Iskušan, ganut, ali u isto vrijeme u miru. U studiju Vatikanskog radija bio je nadbiskup Georg Gänswein, prefekt Papinskog doma i privatni tajnik, prvo kardinala Josepha Ratzingera, a zatim pape Benedikta XVI. Pripovijeda o posljednjim trenucima zemaljske egzistencije čovjeka koji je služio Crkvi kao Rimski biskup od 2005. do 2013., a potom je napravio povijesni izbor odricanjem od pontifikata koje se dogodilo prije gotovo deset godina.

Tisuće vjernika odale su počast posmrtnim ostacima Pape emeritusa. S njim ste proveli veliki dio života, kako proživljavate ove trenutke?

Ljudski, vrlo patnički. Boli me, patim… Duhovno, jako dobro. Znam da je papa Benedikt sada ondje gdje je želio poći.

Kakvim je duhom Benedikt XVI. živio ove posljednje dane? Koje su bile njegove posljednje riječi?

Njegove posljednje riječi ja nisam čuo svojim ušima, ali ih je noć prije njegove smrti čuo jedan od bolničara koji je bdio. Oko tri sata: „Gospodine, volim te.“ Bolničar mi je ujutro, čim sam došao u spavaću sobu, rekao da su to bile posljednje stvarno razumljive riječi. Obično smo molili Jutarnju molitvu pred njegovim krevetom: i to sam jutro rekao Svetom Ocu: „Učinimo kao što smo jučer: ja molim naglas, a Vi se pridružite duhom.“ Zapravo, više nije bilo moguće da moli naglas, bio je stvarno zadihan. Tad je samo malo otvorio oči – razumio je pitanje – i kimnuo glavom: Da. Pa sam započeo. Oko 8 sati počeo je sve teže disati. Bila su dva liječnika – dr. Polisca i reanimator – i rekli su mi: „Bojimo se da će sada doći trenutak kada će morati imati svoju posljednju borbu na zemlji.“ Pozvao sam članice Memores Domini i sestru Brigidu, rekao sam im da dođu jer je došlo do agonije. Bio je lucidan u to vrijeme. Već ranije sam pripremio popratne molitve za umirućeg i molili smo oko 15 minuta, svi zajedno dok je Benedikt XVI. sve teže disao. Sve se više vidjelo da ne uspijeva dobro disati. Pa sam pogledao jednog od liječnika i upitao: „No, je li ušao u agoniju?“ Rekao mi je: „Da, počelo je, ali ne znamo koliko će trajati.“

I što se onda dogodilo?

Bili smo ondje, svi su tada molili u tišini, i u 9:34 je napravio posljednji izdisaj. Zatim smo nastavili s molitvom, ne više za umiruće nego za mrtve. A zaključili smo pjevajući „Alma Redemptoris Mater“. Umro je u osmini Božića, u svom omiljenom liturgijskom vremenu, na spomendan svog prethodnika – svetog Silvestra, pape u vrijeme cara Konstantina. Izabran je na dan kada se spominje njemački papa, sveti Lav IX., Alzaški; umro je na spomendan rimskog pape, svetog Silvestra. Svima sam rekao: „Odmah ću nazvati papu Franju, on prvi treba znati.“ Nazvao sam ga, a on je rekao: „Odmah dolazim!“ Onda je on došao, otpratio sam ga do sobe s krevetom gdje je Benedikt umro i svima sam rekao: „Ostanite.“ Papa je pozdravio, ponudio sam mu stolicu, on je sjeo kraj kreveta i molio. Dao je svoj blagoslov, a zatim otišao. To se dogodilo 31. prosinca 2022.

Koje su Vas riječi njegove duhovne oporuke najviše dirnule?

