Suslavio je Josip Homjak i đakovački župnici Ivan Lenić i Nikola Kaurin.

Sestra Elza preminula je u nedjelju 26. svibnja 2024., u Domu sv. Josipa, u đakovačkom samostanu.

Uz rodbinu pokojne s. Elze, sprovodnim obredima je nazočio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić, pomoćni biskup Ivan Ćurić, brojni svećenici, sestre redovnice iz đakovačkih zajednica te sestre koje su u samostanu obavljale godišnje duhovne vježbe, bogoslovi, djelatnici Nadbiskupije, napose Bogoslovnoga sjemeništa, kao i ostali vjernici.

U uvodu u misno slavlje fra Matej je rekao: „Drage sestre i braćo, draga rodbino! Ovdje smo, da na posljednji počinak ispratimo dušu naše sestre Elze. Njezin život bio je dar od Boga, posebno za vas koji ste s njom bili bliski, koji ste je dobro poznavali. Ovdje smo da Bogu zahvalimo za taj dar, ali i da zamolimo Gospodina da u svojoj milosti i ljubavi oprosti joj sve grijehe, očisti dušu i primi je u svoje nebesko kraljevstvo, da je nagradi za sva dobra koja je u životu učinila. Početak mise vrijeme je kada se trebamo izmiriti s Bogom da bismo ju dostojno slavili, ali u ovoj sprovodnoj misi izmirimo se i s našom sestrom ako je potrebno, ako je još nešto ostalo da kažemo ‘Oprosti’ i da damo oproštenje.“

Fra Matej je u propovijedi predstavo životopis s. Elze. „Sestra Elza rođena je 29. listopada 1940. godine u Marincima, u brojnoj katoličkoj obitelji, od oca Pavla i majke Ane r. Marušinac. Imali su osmero djece. Na krštenju, u Župnoj crkvi Duha Svetoga u Nuštru, dobila je ime Franciska. Kada su joj bile tri godine, izgubila je oca u ratu. Ostala je s majkom, trojicom braće i četiri sestre, tri su bile starije i jedna mlađa od nje. U Marincima je završila četiri razreda osnovne škole, jer prilike nisu dopuštale daljnje školovanje“, kazao je.

Dodao je i kako je u dvanaestoj godini u Bogdanovcima primila prvu pričest, a ubrzo nakon toga, u Nuštru, i sakrament potvrde. „Vjerske pouke bile su oskudne, primila je samo najpotrebnije znanje. Zbog teških prilika i oskudice, morala je raditi kako bi pomogla obitelji. Zaposlila se u pletačkoj radionici, gdje je radila u ljetnim mjesecima, a zimi je boravila u obitelji. Tako je bilo sve do dvadesete godine njezina života“, istaknuo je propovjednik.

„Uza sve brige i poteškoće, koje život sa sobom nosi, nije zaboravljala svoje vjerske dužnosti. To joj je bila jedina i najveća briga. Često je razmišljala o svojoj budućnosti. Majka joj je 1961. godine predlagala da se zaposli u Vinkovcima. To nije bila njezina želja, ali ipak je poslušala. Prvi glas i prvi poticaj milosti za redovničko zvanje osjetila je na blagdan Imena Marijina 12. rujna 1961. godine kada je hodočastila u Aljmaš. U tom Svetištu osjetila je želju za životom u samostanu. Ta joj se želja ispunila 3. ožujka 1963. godine, kada je stupila u samostan u Đakovu. Bio je to za nju velik dan i velika milost“, poručio je fra Matej.

Naveo je još kako je dva mjeseca provela kao pripravnica prije primanja redovničkoga odijela, a ujedno i primala osnovne pouke o redovničkom životu. „Radila je pet mjeseci u kuhinji. Bilo je to za nju pravo veselje i nutarnje zadovoljstvo, iako je bilo često praćeno žrtvicama. Uz milost i pomoć Božju, sve je dobro išlo. Poslana je zatim na filijalu u Suboticu. Dvije godine bila je u Subotici među sestrama, u Franjevačkom samostanu, i obavljala je razne kućne poslove. Njegovala je molitveni život i vježbala se u krjepostima, kako bi što bolje upoznala put na koji je milošću Božjom pozvana. Čitajući životopis sv. Franje Asiškoga, oduševila se za njegov krjepostan život. Zatim je bila pozvana u Đakovo gdje je započela postulat. Na početku novicijata dobila je redovničko ime sestra Elza“, nadodao je.

