Na početku propovijedi podsjetio je na dio homilije koju je uputio dan ranije, na svetkovinu Svih svetih u župnoj crkvi na Kozali. Podsjetio je na promišljanje uz sliku u franjevačkom samostanu na Košljunu, a koja prikazuje raj, pakao i čistilište.

U nedovršenom liku u raju svi bi se trebali prepoznati jer je to mjesto koje Bog pripravio za svakog čovjeka. Surađujući s Gospodinom, pokušajmo oblikovati svoj lik, rekao je mons. Uzinić dodajući i zadaću koju imamo – u tom nedovršenom liku prepoznati braću i sestre i pomoći im dovršiti taj lik. „Ovo što se danas događa nije ništa drugo nego nastojanje da svojim molitvama pomognemo smjestiti našu pokojnu braću i sestre ondje gdje je odavno za njih predviđeno mjesto – u društvo svetih. Istovremeno, dok molimo za njih i ugrađujemo ih u otajstvo svetih na nebesima, oni nama pomažu da se nosimo sa životnim izazovima i svetost živimo ovdje i sada. Dakako, postoje oni koji imaju zadaću u tome nam pomagati. Ja, kao biskup, imam zadaću pomagati vama da budete sveti jer bez vašeg posvećenja, ni ja ne mogu biti svet. Ako to promašimo, dogodit će nam se najveći promašaj – ne biti svet”. Bog ne želi da nam se to dogodi, jer za svetost smo stvoreni, rekao je propovjednik.

U nastavku je izdvojio tri riječi koje obilježavaju dan molitve za naše pokojne, kao i molitve za pokojne riječke nadbiskupe: vjera, nada i ljubav. Govoreći o prvoj, kazao je da odlazeći na groblja i moleći za naše pokojne, činimo to jer vjerujemo. Istovremeno su i naši pokojni vjerovali. Pokojni nadbiskupi bili su učitelji u vjeri. Vjera je to ponajprije u Isusovo uskrsnuće, a onda i vjera da ćemo kao i naša pokojna braća suuskrsnuti s njime. Znamo da naš život na zemlji nije vječan, ali vjerujemo da se smrću naš život mijenja i da počinjemo živjeti na drugačiji način. Vjerujemo da će ona tijela koja smo položili u grob biti proslavljena, kao što je to i Isusovo tijelo. Proslavljena tijela nisu ograničena prostorom ni vremenom, ali nisu ni duh. Mi smo i tijelo i duša. To čini čovjeka i u tu se stvarnost Bog utjelovio u Isusu iz Nazareta i tu je stvarnost otkupio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Zahvaljujući onome što se u njemu dogodilo, mi ćemo biti preobraženi. Bit će preobraženi i naša braća i sestre i bit ćemo onakvi kakav je naš Gospodin. To je ono što vjerujemo i što Bog za nas želi, rekao je mons. Uzinić.

Navedeno je povezao s drugom riječju – nadom. „Mi smo tu zato što se nadamo. Molimo zato jer se nadamo da naša braća i sestre koji još nisu u punini zaživjeli onu svetost u Bogu, mogu biti pročišćeni. Istovremeno se nadamo da je to i naša budućnost i da i mi možemo biti sveti“. Nadbiskup je podsjetio na ulomak iz Pavlove poslanice Rimljanima u kojoj kaže da „nada ne postiđuje”. No, ta nada uključuje dvije stvari: ono o čemu Job govori u svojoj teškoj situaciji bolesti, osamljenosti i neshvaćanja. U toj situaciji nada se da će ga, jednom kada se probudi, Bog dignuti k sebi. Da će iz svoje ranjene puti i izmučenog tijela gledati Boga i prepoznati ga kao svojega i da će Bog prepoznati njega. To je nada koju imamo za našu braću i sestre – nada da će Boga gledati i prepoznati ga kao svoga i od Boga biti prepoznati. Istovremeno je to i naša nada da ćemo i sami jednom biti preobraženi i da će nas Bog gledati kao svoje, poručio je nadbiskup. Nas najviše boli rastavljenost od naših bližnjih, svijest da ih nećemo nikada više zagrliti, nećemo moći razgovarati, osjetiti ih u svojoj blizini, čuti ih, no s ovom kršćanskom nadom vjerujemo da će se sve to što smo izgubili, ponovo dogoditi. Vjerujemo da ćemo se ponovo susresti s braćom i sestrama, da ćemo moći reći ono što nismo mogli reći, da ćemo moći oprostiti ako nismo oprostili i da ćemo moći osjetiti njihov oprost. Vjerujem da oni opraštaju na nov,  pročišćujući način, kako bi taj susret bio istovremeno bio i gledanje Boga licem u lice, poručio je nadbiskup.

Kao treću riječ povezanu uz Dušni dan naveo je – ljubav. Pojasnio je da vjera završava smrću jer nakon smrti nemamo potrebe za vjerom. Nada prestaje tek kad smo potpuno u Bogu, kada smo ušli u puninu Božje radosti i nemamo se više čemu nadati. Oni za koje danas molimo žive u nadi jer su u čistilištu. To je ono što čistilište čini posebnim. Mi trebamo i vjeru i nadu, a ono što nas povezuje i sa svetima i s onima u čistilištu je ljubav. Ljubav trajno ostaje. Ona nikada ne prestaje. Danas smo ovdje osobito zbog ljubavi, Božje ljubavi o kojoj lijepo piše Pavao kada piše o Bogu koji nas po Isusu ljubi dok smo grešni, slabi, odbačeni. To je Bog za kojega sam Isus kaže da ne želi da se itko od nas izgubi i koji za sve želi spasenje, pojasnio je nadbiskup. Dodao je kako je iz Božje ljubavi prema nama proizišlo naše stvaranje, a u kulminaciji, eksploziji ljubavi na Kristovom križu, naše otkupljenje.

Sa zahvalnošću se spomenuo pokojnih riječko-senjskih nadbiskupa kazavši da su svoje živote s ljubavlju ugradili u povijest Riječke crkve, kao i mnogi svećenici, posvećene osobe i drugi vjernici. „Ljubav je ono što nije prestalo i to je ono što su ponijeli sa sobom i čemu mi danas svojom ljubavlju prema njima, ali i odgovorom na Božju ljubav, želimo dati svoj doprinos. Zato smo tu – da na ljubav kojom smo ljubljeni odgovorimo ljubavlju, da tu ljubav kroz molitvu namijenimo za pročišćenje naše braće i sestara te da i sami postanemo pročišćeni ljubavlju. Ljubav je ono jedino što doista vrijedi i ima smisla, što nikada ne prestaje i što ćemo ponijeti sa sobom. S tom sviješću pokušajmo u sebi probuditi ljubav kako bismo s ljubavlju nastavili poslanje koje imamo, ali i kako bismo pročišćeni ljubavlju mogli moliti za našu pokojnu braću i sestre i pomoći im pronaći svoje mjesto u raju“. Zaključujući je istaknuo da, dok njima pomažemo, pronalazimo i vlastito mjesto u Crkvi i svijetu, a po tome i mjesto koje je u raju i za nas pripravljeno.

Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu nad grobnicom u kojoj su pokopana trojica riječko-senjskih nadbiskupa, Viktor Burić, Josip Pavlišić i Anton Tamarut.