KTA: Molim Vas da kao predsjednik HBK kažete nekoliko riječi nakon završenog radnog dijela ovog susreta biskupa mediteranskih zemalja:

Moram reći da su očekivanja nadmašena u smislu da se, kada sam dobio poziv i kada su rekli temu o kojoj ćemo razgovarati, nisam previše oduševio, da budem iskren. Ali sam znao da će Talijani znati to lijepo organizirati i određene teme pripremiti. Sada, na koncu ovoga događaja moramo iskreno reći: hvala Talijanskoj biskupskoj konferenciji, hvala njihovu predsjedniku koji je okupio šezdesetak biskupa iz ovoga područja iz 20 mediteranskih zemalja. I hvala predavačima koji su nas svojim razmišljanjima – povijesnim, teološkim, uspjeli senzibilizirati za ovo područje svijeta i Crkve, za ovo područje koje, na žalost kao što znamo, nije mirno. Ali postoji želja za mirom pa je zato i stavljen naslov: Mediteran, područje mira.

KTA: Sudjelovali ste i na misnim slavljima. Gdje su slavljena i kako ste ih doživjeli?

Tako lijepo znaju samo Talijani organizirati. Slavljene su dvije mise: jedna u crkvi Sv. Nikole gdje se nalaze njegove relikvije, a druga je bila danas u katedrali. I na jednom i na drugom mjestu, uz pjevače i lijepe homilije koje su držali predsjedatelji – prvog dana predsjednik Talijanske biskupske konferencije Basseti, u subotu kardinal Sandri koji je zadužen za Istočne Crkve, natjerali su nas na razmišljanje ne samo u smislu važnosti ovog susreta nego i u smislu značenja Božje riječi i onoga što Duh Sveti izvodi u Crkvama svojim.

KTA: Za grad Bari, u kojem, ako sam dobro razumio, boravite drugi put vežu Vas i sjećanja iz ne tako lijepoga ratnog vremena. Možete li našim slušateljima i čitateljima reći o čemu se radi?

Iako sam prolazio kroz Bari, u Bari sam prvi put došao iz opkoljenog Dubrovnika jednim hidrogliserom „Krila Dubrovnika“ sa šezdesetak djece i desetak žena koji su krenuli iz ratnih okolnosti u Bari da budu zbrinuti. Tada je organizirana sinoda o Europi koju je papa Ivan Pavao II. sazvao nakon pada Berlinskog zida. Nisam mogao ići, a nisam ni želio ići jer sam bio u opkoljenom gradu Dubrovniku. Nazvao sam kardinala Kuharića i rekao: ja ne bih htio ići iz samoga grada jer će ljudi shvatiti da sam pobjegao, a to mogu shvatiti samo oni koji su živjeli u opkoljenom gradu. Onda mi je on savjetovao: Želimire, jedna je stvar ako napišeš i pošalješ, a druga je ako dođeš i svjedočiš. Pokušao sam pronaći način, kako se može doći do Barija u tom vremenu. Neki Demistura, koji je bio zadužen uime Ujedinjenih naroda za područje Dubrovnika, rekao mi je da koncem jedanaestog mjeseca 1991. godine ide hidrogliser pa da ima mjesta ako hoću ići. Pošao sam ali tada smo, da ne pričam dugu priču, bili kidnapirani, ako smijem tako reći, nasred Jadrana i vraćeni nazad. Našli smo se pred Cavtatom između dvije jugoslavenske topovnjače. Onda su nas poslali u Crnu Goru na pregled gdje smo ostali tri sata. Zabrinuti u Bariju, zašto ne dolazimo, mislili su da se nešto dogodilo na moru jer smo trebali doći oko 15 sati, a došli smo tek navečer oko 20 sati. To je bilo, rekao bih, vrlo napeto putovanje, ali bilo je vrlo interesantno jer su Barani tako srdačno dočekali našu djecu i prognanike i mene, njihovog biskupa. Neću zaboraviti taj susret. To je zaista bio jedan lijepi susret s nadbiskupom pokojnim Magrassijem, njegovim svećenicima i narodom koji nas je dočekao.

KTA: Kako bi ukratko saželi poruku s ovog susreta?

Poruka optimizma i kršćanske nade za Crkve koja živi svoje muke i poteškoće: Ne bojte se, ohrabrite se; Duh Sveti vodi Crkve; dajte svoje svjedočanstvo! Jedna profesorica je lijepo rekla: postoji svjedočanstvo mučeništva koje je Crkvi potrebno. U tom kontekstu i ove Crkve koje su, skoro bih rekao, pred nestankom osobito u istočnim dijelovima Europe i Azije, valja podržati, dati im ohrabrenje i reći im: ne bojte se; ostanite i, kao što je istaknuto, boriti se za njihovo pravo da ostanu i da, ako trebaju, mogu i otići i da se mogu vratiti. To je na neki način možda i poruka ovoga susreta.