Prije 23 godine, 6. veljače, mons. Mrzljak i mons. Košić zajedno su zaređeni za zagrebačke pomoćne biskupe.

Koncelebrirali su umirovljeni križevački vladika Nikola Kekić, postulator kauze bl. Alojzija Stepinca mons. dr. Juraj Batelja, domaći župnik vlč. Ivan Vučak i brojni svećenici.

Govoreći o sv. Petru i sv. Pavlu koji su se osjećali nedostojnima pred Isusom, biskup je u homiliji primijetio da je i naš sveti blaženik, kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i mučenik, bio pozvan najprije za svećenika, a potom i za biskupa, i da se svaki puta opirao – jer je znao da nije dostojan. „Nakon gimnazije i Prvog svjetskog rata, u kojem je morao sudjelovati, nije želio nastaviti put prema svećeništvu jer su ga sablaznili neki svećenici pa je prvo pošao na fakultet agronomije, da bi i to ostavio i jednostavno se vratio na očevo imanje želeći se posvetiti radu na zemlji i očevom imanju. Dugo je mislio da je to najbolje za njega jer se bojao da neće odgovoriti na Božja očekivanja da bude svet svećenik, a to je želio. Otkrio ga je dr. Lončarević koji je u jednom časopisu o njemu pisao kao o mladiću koji ima pravi duhovni poziv, ali se boji pa je pozvao čitatelje da se mole za njega da smogne snage i krene putem svećeništva. Ni zaruke s Marijom Horvat nisu uspjele i sve je Gospodin vodio u njegovu životu tako da se na kraju odazvao te krenuo na studij u Rim pripremiti se za svećenika. I nakon što se vratio iz Rima postao je nadbiskupov ceremonijar. A stari nadbiskup koji je uzalud tražio svoga nasljednika, čije su kandidate odbacivali bilo kralj bilo njegovi suradnici, našao je upravo u Alojziju dobrog nasljednika. Međutim kada je to on čuo, bacio se na koljena i sa suzama je molio starog nadbiskupa Antuna Bauera da to ne čini, jer on toga nije dostojan. Kada je ipak imenovan i došao se predstaviti Prvostolnom Kaptolu, kanonicima je otprilike rekao kako bi, prema učenju ascetike, križ Kristov trebalo nositi ‘patienter, libenter et ardenter – strpljivo, rado i gorljivo’, a on još nije naučio to činiti ni patienter a kamoli ardenter. Ipak, Gospodin ga je vodio te je u njegovoj školi dobro napredovao i uspijevao sve više nositi svoj križ, koji je postao križ čitave hrvatske nacije, nositi ga po Božjoj volji. I još ga i danas za nas nosi kad mu tolike zapreke stavljaju na put, ozloglašavaju njegov glas svetosti. Ipak, premda to i dalje čine neprijatelji svete Crkve, mi ovdje i ovih dana uz njegov blagdan, spomen njegove svete smrti, svjedočimo vox populi, ono što se naziva fama sanctitatis – uvjerenje Božjeg puka o njegovoj svetosti“, rekao je biskup Košić.

„Mogli bismo reći da je bitni sadržaj naviještanja Kristovih učenika od Petra do Alojzija i do kraja svijeta – Isusovo uskrsnuće. To propovijeda i sv. Pavao. Ali to propovijedaju i svi apostoli i biskupi i svećenici i đakoni – do dana današnjega i do kraja svijeta. Ta pak poruka u biti je navještaj da će na kraju, usprkos mnogih patnji i nepravdi, mnogih križeva i poniženja, pobijediti Krist i oni koji su njegovi! To će se dogoditi ne samo s kauzom našeg svetog blaženika, nego to će se dogoditi i s poviješću naše Crkve i naroda. Ako smo Kristovi, tada naša perspektiva ne može biti ništa drugo nego – konačna pobjeda, uskrsnuće i vječnost“, primijetio je sisački biskup.

Spominjući da se ovaj dan slavi i Dan života, mons. Košić podsjetio je da u svojoj poruci predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj ističe: Osobe s invaliditetom su dar, blagoslov i obogaćenje za obitelj, Crkvu i društvo. To je poruka za ovogodišnji Dan života u „Godini obitelji Amoris laetitia“ za koju je Dikasterij za laike, obitelji i život Svete Stolice objavio videozapise u kojima osobe s invaliditetom svjedoče različite načine na koje obogaćuju crkvenu zajednicu i sudjeluju u evangelizacijskom poslanju Crkve.

