Nadbiskup Kutleša predslavio svečanu euharistiju prigodom svetkovine sv. Josipa u Karlovcu

Misu su suslavili brojni svećenici, među kojima rektor Svetišta mons. Antun Sente, generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić i karlovački dekan preč. Dražen Karačić.

Na početku euharistijskoga slavlja mons. Sente pozdravio je sve rekavši da je prekrasno promatrati kako raste nova karlovačka rijeka – rijeka hodočasnika. Istaknuo je da je proslava svetkovine sv. Josipa organizirana u subotu u želji da omoguće što većem broju štovatelja sv. Josipa da sudjeluju u slavlju.

Nadbiskup Kutleša rekao je na početku homilije okupljenima da su se okupili u svetištu sv. Josipa da bi u zajedništvu i molitvama proslavili njegovu svetkovinu, osnažili se njegovim primjerom i utekli se njegovu zagovoru. „U Evanđeljima ne nalazimo ni jednu jedinu riječ koja se pripisuje svetom Josipu. Pronalazimo samo njegova djela, njegove nutarnje borbe, njegove snove, njegovu poslušnost Božjim nadahnućima i njegovo predano, odlučno i tiho služenje tajni spasenja, utjelovljenja Bogočovjeka Isusa Krista“, rekao je.

Istaknuo je da je hrvatski narod prepoznao značaj sv. Josipa i proglasio ga zaštitnikom Hrvatske dva stoljeća prije nego što je bio proglašen zaštitnikom cijele Crkve. Dodao je da je Hrvatska biskupska konferencija sv. Josipa 2008. godine proglasila glavnim zaštitnikom.

„Zapitajmo se, dragi vjernici, što je to što naš hrvatski narod tako tijesno povezuje sa svetim Josipom? U čemu smo se tijekom povijesti poistovjetili s njime i kako ga možemo nasljedovati i danas? Zašto je sveti  Josip tako suvremen? U kojim današnjim crkvenim i državnim okolnostima prepoznajemo potrebu za njegovom zaštitom i zagovorom?“, potaknuo je mons. Kutleša na promišljanje te dodao: „Sveti Josip je čovjek čija je odgovornost u povijesti spasenja neusporediva s bilo kojom našom javnom ili osobnom odgovornošću za povjerene nam zadaće. Ipak, on nam je uzor upravo u odgovornosti pred zadaćama koje preuzimamo.“

Potom je podijelio promišljanja o sv. Josipu na temelju njegova četiri djelovanja.

„Sveti Josip je čovjek koji daje prostora vremenu. Dati prostora vremenu znači biti dovoljno mudar prepoznati važnost trenutka, a istovremeno dovoljno ponizan i suzdržan od stavljanja sebe u prvi plan kao glavnog aktera događaja. Upravo suprotno od onoga što mi redovito činimo“, kazao je propovjednik. Istaknuo je da je sv. Josip zadržao fokus na onome što mu je povjereno: na božanskom Djetetu i na njegovoj Majci te da nije tražio svoje načine kako da se pobrine za njih, nego je otkrivao Božje, svjestan veličine zadatka.

„Štitio je život koji se rađao i omogućio da plod otkupljenja sazrije na Gospodinovu križu. Predaja kaže da je sveti Josip preminuo prije Isusova javnog djelovanja, kao da je i na taj način želio svu pozornost prepustiti Isusu, koji tada u punome smislu postaje nositeljem Davidove kraljevske loze“, poručio je dodavši: „Jednako je u obiteljskim odnosima. Mudrost očinstva ogleda se u sposobnosti oca da prepozna pravi trenutak za povlačenje, omogućujući svojim potomcima da samostalno preuzmu odgovornosti koje im prirodno pripadaju.“

Kao drugi način djelovanja, nadbiskup Kutleša naveo je da sv. Josip u sebi pomiruje sukobe. Govoreći o situaciji u kojoj se Josip našao kad je saznao da je Marija trudna, propovjednik je kazao da je preuzeo odgovornost. „Nije ju izložio kamenovanju, kako su to nalagali židovski zakoni. Zbog toga što je sukob svladao u sebi i dao prostora drugome, ni Bog ga nije ostavio bez nadahnuća koje ga je usmjerilo prema dubljem suradništvu s Istinom. Pokazao mu je i u snovima što mu je činiti“, naglasio je te rekao: „Koliko smo se puta, dragi vjernici, osvjedočili u tome da nekontroliranom srdžbom sve pokvarimo, dopuštajući da strasti upravljaju nama, a ne mi njima. Sadašnji sukobi svjetskih razmjera pokazuju da nikakvi mirovni napori ne pomažu ako su nam srca neobraćena i nesposobna u sebi nadići podjele.“

