodjeljuje spontanim ljudskim izborom: čak i kad uključuje određivanje putem izbora, već su polaganje ruku i molitva nasljednika apostola ti koji jamče Božji izbor; a Duh Sveti, dan ređenjem, omogućuje čovjeku sudjelovanje u vlasti vrhovnog Pastira, Krista (usp. Dj 20, 28). To je funkcija služenja i ljubavi: „Ako me ljubite, pasite moje ovce“ (usp. Iv 21, 15 – 17).

Iz tog razloga ne vidimo kako je moguće predložiti pristup ženama svećenstvu na temelju jednakosti prava ljudske osobe, jednakosti koja se odnosi i na kršćane. A ponekad se u tu svrhu koristi spomenuti tekst poslanice Galaćanima (3, 28), prema kojem u Kristu više ne postoji razlika između muškarca i žene. Ali takav se odlomak ne odnosi na službe: on samo potvrđuje univerzalno zvanje božanskog sinovstva, koje je isto za sve. S druge strane i iznad svega, smatrati ministerijalno svećeništvo kao ljudsko pravo značilo bi potpuno zanemariti njegovu prirodu; krštenje ne dodjeljuje nikakav osobni naslov javnom služenju u Crkvi. Svećeništvo se ne dodjeljuje na čast ili na korist onoga koji ga prima, već na službu Bogu i Crkvi; to je cilj poziva koji je specifičan i totalno nesebičan: „Nisi ti taj koji me je odabrao; to sam ja izabrao i postavio vas…“ (Iv 15, 16; usp. Heb 5, 4).

Ponekad se kaže, a u knjigama i časopisima piše da postoje žene koje osjećaju svećenički poziv. Takva privlačnost, koliko god bila plemenita i razumljiva, ipak nije dovoljna za istinski poziv. Poziv se ne može svesti na puku osobnu sklonost koja može ostati isključivo subjektivna. Budući da je svećeništvo posebna služba za koju je Crkva dobila mandat i kontrolu, Crkva je ovdje neophodna; to je sastavni dio poziva: Krist je izabrao „one koje je želio“ (Mk 3, 13). Suprotno tomu, univerzalni je poziv svih krštenih da vrše kraljevsko svećenstvo prinoseći život Bogu i svjedočeći njegova dobročinstva.

Žene koje izraze želju za ministerijalnim svećeništvom zasigurno su nadahnute željom da služe Kristu i Crkvi. Nije iznenađujuće da, u trenutku kad postanu svjesne diskriminacije kojoj su izložene, žele isto ministerijalno svećeništvo. Međutim, ne smijemo zaboraviti da svećeništvo nije dio prava osobe, već ovisi o ekonomiji otajstva Krista i Crkve. Služba svećenika ne može postati cilj društvenog napretka; ni jedan čisto ljudski napredak društva ili osobe sam po sebi ne može mu pristupiti: to je drugačiji poredak.

Stoga moramo bolje razmotriti prirodu stvarne jednakosti krštenih, što je jedna od velikih afirmacija kršćanstva: jednakost uopće nije identitet, jer je Crkva diferencirano tijelo, u kojem svaki pojedinac ima svoju službu. Zadaci su različiti i ne bi ih trebalo miješati; oni ne favoriziraju superiornost jednih nad drugim; ne pružaju izgovor za ljubomoru; jedini viši dar, koji se može i mora poželjeti, je ljubav (usp. 1 Kor 12 – 13). Najveći u Kraljevstvu Nebeskom nisu svećenici, već sveci.

Crkva želi da kršćanske žene postanu svjesnije vrijednosti svog poslanja: danas je njihova uloga od presudne važnosti kako za obnovu i humanizaciju društva, tako i za ponovno otkrivanje, među vjernicima, istinskog lica Crkve.

Tijekom audijencije održane 15. listopada 1976. dolje potpisanom prefektu Svete kongregacije za nauk vjere, Njegova Svetost Pavao VI. odobrio je ovu izjavu, potvrdio je i naložio njezino objavljivanje.

