Misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Vendelina, opata, suslavili su pomoćni biskup Ivan Ćurić i brojni svećenici, među kojima župnik vlč. Antun Farkaš i ravnatelj Svećeničkog doma vlč. Pero Vidović.

U uvodu u misno slavlje nadbiskup Hranić je izrazio sućut obitelji pokojnika, bratu i sestri te drugoj rodbini i mještanima Jarmine u ime biskupa Ćurića i okupljenih svećenika, u ime umirovljenog đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića, župljana Vrbanje, gdje je pokojnik bio župnik više od 30 godina i župljana Duboševice i Topolja, gdje je pokojnik također bio župnik te u svoje osobno ime.

„Danas  Gospodinu zahvaljujemo za njegov svećenički život i djelovanje, a euharistija je molitva hvale. Istodobno po euharistiji Gospodin nas čisti, on nas ozdravlja i sjedinjuje i sa sobom. Zato u ovom euharistijskom slavlju molimo za nas same, a na osobit način za dragoga pokojnika“, rekao je.

Nakon liturgijskih čitanja homiliju je izrekao biskup Ćurić. „Svaki put kad se sabiremo oko stola Gospodnjega da lomimo Riječ i Kruh života mi ispovijedamo, obnavljamo i učvršćujemo svoju vjeru, tj. svoje pristajanje uz Isusa Krista, zajedništvo s Njim i nasljedovanje Njegova puta. Vjera tako računa s našim najdubljim životnim povjerenjem, s nadom koja je u svom izvoru neugasiva i besmrtna. I svaki nam euharistijski susret u svom temelju nosi uvijek jednu, jedincatu poruku – onu o Božjoj ljubavi i spasenju, o oproštenju i uskrsnuću. To je svjetlo vjere kojom je rasvijetljena životna staza kršćana.

I onaj veliki susret prije 20 godina prigodom pohoda pape sv. Ivana Pavla II. našem zavičaju, kojeg se spominjemo na današnji dan, nosio je isti navještaj: Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. Iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. I tada smo zajednički očitovali tu životnu nadu, koju je Sveti otac zaključio riječima: To je vjera naša. To je vjera Crkve. Njome se dičimo i nju ispovijedamo u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.

I ova sprovodna euharistija i oproštaj utvrđuju nas u toj vjeri, dok slušamo kako nas apostol Pavao u današnjem čitanju snažno potiče: Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih. On je temelj i središte vjere, u njemu se postiže spasenje, iz njegova ‘Evanđelja crpimo svjetlost, koja će ravnati našim koracima’, kako nas je na današnji dan u Osijeku pozvao papa Ivan Pavao II., podsjećajući nas da je kršćanski život u svim svojim etapama, zapravo, poziv na svetost ‘već sada ovdje na zemlji, u svakomu životnom razdoblju: u proljeće mladosti, usred ljeta zrele dobi, jednako kao i u jesen i u zimu starosti te, na kraju, u trenutku smrti i nakon nje, u posljednjemu čišćenju, što ga je pripravila milosrdna Božja ljubav’.

Tom je pozivu, braćo i sestre, usmjereno poslanje Crkve i njoj svećenici, čija nam pastirska služba trajno doziva istinu da nam je sav život obilježen Kristovim životom, da u zajedništvu s njim nalazimo cjelovit i najdublji smisao svom prolaznom zemaljskom putu, kako nam je navijestio i današnji evanđeoski ulomak, s Isusovim jasnim pozivom: ‘Ja sam Put, Istina i Život. Vjerujete u Boga i u mene vjerujte!’ Samo u zajedništvu s Kristom moći ćemo istinski i cjelovito rasvijetliti svoj život – svoja iskustva i  djela, sva dobročinstva i žrtve, svoja traženja i svoje grijehe, i svoju smrtnost – nad koju se, upravo zbog Krista, ne nadvija tama gorčina očaja i tama besmisla, već ju svojim svjetlom obasjava istina spasenja, položena u događaj i nadu uskrsnuća. To je svjetlo u kojem želimo prepoznati životni put preminuloga svećenika Andrije, od kojeg se na svršetku njegova zemaljskoga života opraštamo.

Životopis vlč. Kramara (iz homilije biskupa Ćurića)

„Rođen je u Petruševcu, u Hrvatskom zagorju 8. listopada 1937. godine od roditelja Josipa i Marije, rođ. Pavlin. S roditeljima u ranom djetinjstvu dolazi u vinkovački kraj, u župu Jarmina, gdje pohađa osmogodišnju školu. Stasao je u obitelji gdje je niknulo i redovničko zvanje, njegova rođena sestra koje je postala redovnica u Družbi milosrdnih sestara sv. Križa, s redovničkim imenom s. Adrijana. Srednjoškolsko obrazovanje vlč. Andrija stječe u Vinkovcima, potom u sjemenišnoj gimnaziji u Zagrebu i Đakovu, gdje je položio ispit zrelosti 1959. godine. Nakon vojnoga roka započinje filozofsko-teološki studij u Đakovu. Za svećenika je zaređen 7. veljače 1965. u Đakovu.