Treća karakteristika djelovanja sv. Josipa koju je mons. Kutleša izdvojio jest ta da je on čovjek vođen stvarnošću. „S obzirom na židovsku snažnu ukorijenjenost u predaju, u Zakone i pravila, sveti Josip bio je besprijekoran u njihovu opsluživanju, ali se nije zaustavio samo na tome. Vjerni Židovi očekivali su Mesiju, ali su bili zatvoreni u vlastita tumačenja, koja su prerasla u ideje odvojene od stvarnosti. Isusov dolazak bio je stvarnost koju su iz toga razloga previdjeli. Sveti Josip uspio je izbjeći tu zamku. Imao je srce otvoreno otajstvu jer nije negirao stvarnost, već ju je prihvatio takvom kakva jest“, poručio je.

„Kako se ponašamo pred stvarnošću koja nam je neprihvatljiva ili nerazumljiva? Ponajprije je negiramo, a onda odbacujemo. Serviramo ideje koje nam se čine privlačnima i njima podvrgavamo stvarnost i svoje djelovanje. Naša kultura obilježena je rastakanjem stvarnosti na pojmovnoj razini. Ako se nešto ne uklapa u određeni misaoni sustav, prvo ga se zaniječe na pojmovnoj razini. Tako smo došli do toga da se negiraju prirodne datosti spola i spolnog identiteta, a konstruiraju se rod i rodni identitet. Ne smije se razlikovati oca i majku; oboje su samo roditelji. Umjesto da jezikom tumačimo stvarnost, podvrgavamo je jeziku, vođeni idejama, a ne vječnim Božjim zakonima“, istaknuo je zagrebački nadbiskup.

Potom je, navodeći četvrtu karakteristiku, kazao da je sv. Josip čovjek svoga naroda, a zaštitnik Crkve svakoga vremena i naroda. „Kako to da mi danas častimo čovjeka koji je živio prije dvije tisuće godina u neznatnom Nazaretu i koji nam nije ostavio ni jedne jedine riječi? Kako to da se njegov utjecaj ne smanjuje, nego povećava u povijesti Crkve?“, upitao je te ponudio mogući odgovor: „Možda je razlog tome što prepoznajemo da je on uspio nešto što mi, ljudi našeg vremena, često ne uspijevamo: očuvati vlastito središte i identitet s jedne strane, a širokogrudnu otvorenost prema drugima i drugačijima. Mi smo ili rasplinuti u apstraktnome globaliziranom svemiru ili zarobljeni u folkloru vlastite prošlosti. Zbog toga kao narod gubimo vlastiti identitet, a ne znamo se nositi s onim što prihvaćamo“, naglasio je.

„Sveti Josip dao je Isusu povijesne korijene u židovskom narodu. Dao mu je ime, učio ga vjerskim običajima svoga naroda. No, u Isusovu javnome djelovanju opažamo da je naučio ono što se od roditelja uči: s poštovanjem se odnositi prema onima koji su drugi i drugačiji. Bio je pozoran i na najmanje znakove sveopće ljudske čežnje za Bogom i puninom života. Rasplamsavao je u njihovim srcima i najmanju iskru vjere“, poručio je propovjednik.

Na kraju je potaknuo vjernike da se utječu zagovoru sv. Josipa da bi kao narod iznova odlučili o vlastitoj budućnosti. „Naučimo kako svoj život pretvoriti u dar Bogu i služiti Božjim planovima za ovaj svijet, jer njegovi su planovi mira, a ne nesreće, planovi koji nam daju budućnost i nadu. Neka nas pouči kako koristiti autoritet koji imamo u svojim obiteljima i službama tako da sebe stavimo kao dar za dobrobit naših bližnjih. Naučimo se nesebičnoj i čistoj, zaručničkoj, bračnoj i obiteljskoj ljubavi koja služi rastu i dobrobiti drugoga“, zaključio je homiliju nadbiskup Kutleša.

Na kraju euharistijskoga slavlja, mons. Sente je zahvalio svim hodočasnicima i svima koji su sudjelovali u organizaciji i proslavi svetkovine sv. Josipa. Potom su nadbiskupu Kutleši uručeni darovi. Prvi je dar akademskoga kipara Vida Vučaka – kip sv. Josipa s Isusom i Marijom, kakav će biti postavljen ispred Svetišta sv. Josipa. Drugi dar – repliku kipa sv. Josipa predao je njezin autor krizmanik Nikola Baniček. Treći dar nadbiskupu Kutleši – „duhovno cvijeće“, odnosno molitve više od šest tisuća molitelja, predale su voditeljice Molitvenog vjenčića sv. Josipa, u pratnji Tea Josipa Martinjaka. Teo Josip je desetogodišnji dječak kojemu je po zagovoru sv. Josipa izmoljeno ozdravljenje od akutne limfoblastične leukemije.