Na općoj skupštini Kongregacije za nauk vjere 2018. godine istaknuta je potreba posebnog dokumenta o doktrinarnim i pastoralnim pitanjima koja se odnose na praćenje bolesnikā u kritičnom i terminalnom stadiju života, a koji nije sastavljen samo na doktrinarno ispravan način, nego i sa snažnim pastoralnim obilježjem i razumljivim načinom izražavanja, na razini napretka medicinskih znanosti – objasnio je kardinal. Riječ je o boljem produbljivanju tema vezanih za praćenje i brigu o bolesnicima s teološkoga i antropološkoga stajališta, uz posebnu pozornost također na neka važna etička pitanja obuhvaćena proporcionalnošću terapijā, te koja se odnose na priziv savjesti i praćenje terminalnih bolesnika.

Samaritanus bonus daje cjeloviti pristup ljudskoj osobi, trpljenju i bolesti

Dokument daje cjeloviti pristup ljudskoj osobi, trpljenju i bolesti, te brizi o osobama koje su u kritičnom i terminalnom stadiju života – rekao je kardinal te objasnio da je riječ o brizi koja se ne može svesti samo na medicinsku ili psihološku perspektivu, nego je usmjerena na brigu o cijeloj osobi u potrebi. Jer, kako je dobro objašnjeno u prvom paragrafu, briga o životu glavna je odgovornost liječnika na susretu s bolesnikom.

Ona se ne može svesti na sposobnost ozdravljenja bolesne osobe, budući da je njezin antropološki i moralni obzor širi. Naime, i kada je ozdravljenje nemoguće ili nevjerojatno, praćenje liječnika i bolničara, uz brigu o bitnim fiziološkim funkcijama tijela, te psihološkom i duhovnom pratnjom, nezaobilazna je dužnost. U suprotnom, riječ bi bila o neljudskom napuštanju bolesnika. Dokument Samaritanus bonus od početka do kraja ustrajava na toj cjelovitoj dimenziji vođenja brige. U tom smislu, u tekstu se više puta ističe činjenica da je bol egzistencijalno podnošljiva samo ako vlada pouzdana nada. Takva se nada može prenositi jedino tamo gdje oko bolesnika koji trpi postoji jednodušna prisutnost drugih.

Kardinal je potom napomenuo da se dokument poziva na opće ljudsko iskustvo, odnosno na činjenicu da je pitanje o smislu života još veće kada dolazi do trpljenja i kada se bliži smrt. Iako je, u korijenu, ljudsko biće kao takvo slabo i ranjivo, priznavanje slabosti i ranjivosti bolesne osobe otvara prostor etici brige o bolesniku.

Crkva ne prestaje isticati pozitivan smisao ljudskoga života

Imati odgovornost za bolesnu osobu, znači jamčiti brigu sve do kraja. Izliječiti ako je moguće, voditi brigu uvijek, napisao je Ivan Pavao II. – podsjetio je kardinal Ladaria. Riječ je o kontemplativnom pogledu, koji se preporučuje; o potpunom pogledu upravljenom prema osobi kao cjelini. Nakana stalne brige o bolesniku – napominje se u dokumentu – daje mjerilo za procjenu raznih radnji koje valja poduzeti u slučaju neizlječive bolesti. Neizlječivo, naime, ne znači biti bez skrbi. Crkva ne prestaje isticati pozitivan smisao ljudskoga života kao vrijednosti uočljive zdravim razumom, a koju svjetlo vjere potvrđuje i vrjednuje u njegovu neotuđivu dostojanstvu.

Potvrđivati svetost i nepovredivost ljudskoga života ne znači nepriznavanje korjenite vrijednosti slobode bolesnika, koja je snažno uvjetovana bolešću i bolom. To bi se nepriznavanje potvrdilo upravo u slučaju da se odgovori na zahtjev da mu se, primjenom eutanazije, uskrati svaka mogućnost blagotvornoga ljudskog odnosa, prenosi Vatican News u četvrtak 24. rujna.