Biskup Košić istaknuo je da je i bl. Alojzije Stepinac poticao na brigu i posebnu ljubav za one koji su u bilo čemu u životu prikraćeni. On se osobito u svojoj biskupskoj službi brinuo za židovske izbjeglice. Za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavao je mnoge Židove od smrtne opasnosti – o čemu svjedoči na osobit način knjiga „Kad hrabrost nadvlada“ američke Židovke Esther Gitman. Brinuo se i za svu siročad, djecu koja su ostala bez roditelja tijekom ratnih zbivanja u NDH. Bila su to i hrvatska, ali i srpska djeca. I moj Sisak bio je domaćin takvim izbjeglicama koje se na četiri mjesta u gradu zbrinjavalo, i tu je prednjačila upravo Crkva, a na poticaj upravo nadbiskupa Alojzija. On o tim događajima govori u Vranekovićevom dnevniku. Na str. 240 pod nadnevkom od 21. prosinca 1953. čitamo zapis župnika Josipa Vranekovića koji prenosi kardinalove riječi: „Dobio sam pismo od ‘Seke’. To je sada djevojka od 18 godina. Roditelji su joj pravoslavci. Kao dijete bila je među onih 7.000 djece, što smo ih zaštitili… Koliko ih je tako spašeno. One će svjedočiti protiv ovih nesretnika koji izvrću istinu. Zaštitili smo, što nam je i dužnost, ovu jadnu dječicu, a ovi, da smo ih ubijali…!“, naveo je mons. Košić.

„Tko to izvrće istinu? Sam bl. Alojzije kaže: ‘ovi nesretnici’. Tko su oni? Nažalost bili su to njegovi tužitelji i suci koji su ga nevina osudili na 16-godišnju robiju. Bili su to oni tada, ali i danas postoje oni koji izvrću istinu, koji umjesto da priznaju istinu i očituju ju puni zahvalnosti prema njemu i Katoličkoj Crkvi, oni govore kako su Hrvati imali logore za ubijanje djece, kako su katolici ubijali srpsku djecu u Drugom svjetskom ratu, kako je i sam nadbiskup Alojzije kriv za to jer to nije spriječio i da je na to poticao. Kad god mislim na to, sjetim se spomenika koji je bio postavljen u Vrginmostu kroz vrijeme SFRJ i na kojem je prikazan Alojzije Stepinac kako drži u jednoj ruci dijete a u drugoj ruci nož! Takva propaganda laži dovela je i do Bele Crkve i prikaza našeg blaženika na jednoj freski u jednoj pravoslavnoj crkvi u paklu. Takva propaganda zaustavila je kanonizaciju našeg blaženika i još uvijek iznosi neistine i ne miri se s istinom. Ali mi znamo tko je ‘otac laži’ i da je on osuđen na propast. Jer naš Gospodin Isus pobijedio je tog ‘ubojicu ljudi od početka’. U knjizi Otkrivenja Gospodin sam objavljuje: ‘Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova. Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga sve do smrti. Zato veselite se, nebesa, i svi nebesnici!’ (Otk 12,10-12)“, rekao je sisački biskup.

Mons. Košić poručio je da će „uskoro doći taj čas kada će hrvatski narod klicati i radovati se zbog pobjede istine o blaženom Alojziju, za kojega je sadašnji naš nuncij rekao da ga hrvatski narod voli najviše od svih svojih svetaca. Mrzitelji istine će ustuknuti i morati priznati da je u njemu zasjala najveća ljubav, ljubav Božja koja pobjeđuje svako zlo, laž i grijeh“.

Biskup je potaknuo na molitvu Gospodinu da pobijedi Istina i da naš blaženi Alojzije bude uskoro ovjenčan vijencem svetosti od Crkve za koju je on dao svoj život.

Na kraju mise izmoljena je molitva za proglašenje svetim bl. Stepinca. Župnik Vučak najavio je da će u Pribiću 11. ožujka biti obilježena 20. obljetnica smrti kardinala Franje Kuharića koji je bio veliki promicatelj svetosti bl. Stepinca. Vlč. Vučak spomenuo je i da je prošlo 70 godina otkako je nadbiskup Stepinac uvršten u Zbor kardinala.

Biste kardinala Kuharića poklonjene su slavljenicima biskupu Mrzljaku i biskupu Košiću, mons. Batelji, dekanu Jastrebarskog dekanata Gojislavu Kovačiću i dekanu Velikogoričko-odranskog dekanata Đuri Saboleku.

Na misi je pjevao župni zbor sv. Cecilije iz Vukovine.