Ubrzo nakon svećeničkoga ređenja postaje kapelanom u Valpovu, a u drugoj polovici iste godine prihvaća službu župnoga upravitelja u baranjskim župama Duboševica i Topolje (1965. – 1980.), u kojima djeluje 15 godina. Pri kraju službe u Baranji vršio je i službu dekana (1980.). Slijedi najdulje razdoblje njegova pastoralnoga djelovanja – služba župnika Župe Imena Marijina u Vrbanji, od 1980. sve do umirovljenja 2014. godine. Kroz 9 je godina vršio i službu dekana, tada Vrbanjskoga dekanata (1980. – 1989.). Kratko je vrijeme bio i župni upravitelj u Strošincima.

U svom je svećeničkom djelovanju očitovao snažnu suživljenost s konkretnim prilikama zajednice koju je predvodio. Bio je osjetljiv i na sasvim praktična pitanja koje su se odnosila i na uređenje crkvenih prostora. I osobno  se bavio stolarskim zanatom, pa je župni stan, kao i župnu crkvu u Vrbanji, sam opremio potrebnim namještajem. Više je crkava za koje je upravo vlč. Andrija u drvu napravio oltar, ambon ili nešto od crkvenoga mobilijara. I kad je došao u mirovinu, tako se jasno vidjelo kako s uživanjem provodi vrijem i pomaže sjemenišnom stolarom Antunu. Jako mu je bilo stalo do uređenja vrbanjske župne crkve. Tko ju danas pogleda, iako je trenutno u obnovi, primjetit će njezinu monumentalnost, osobito visokoga i skladnoga zvonika. Upravo je vlč. Andrija vodio radove i postigao da nakon što je crkva u Vrbanji ostala bez zvonika, uz koju je dugo stajao jedan bočni zvonik, ponovo zablista u svom izvornom arhitektonskom ruhu. U zajedništvo s bližnjima znao je unositi jednu pristupačnu, domaćinsku dimenziju – otvoren, razgovorljiv i gostoljubiv“, rekao je biskup Ćurić.

„Zahvalan sam Bogu za velike darove kojima me je obdario u ovom zemaljskom životu, pogotovo darom svećeničkoga reda“, piše vlč. Andrija u svojoj oporuci.

„Zahvalna se srca i mi danas opraštamo od njega, a svoju zahvalnost uključujemo u molitvu da ga Gospodin očisti od svake sjene grijeha, da primi njegova dobra djela i po svom ga obećanju preobrazi darom i slavom uskrsnuća“, zaključio je propovjednik.

Oproštajni govori

Na kraju misnoga slavlja u ime župljana Vrbanje oproštajni govor izrekla je Zdenka Jelavić. Spominjući se pokojnikova života rekla je da su ga krasili skromnost, požrtvovanost, nesebičan rad sa župljanima i suradnicima. „Više od 30 godina bio je župnik u našoj vrbanjskoj župi okružen našim životnim pričama, običajima, rođenjima, krštenjima, rastu djece, prvim pričestima, krizmama, vjenčanjima ali i umiranjima. Svi se trebamo pitati kako je lako prepustiti se srdžbi, kako je lako osuđivati, a kako je teško biti čovjek kakav je bio naš vlč. Andrija. Jako puno je napravio i ostavio neizbrisiv trag. Velika nam je čast što ste bili naš župnik.“

U ime župljana Duboševice oproštajni govor izrekao je Stipan Vidak. Spomenuo se zauzetog pastoralnog rada tijekom šesnaest godina u njihovoj župi: slanja nekoliko mladića u sjemenište, uređenja mnogih napuštenih crkava te da mu ništa nije bilo teško učiniti za župu i župljane koji ga se i nakon puno godina rado sjećaju i spominju: „Vjerujemo da će te Gospodin primiti u svoje kraljevstvo.“

U ime generacije svećenika od pokojnika se oprostio vlč. Vlatko Poljičak. Upoznali su se dolaskom u Sjemeništa i ostali prijatelji čitav život. Spomenuo se nekih zgoda iz zajedničkog života, zatim razdvojenosti i ponovnog susreta u Svećeničkom domu u kojemu su obojica bila od 2014. godine i proveli lijepe i prijateljske trenutke. U ime svećenika iz Svećeničkog doma također je izrekao riječi oproštaja, a zaključio riječima: „Uživaj u Gospodinu!“

Obred oproštaja od pokojnika i ukop na mjesnom groblju predvodio je biskup Ćurić.  Pokojnikovo tijelo bilo je izloženo u crkvi od 12 sati, tako su se mnogi mještani Jarmine mogli oprostiti od vlč. Andrije.