Nadbiskup Hranić homiliju je započeo osvrtom na naviještena čitanja. „Citirana želja pisca Poslanice Solunjanima molitva je za nas. Nada nama i za nas izgovorena je u drugom liturgijskom čitanju. Učvrstio vam (Gospodin) srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime! (1 Sol 3, 12-4, 2) Autor Poslanice tako je vapio i molio za svoju braću i sestre, prve Isusove učenike u Solunu. One ne odišu samo potrebom za nadilaženjem slabosti u solunskoj zajednici, nego štoviše – željom za njezinim napretkom i rastom u svetosti. I danas apostol naroda, sv. Pavao, vapi zajedno s čitavom proslavljenom Crkvom na nebu za nas. A broj onih koji na nebu vape za nas povećan je brojnim svetcima i blaženicima, proglašenim i neproglašenim tijekom povijesti Crkve.“

„Među njima su i vaše susestre: bl. Ulrika Nisch, bl. Marija Terezija Scherer, bl. Zdenka Schelingova, zasigurno i majka M. Amadeja Pavlović i tolike druge vaše sestre, članovi naših obitelji i brojni drugi. Proslavljena Crkva vapi i moli za nas, putujuću Crkvu“, dodao je.

Uoči Prve nedjelje došašća nadbiskup je naglasio dimenziju usmjerenosti „prema dovršenju svega u Isusu Kristu, u njegovoj uskrsnoj slavi. (…) Tu je dimenziju snažno živjela i Karolina, sestra i majka M. Amadeja Pavlović. Ta svijest da naš ljudski život nije zatvoren u sebe, da se ne razrješava samo na poprištu ove zemlje i povijesti te da svi idemo u susret Kristu – Zaručniku Crkve, koji nam dolazi u susret – što je osobiti naglasak života jedne ženske redovničke zajednice – nju je oslobodila od straha, i za sebe i za sestre, te je njezinu djetinju prefriganost (kako ju je okarakterizirala mama kao djevojčicu) preobrazilo u mudrost i zrelost jedne redovničke poglavarice, na koju Isus poziva i sve nas: budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi (Mt 10, 16). Vjera u Isusa Krista, u njegovo i u naše uskrsnuće, učinila ju je slobodnom, hrabrom i mudrom poglavaricom, koja zna vući hrabre poteze, koja zna na mudar način, kad je potrebno, i sebe i čitavu zajednicu izložiti opasnosti i vući poteze koji imaju snagu proročkoga kršćanskog svjedočanstva i snažnog utjecaja i na druge ljude.“

Predsjedatelj je zatim izdvojio za primjer neke hrabre poteze iz života majke M. Amadeje:

1. u Donjem Miholjcu, kad je našla sestre skrivene u kamari slame zajedno sa susjedima te ih ohrabrila razgovorom i povela na sigurnije;
2. kad je u redovničkom odijelu sjela u otvoreni avion s vojnicima te pohodila sestre u okupiranom Gospiću;
3. kad je putovala uskotračnom željeznicom da bi posjetila sestre u zatvoru, u Zenici, te bez straha da će i sama biti zatvorena, primila doživotne zavjete s. Zvjezdane Vuk;
4. već više puta spomenuto neustrašivo skrivanje židovske djevojčice.

Na kraju je mons. Hranić prisutnima poručio da je advent „vrijeme koje nam posvješćuje tko smo i što smo, u kakvom vremenu i okolnostima živimo, sve nas budi i drži budnima te nas snažno pokreće. Postavlja nas pred pitanje što u životu želimo, što iščekujemo i što pred sebe stavljamo kao vrijednost za koju se živi i pred pitanje cilja vlastitoga života (da se ostvaruje moja volja i da mi bude lijepo, lako i ugodno ili nešto drugo!). Pred onim što želimo i iščekujemo postavljajmo se angažirano, jer i o nama ovisi hoće li se naše želje i nadanja ostvariti ili ne. I o nama, drage sestre, ovisi kakav će biti završetak našega života: s okusom radosti jer smo živjeli za ono što se uvijek, pa i pred smrću pojavljuje kao vrijedno, ili će nam život proći u životarenju i čuvanju sebe samih i vlastitoga života, tako da se sutra moramo stidjeti onoga za što danas živimo i za čime stremimo danas. Amen.“

Uz oca nadbiskupa misu su suslavili tajnik Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Domagoj Lacković, rektor samostanske crkve vlč. Grgo Grbešić, te svećenik Vojnog ordinarijata vlč. Vlado Mandur.

Svečanom slavlju nazočili su predavači na simpoziju, kao i gosti iz Petrovaradina i Osijeka, koji su sudjelovali na simpoziju, te sestre iz Đakova i iz raznih samostana Hrvatske provincije Milosrdnih sestara Svetoga Križa.

Zahvala provincijalne poglavarice s. Valerije Široki

Nakon popričesne molitve, provincijalna poglavarica s. Valerija Široki, izrekla je riječ zahvale.

„Poštovani Oče Nadbiskupe i poštovani svećenici, cijenjeni uzvanici!

Dok ovim euharistijskim slavljem zahvaljujemo Bogu za milosti Jubilejske godine o 50. obljetnici smrti majke M. Amadeje, milosti koje su se mnogostruko očitovale, kako u našoj Provinciji tako i u domovinskoj Crkvi, posebnu zahvalnost iskazujemo Vama, poštovani oče nadbiskupe Đuro. U majci M. Amadeji prepoznali ste svetu ženu, ženu vjere, ženu Crkve, vrlo inteligentnu, hrabru i odlučnu u čuvanju evanđeoskih vrjednota u ozbiljnim i teškim vremenima rata i poraća. Kao naš Pastir, kod otvorenja Jubilejske godine, svojim otvorenim i širokim srcem, kako za majku M. Amadeju tako i za našu zajednicu, ohrabrili ste nas da predstavimo  njezin krjeposni život široj javnosti. Od srca Vam hvala!

Hvala prof. Grgi Grbešiću, rektoru samostanske crkve i m^o Ivi Andriću, vicerektoru, koji su svakog 26. u mjesecu služili svetu misu i prikazivali Bogu  nakane i prošnje sestara i vjernika upisanih u Knjigu prošnji.

Hvala predavačima današnjega Znanstvenog simpozija, sestrama i svima ostalima koji su na bilo koji način pridonijeli boljem poznavanju uzorna života majke M. Amadeje.

Obraćam se i vama, poštovani gosti iz Petrovaradina, dragi sugrađani majke M. Amadeje i članovi Srijemske biskupije. Vjerujem da ste vi danas osobito ponosni na  svoju sugrađanku, a to smo mogli osjetiti i u vašoj velikoj zauzetosti oko postavljanja i otkrivanja Spomen-ploče njoj u čast, u crkvi sv. Roka u kojoj je primila sakrament svetoga krštenja. Hvala na svemu što ste učinili da ta svečanost bude tako dostojanstvena i lijepa.

Hvala i vama, drage moje sestre, što ste tijekom ove godine usvajale vrijednosti na koje nas je poticala i životom svjedočila naša majka M. Amadeja. Osnažene ljubavlju i zauzetošću majke M. Amadeje, molimo za duhovno dobro svake zajednice i svake pojedine sestre.“

Prije završnoga blagoslova nadbiskup Hranić primijetio je kako je mudro izabran nadnevak završetka Jubilejske godine: dan nakon smrtnoga dana majke M. Amadeje, te zaključio da je to jedan novi dan i zapravo znak novoga početka jubilejske radosti i zahvaljivanja Bogu, te življenja svega lijepoga što su tijekom cijele godine od Gospodina primili.