Povod emisiji bila je novost koju je papa Franjo uveo u Zakonik kanonskog prava vezano uz liturgijske službe za žene. Naime, pravno je reorganizirao praksu koja već dugo postoji. Prema novoj odredbi žene mogu službeno obnašati dužnost lektora i pomagati u pričešćivanju. Sada mogu biti i trajni akoliti u stabilnom i institucionaliziranom obliku s određenim mandatom. Do sada je Zakonik kanonskog prava u kanonu br. 230, p. 1 za te službe predviđao samo muškarce. Govoreći o teološkom opravdanju povjeravanja službi laicima vlč. Hačko je istaknuo da se temelj pronalazi u primljenom sakramentu krštenja. U tradiciji Crkve u prvim kršćanskim vremenima nije bilo čudno vidjeti ženu kod oltara ali je, kako je rekao, kroz povijest došlo do podjele da se u današnje vrijeme ono što se prepoznaje kao služba jednako daje i muškarcima i ženama.

vlč. mr. Tomislav Hačko

Pojasnio je razlike između tri službe: čitača, izvanrednog djelitelja pričesti i akolita. „Služba lektora/čitača odnosi se samo na službu riječi u liturgijskom činu. Izvanredni djelitelj pričesti ima samo i isključivo dijeljenje pričesti. Akolitska služba je nešto malo više od dijeljenja pričesti. On se postavlja da pomaže đakonu i poslužuje svećeniku, dužnost mu je da se brine za službu oltara, pomaže đakonu i svećeniku u liturgijskim činima posebno u slavlju svete mise, kao izvanredni službenik podjeljuje svetu pričest kada nedostaju redoviti službenici ili kada je broj pričesnika tako velik da bi se slavlje mise odveć produžilo, u izvanrednim prilikama može izložiti vjernicima na klanjanje Presveti Oltarski Sakrament i na kraju pohraniti, ali ne može podijeliti blagoslov narodu, ako je potrebno može se brinuti za pouku drugih vjernika, redovito sudjeluje u slavlju presvete euharistije i njome se hrani, te se brine za starije i bolesne u župi. Važno je naglasiti da je papa Franjo dao mogućnost podjeljivanja ovih službi, nije rekao da se to mora nego da se može, jer on gleda na globalnu sliku i dobro cijele Crkve. Kako je u mjesnoj Crkvi to znaju biskupi, i s obzirom na potrebe biskup povjerava službu akolitata.” Primijetio je da se u praksi događa kako nešto što je izvanredno, s vremenom postaje redovito, pa to dovodi do nejasnoća i razlikovanja službi.

Vlč. Robert Jugović

Vlč. Hačko pojasnio je da u trenutku kada imamo izvanredne djelitelje pričesti oni nisu konkurencija sakramentu svetog reda, nego su upućeni na župnika. Rekao je da ne odobrava izbjegavanje izvanrednih djelitelja pričesti od strane vjernika. „Susretao sam se u svojoj svećeničkoj službi s izvanrednim djeliteljima pričesti i u Zaprešiću i u zagrebačkoj župi sv. Blaža gdje su u toj službi sestre Naše Gospe. Ne vidim zašto bi netko bježao od nekoga tko je u službu valjano postavljen, formira i uveden, i ništa ga ne priječi u vršenju službe? Ako je Crkva prepoznala i dala dekret izvanrednom djelitelju pričesti na preporuku župnika, onda ne vidim razlog da netko od nekoga bježi”.

Vlč. Jugović govorio je o praksi funkcionira uključivanja žena u službu djeliteljica pričesti. U vrijeme kada je ta praksa zaživjela on nije bio na župi, ali gleda plodove. „Vidim da ljudi to prihvaćaju s jednim poštovanjem, pristupaju osobama koje su izabrane iz zajednice te imaju jedan dostojan ugled i aktivni su u župi po pitanju redovitog sakramentalnog života.

U zadnje vrijeme u našoj su župi tri klerika, pa je uloga i prisutnost izvanrednih djelitelja pričesti u iznimnim situacijama”. U osvrtu na reakcije vjernika koji ne žele primiti pričest od laika rekao je da je potrebno dobro pripremiti teren, poučiti, odgojiti i za sve dati vremena.

Dubravka Dorotić

U službi izvanredne djeliteljice pričesti Dorotić djeluje već šest godina, te ističe da je vjernicima trebalo neko vrijeme da se priviknu na njezinu službu. „Službu sam dobila nekoliko godina nakon obraćenja, i mogu reći da sam je prihvatila iz zahvalnosti Bogu za sve što mi je učinio. Nakon obraćenja uključila sam se u Marijinu legiju i na jednom sastanku župnik je tražio dobrovoljce koji žele bolesnicima nositi pričest. Dignula sam ruku i kroz neko vrijeme došlo je pismo da mi je to odobreno. Uz pomoć župnika duhovnika sve su se prepreke uspješno svladavale”.

Dorotić posjećuje bolesnike nakon nedjeljne svete mise. Njezin pohod uključuje donošenje Riječi – donosi im listić župe, podjeljuje im pričest te uočava njihov potrebe bilo za hranom, liječnikom ili za neku drugu potrebu te ih prenosi župniku. „Nastojim bolesnicima pristupiti toplo i prijateljski, razgovaram s njima jer neki od jednog do drugog moga posjeta s nikim ne razgovaraju. Bolesnici znaju biti veliki apostoli. Govore o Riječi i vidi se da tu i oni rastu. Iako sami ne mogu otići u Crkvu, Crkva dođe k njima”, rekla je Dorotić. U svojoj službi raste kroz formaciju na razini nadbiskupije kao i kroz godišnje duhovne obnove.