Testament me kao takav jako dirnuo. Odabrati nekoliko riječi je teško, moram reći. No ta je oporuka bila napisana već 29. kolovoza 2006.: na liturgijski blagdan mučeništva sv. Ivana Krstitelja. Napisana je rukom, vrlo čitko, vrlo sitno, ali čitljivo, u drugoj godini pontifikata. Na njemačkom se kaže: „O-Ton Benedikt“, odnosno: „Ovo je stvarno Benedikt“. Da sam imao tekst kao takav, ne znajući autora, prepoznao bih ga. Unutra je Benediktov duh. Čitajući ga ili meditirajući o njemu, čovjek vidi da je stvarno njegov. Cijeli je on tu, na dvije stranice.

To je ukratko zahvala Bogu i obitelji…

Da, to je zahvala, ali i poticaj vjernicima da se ne daju zavesti nijednom hipotezom, bilo na teološkom, filozofskom ili bilo kojem drugom području. U konačnici, Crkva je ta koja komunicira, Crkva, živo Tijelo Kristovo, je ta koja komunicira vjeru svima i za sve. Ponekad i u teologiji, ako postoje teorije koje su jako prosvijetljene ili koje se takvima čine, može biti da nakon godinu-dvije već prođu. Vjera Katoličke Crkve je ona koja nas istinski vodi do oslobođenja i dovodi u kontakt s Gospodinom.

Koja je najsnažnija poruka njegovog pontifikata?

Njegova snaga leži u geslu koje je odabrao kad je postao nadbiskup Münchena, citirajući Ivanovu treću poslanicu (2, 8): „Cooperatores veritatis“, to jest: „Suradnici istine“, što znači da istina nije nešto što se misli, nego je osoba: ona je Sin Božji. Bog se utjelovio u Isusu Kristu, u Isusu iz Nazareta i ovo je njegova poruka: ne slijediti teoriju istine, nego slijediti Gospodina. „Ja sam put, istina i život.“ To je njegova poruka. Poruka koja nije teret: prije je pomoć u nošenju svih tereta svakog dana, a to daje radost. Ima problema, ali jača je vjera, vjera mora imati zadnju riječ.

Svijet nikada neće zaboraviti taj 11. veljače 2013., objavu odricanja. Ima onih koji i dalje govore da to nije bio slobodan izbor ili čak da je na neki način želio ostati papa. Što Vi mislite?

I sam sam mu to isto pitanje postavljao u raznim situacijama, rekavši mu: „Sveti Oče, traže priču o pozadini objave 11. veljače, nakon konzistorija. Traže, traže, traže…“ Benedikt je odgovorio: „Tko ne vjeruje da je ono što sam rekao pravi razlog odstupanja, neće mi vjerovati niti ako sada kažem: ‚Vjerujte mi, ovako je!‘“ To je i ostao jedini razlog i to ne smijemo zaboraviti. Najavio mi je ovu odluku: „Moram to učiniti.“ Bio sam među prvima koji su ga pokušali razuvjeriti. A on mi je jasno odgovorio: „Gledajte, ne pitam Vas za mišljenje, nego saopćavam svoju odluku. Moljenju, trpljenu, uzetu coram Deo.“ Ima onih koji ne vjeruju ili prave teorije, govoreći da je „jedan dio ostavio, a drugi zadržao“ itd.: svi koji to govore prave samo teorije o jednoj ili drugoj riječi i na kraju ne vjeruju Benediktu, onome što je rekao. To mu je samo uvreda. Naravno, svatko ima svoju volju, svoju slobodu i može reći razumne i manje razumne stvari. Ali gola je istina sljedeća: nije više imao snage voditi Crkvu, kako je toga dana rekao na latinskom. Pitao sam: „Sveti Oče, zašto na latinskom?“ On je odgovorio: „Ovo je jezik Crkve.“ Vara se onaj tko misli da može ili treba pronaći neki drugi razlog. On je priopćio pravi razlog. Amen.

Što Vas je najviše dotaknulo dok ste bili bliski s Benediktom u njegovom dugom razdoblju provedenom kao emeritus?