Dano iz sjedišta Svete kongregacije za nauk vjere, 15. listopada 1976., blagdan sv. Terezije Avilske.

Franjo kard. Šeper
prefekt

+ Fr. Jérôme Hamer, O.P.
titularni nadbiskup Loriuma
tajnik

[1] AAS 55 (1963), 267-268.

[2] Usp. Drugi vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, 29 (7. prosinca 1965.): AAS 58 (1966.), 1048. – 1049.

[3] Usp. Papa Pavao VI., Poruka članovima studijske komisije o ulozi žene u društvu i Crkvi i članovima komiteta za Međunarodnu godinu žena, 18. travnja 1975.; AAS 67 (1975.), 265.

[4] Drugi vatikanski sabor, Dekret Apostolicam Actuositatem, 9 (18. studenog 1965.), AAS 58 (1966.), 846.

[5] Usp. Papa Pavao VI., Poruka članovima studijske komisije o ulozi žene u društvu i Crkvi i članovima komiteta za Međunarodnu godinu žena, 18. travnja 1975.; AAS 67 (1975.), 266.

[6] Usp. AAS 68 (1976.), 599. – 600.; usp. ibid., 600-601.

[7] Sveti Irenej, Adversus Haereses, 1, 13, 2: PG 7 580. – 581; ur. Harvey, I, 114. – 122.; Tertulijan, De Praescrip. Haeretic. 41, 5: CCL 1, p. 221; Firmilijan Cezarejski, u: Sveti Ciprian, Epist., 75: CSEL 3, pp. 817. – 818.; Origen, Fragmentum in 1 Cor. 74, u: Journal of Theological Studies 10 (1909), pp. 41-42; Sveti Epifan, Panarion 49, 2. – 3.; 78, 23; 79, 2 – 4; vol. 2, GCS 31, pp. 243. – 244.; vol. 3, GCS 37, pp. 473, 477. – 479.

[8] Didascalia Apostolorum, ch. 15, ur. R. H. Connolly, pp. 133 i 142; Constitutiones Apostolicae, bk. 3, ch. 6, nos. 1 – 2; ch. 9 3 – 4: ur. F. H. Funk, pp. 191, 201; Sveti Ivan Krizostom, De Sacerdotio 2, 2: PG 48, 633.

[9] Sveti Bonaventura, In IV Sent., Dist. 25, art. 2, q. 1 ur. Quaracchi vol. 4, 649; Richard od Midletona, In IV Sent., Dist. 25 art. 4, n. 1, ur. Venice, 1499., f 177r; Ivan Duns Scot, In IV Sent., Dist. 25: Opus Oxoniense, ur. Vives, vol. 19, p. 140; Reportata Parisiensia, vol. 24, pp. 369. – 371.; Durand od sv. Pourcaina, In IV Sent., Dist. 25, q. 2, ur. Venice, 1571., f° 364^V.

[10] Neki koji su također željeli objasniti ovu činjenicu simboličnom Isusovom namjerom: Dvanaestorica su trebala predstavljati pretke dvanaest izraelskih plemena (usp. Mt 19, 28; Lk 22, 30). Ali u ovim tekstovima samo je pitanje njihova sudjelovanja u eshatološkoj prosudbi. Suštinsko značenje izbora Dvanaestorice radije treba tražiti u ukupnosti njihove misije (usp. Mk 3, 14): oni trebaju predstavljati Isusa narodu i nastaviti njegovo djelo.

[11] Papa Inocent III., Epist. (11. prosinca 1210. biskupu Palencie i Burga, uključeno u: Corpus Iuris, Decret. Lib. 5, tit. 38 De Paenit., ch. 10 Nova: ur. A. Friedberg, vol. 2, col. 886. – 887.; usp. Glossa in Decretal. Lib. 1, tit. 33, ch. 12 Dilecta, v° Iurisdictioni. usp. Sveti Toma, Summa Theologiae, III, q. 27, a. 5 ad 3; Pseudo-Albert Veliki, Mariale, quaest. 42, ur. Borgnet 37, 81.