„Prve zavjete položila je 12. svibnja 1967. godine te je pošla na prvo radno mjesto nakon zavjetovanja, u Rijeku, na Kozalu. Vršila je službu sakristanke punih osam godina, a 1975. godine premještena je u Privlaku, također za sakristanku. U Privlaci joj je bila povjerena i briga za zajednicu. Nakon četiri godine premještena je u Đakovo, u Sjemenište. Tu je pet godina obavljala kućne poslove, a od 1984. godine povjerena joj je dužnost krojačice. Šivala je za sestre, bogoslove i svećenike dugi niz godina, sve do 2015. godine. Naročito je spretno i uredno šivala reverende. Imala je oka i srca za siromašnije obitelji i pojedince, zauzimala se za njih. Pronalazila je načina da im posreduje materijalnu pomoć, ali i više od toga: znala ih je saslušati i molitvom je rado pratila njihove potrebe“, kazao je propovjednik.

„Nakon jednoga pada i ozljede glave, kada su zdravstvene tegobe bivale sve brojnije i teže, pokazala je iznimnu zrelost i nenavezanost na okolinu i radno mjesto te je kućnu poglavaricu izvijestila o nemogućnosti daljnjega života i rada u Sjemeništu, izrazivši pritom molbu za prelaskom u provincijalnu kuću. Tu je dobila potrebnu liječničku pomoć, ali je i dalje, prema svojim silama i mogućnostima, odlazila pripomoći sestrama u šivanju, za potrebe Provincije. Raditi male stvari s velikom ljubavlju, to je umijeće velikih duša. S. Elza većinu je svojega života provela šivajući i radeći za druge. Koliko je uboda iglom načinila i koliko toga sašila, poznato je samo Gospodinu“, istaknuo je fra Matej.

Nadalje je naglasio: „Njezin tih, požrtvovan rad bio je blagoslov za one s kojima ju je milost vezala. Skromnost, prijaznost i tiha vedrina, obilježile su životni put s. Elze. Ljubav i strpljivost, smisao za žrtvu, dobro raspoloženje, plod su ustrajne molitve i truda oko osobne izgradnje. U njezinim zapisima mogu se pronaći prepisane pjesme i citati iz vjerskoga tiska koji je pratila, kao što je Glasilo postulature ‘Sluge Božjega Alojzija Stepinca’. Voljela je dobro duhovno štivo i rado se nadahnjivala na velikim primjerima svetosti“.

„Godine 2017. doživjela je svoje zlatne zavjete. U teškoj situaciji zahvaćenosti Samostana pandemijom, u lipnju 2020. godine, iako već u teškom zdravstvenom stanju, preboljela je Covid-19 te je nakon bolničkoga liječenja nastavila borbu s bolešću i trpljenjem u tišini jer više ništa nije mogla reći. Ipak, poslije se malo oporavila te je znala pjevati na mađarskom jeziku, što je ponekad zvučalo kao pjesme kod klanjanja Presvetomu Oltarskomu Sakramentu ili se znala aktivno uključiti u molitve koje je čula iz kapele“, kazao je.

Na kraju, fra Matej je ustvrdio „u ozračju euharistijske prisutnosti uskrsloga Krista, u svetištima, u sakristanskim službama, kao i u svakoj službi koju je vršila predana života i radosna srca, živjeti radosno svoj odgovor Gospodinu više od pedeset godina, milost je i dar, ali i znak vjernosti i velike Božje snage“.

Na misi zadušnici u crkvi i sprovodnim obredima pjevao je samostanski zbor.

Nakon mise zadušnice na Gradskom groblju u Đakovu održani su sprovodni obredi koje je predvodio rektor samostanske crkve dr. Grgo Grbešić. On je nakon obreda istaknuo: „Prisutnost naših biskupa i velikog broja svećenika govori o tome koliko ih je s. Elza zadužila svojim životom.“