Prošlo je skoro deset godina. Benedikt je – već kao kardinal, još kao profesor – imao vrlo veliku baštinu. Mnogi kažu poniznost: da, to je istina, ali također – možda se to nije tako dobro vidjelo – sposobnost prihvaćanja kad ljudi nisu usuglašeni s onim što je rekao. Kao profesoru to je normalno: postoji sučeljavanje, rasprava, „borba“ između različitih argumenata. U ovom se kontekstu također koriste jake riječi, ali bez ikakvog povrjeđivanja i ako je moguće, bez izazivanja kontroverzi. Druga je stvar kad je netko biskup pa papa: on propovijeda i piše ne kao privatna osoba, nego kao onaj koji je dobio mandat da propovijeda i da bude pastir stada. Papa je prvi svjedok evanđelja, štoviše, Gospodina. I tu smo vidjeli da njegove riječi, riječi Petrova nasljednika, nisu bile prihvaćene. Ali to nam govori da se vodstvo Crkve ne vrši samo zapovijedanjem, odlučivanjem nego i trpljenjem, a taj dio trpljenja nije bio mali. Kad je postao emeritus, za njega je svakako bila gotova sva odgovornost i cijeli pontifikat.

Je li mislio da će živjeti ovako dugo nakon odstupanja?

Prije otprilike tri mjeseca rekao sam mu: „Sveti Oče, približavamo se mojoj desetoj obljetnici biskupstva: Bogojavljenje 2013., Bogojavljenje 2023. Moramo proslaviti.“ Ali, znači i deset godina od njegove ostavke. Kažu mi neki: „A kako to da je on odustao jer više nema snage, a onda živi još deset godina?“ A on je odgovorio: „Moram reći da sam ja prvi koji se čudi što mi je Gospodin dao više vremena. Mislio sam najviše godinu dana, a on mi je dao 10! A 95 godina je dobra dob, no, i godine i starost imaju svoju težinu, pa i za Papu emeritusa.“ Nastavio je: „Prihvatio sam to i nastojao činiti ono što sam obećao: moliti, biti prisutan i prije svega molitvom pratiti svog nasljednika.“ A ovo je jako lijepo. Preporučam i onima koji s tim imaju problema da ponovno pročitaju što je Benedikt rekao, zahvalivši papi Franji u Dvorani Clementini prigodom 65. obljetnice njegova svećeničkog ređenja. Naposljetku, jednom sam u šali rekao, na ne baš elegantan način: „Sveti Oče, vi ste bez krčmara pravili račune…“ On mi je odgovorio: „Nisam ja pravio nikakve račune: prihvatio sam ono što mi je Gospodin dao. On mi je ovo dao, moram Mu zahvaliti. Ovo je moje uvjerenje. Drugi mogu imati druge ideje, teorije ili uvjerenja, ali ovo je moje.“

Koja je njegova najveća pouka u životu i što će Vam najviše nedostajati kod Josepha Ratzingera?

Najveća pouka je da zapisana vjera, izrečena i naviještena vjera nije samo nešto što je on rekao i propovijedao, nego ju je živio. Odnosno, primjer mi je da je naučena, poučavana i naviještana vjera postala življena vjera. I to je za mene – pa i u ovom trenutku u kojem patim, ne sam – veliko duhovno olakšanje.

U svojoj oporuci Benedikt piše: „Ako se u ovom kasnom času svog života osvrnem na desetljeća koja sam prošao, prvo što vidim je koliko razloga imam da budem zahvalan.“ Je li bio sretan, ostvaren čovjek?

Bio je čovjek duboko uvjeren da se u ljubavi prema Gospodinu nikad ne griješi, čak i kad se ljudski mnogo griješi. I to mu je uvjerenje dalo mir i – može se reći – ovu poniznost i također ovu jasnoću. Uvijek je govorio: „Vjera mora biti jednostavna vjera, ne lako shvatljiva, nego jednostavna. Jer sve velike teorije, sve velike teologije temelje se na temeljima vjere. I to jest i ostaje jedina hrana za nas same i za druge.“

Hvala što ste bili s nama.

Ja sam taj koji vama zahvaljujem za ovaj poziv: došao sam vrlo rado i vrlo dobro znam da se papa Benedikt osjećao jako podržan i također – ako mogu tako reći – voljen, voljen zbog onoga što ste činili, a također i okružen vašom naklonošću.