[12] Papa Pio XII., Apostolska konstitucija Sacramentum Ordinis, 30. studenoga 1947.: AAS 40 (1948.), 5. –7.; Papa Pavao VI., Apostolska konstitucija Divinae Consortium Naturae, 15. kolovoza 1971.: AAS 63 (1971.), 657 – 664; Apostolska konstitucija Sacram Unctionem, 30. studenoga 1972.: AAS 65 (1973.), 5. – 9.

[13] Papa Pio XII., Apostolska konstitucija Sacramentum Ordinis: loc. cit., 5.

[14] Sesija 21, pogl. 2: Denzinger-Schönmetzer, Enchiridion Symbolorum 1728.

[15] Sveti Ciprian, Epist. 63, 14: PL 4, 397 B; ur. Hartel, vol. 3, p. 713.

[16] Drugi vatikanski sabor, Konstitucija Sacrosanctum Concilium, 33 (4. prosinca 1963.): „…koji u Kristovo ime predsjeda skupu…“; Dogmatska konstitucija Lumen Gentium, 10 (21. studenoga 1964.): „Ministerijalni svećenik odgaja i vodi svećenički narod, vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda prinosi Bogu“ 28: „svećeničkom čašću na sliku Krista, vrhovnoga i vječnog svećenika… svoju svetu službu ponajviše vrše u euharistijskom bogoslužju… djelujući u Kristovoj osobi…“; Dekret Presbyterorum Ordinis, 2 (7. prosinca 1965.): „…prezbiteri po pomazanju Duhom Svetim obilježuju se posebnim biljegom te se tako suobličuju Kristu svećeniku, da bi bili u stanju djelovati u osobi Krista Glave“; 13: „Kao služitelji svetinja, osobito u misnoj žrtvi, prezbiteri na osobit način imaju ulogu Krista“; usp. 1971. Sinoda biskupa, De Sacerdotio Ministeriali I, 4; Sveta kongregacija za nauk vjere, Declaratio circa catholicam doctrinam de Ecclesia, 6 (24. lipnja 1973.).

[17] Sveti Toma, Summa Theologiae, III, q. 83, art. I, ad 3: „Treba reći da [kao što je slavlje ovog sakramenta reprezentativna slika Kristova križa: ibid. ad 2] iz istog razloga svećenik također oponaša sliku Krista, u čijoj osobi i čijom snagom izgovara riječi posvete.“

[18] „Budući da je sakrament znak, traži se da se u stvarima koje se čine u sakramentima nisu smo res, već i značenje te res“, podsjeća sveti Toma, kako bi se odbacila mogućnost ređenja žena: In IV Sent., dist. 25, q. 2 art. 1, quaestiuncula 1a. corp.

[19] Sveti Toma, In IV Sent., dist. 25 q. 2, quaestiuncula 1a ad 4um.

[20] Cf. Tridentski sabor, Sesija 22, pogl. 1: DS 1741.

[21] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen Gentium, 28: „Vršeći prema djelu vlasti koju imaju službu Krista Pastira i Glave“; Dekret Presbyterorum Ordinis, 2: „da mogu vršiti u osobi Krista Glave“; 6: „služba Krista Glave i Pastira“; usp. papa Pio XII., Enciklika Mediator Dei: „službenik oltara predstavlja osobu Krista kao Glave, prinoseći u ime svih njegovih članova“: AAS 39 (1947.), 556; 1971. Sinoda biskupa, De Sacerdotio Ministeriali, I, 4: „[Svećenička služba]…čini Krista, Glavu zajednice, prisutnoga…“

[22] Papa Pavao VI., Enciklika Mysterium Fidei, 3. rujna 1965: AAS 57 (1965.), 761.