U koncelebraciji je uz desetak svećenika, bio i domaći biskup Tomislav Rogić, te vikar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Tomislav Glavnik.

Riječ dobrodošlice uputio je biskup Rogić, a uvodeći u slavlje nadbiskup Puljić podsjetio je kako danas po pozivu pape Franje obilježavamo i 5. svjetski dan siromaha. Posebno je ukazao na završetak Papine poruke, u kojoj piše kako se „siromahe ne broji, nego grli. To je poziv i nama da zagrlimo sve siromahe u našoj sredini, našem narodu i cijelom svijetu, da ih Bogu preporučimo, i da učinimo štogod za njih kako bi bili što manje siromašni“.

Na početku homilije nadbiskup Puljić osvrnuo se na sam čin kanonizacije sv. Nikole Tavelića i tadašnje okolnosti, koji nisu mogle spriječiti veliki broj hrvatskih hodočasnika iz domovine i iseljeništva da ispune baziliku sv. Petra. 

Uz pitanje „što nam poručuje naš fra Nikola, višegodišnji misionar u Bosni i mučenik iz Jeruzalema“, propovjednik je dodao još jedno pitanje „koliko je uopće tema mučeništva danas prihvatljiva suvremenom čovjeku, posebice iz tako dalekih vremena?“ Podsjetio je kako Crkva temu mučeništva obrađuje temeljito i s poštovanjem, a tek onda donosi prosudbeni pravorijek. Polazi od uvjerenja da je mučeništvo i milost i osobiti Božji dar, ne samo onima koji podnesu mučeništvo, već i drugima koji su s njime povezani krvlju, rodom, jezikom, službom ili poznanstvom, kao i svima koji im se obraćaju, te zagovor i pomoć traže. 

Nadalje, ukazao je na činjenicu da je veliki broj naših katedrala uz obalu kao i župnih crkava posvećen mučenicima. „Oni toliko srasli s mjestom gdje ih se časti da je nemoguće zamisliti ni prošlost, a ni sadašnjost bez njih. Pokušajte npr. odstraniti sv. Jakova ili sv. Nikolu iz ovoga Krešimirova grada, iz njegove kulture, arhiva, umjetnosti i graditeljstva, što bi ostalo od grada kojega „ne štite ni visoke zidine ni more koje ga okružuje, već zaštita njegova moćnoga Gospodara“ čija je slika uklesana u kamenu zidina. To nije moguće ni zamisliti“, rekao je nadbiskup Puljić, te dodao kako su mučenici vjernicima bili nadahnuće kroz stoljeća, a nadati se da će nastaviti to biti i u vremenima koja nadolaze, usprkos problematičnim znakovima nevjere i vjerske ravnodušnosti s kojom se sve više susrećemo. 

U homiliji se nadbiskup Puljić kratko osvrnuo i na misna čitanja koja govore o prirodnom kraju u prirodi i u kalendaru. „Danijel nas podsjeća, ne da nas zastraši, nego da nas opomene kako prolazi obličje ovoga svijeta koje je omeđeno i vremenom i prostorom. Slušajući i gledajući potresne vijesti iz dana u dan o prirodnim katastrofama (poplave, požari i potresi), o ratovima i terorističkim napadima diljem kugle zemaljske, o poremećaju klimatskih promjena, imamo dojam kako je Danijelovo  proroštvo i Isusova najava o ‘velikim nevoljama’ već na djelu. Nitko se više ne osjeća sigurnim ni u autu kojim se vozi, ni u zrakoplovu kojim leti, kao ni u autobusu ili podzemnoj željeznici kojom svaki dan putuje. Strah je zavladao posvuda: na trgovima gdje su se ljudi okupljali, družili, trgovali i pjevali. Pa i duhovna središta kao zakloni naših duša, crkve, svetišta i hodočasnička mjesta pomalo su ugroženi suvremenom pandemijom kojoj se kraj ne nazire. Nigdje nema potpunog mira, ni sigurnosti. A budućnost nije predvidiva“, rekao je propovjednik, te naglasio kako su to teme o kojima je prikladno razmišljati upravo sada kad crkvena godina ide kraju i u prirodi i u kalendaru. 

Upozorio je, kako ljudi različito reagiraju na taj navještaj: jednu su indiferentni, a drugi sigurni da se ništa neće dogoditi i žele živjeti i uživati u svome životu danas, i nije ih briga za sutra. U tom kontekstu posvijestio je kako i mnogi kršćani nisu dosljedni. „Dođu u crkvu, ali čim iziđu sve zaborave i ništa u životu ne mijenjaju. Što su čuli na jedno uho izašlo je na drugo. Ima ih koji su u stalnom strahu i panici, neopušteni, nesigurni, u iščekivanju katastrofe. Nevolje koje se događaju u svijetu u tome ih podržavaju. Takvi stalno trče za nekim čudesnim događajima, najavljuju propast i u svemu vide znakove konačnih vremena“. No, pravi kršćanin je realan. „Ukorijenjen u vjeri, evanđelju, sakramentima i u Crkvi. On vjeruje Isusu koji će ponovno doći i prosuditi djela svakoga i koji poziva svoje učenike neka odgovorno žive. Jer, život je škola u kojoj ima mogućnost popravnih ispita. Ali, onaj zadnji dan kad se polaže ispit zrelosti, nema ponavljanja. To je definitivni dan Suda. No, za kršćana to nije dan straha, nego dan Očeve ljubavi i pravednosti“.

Posebice se večeras obraćamo našem prvom proglašenom svecu i mučeniku, svetom Nikoli, koji je osjetio u vlastitom tijelu dramu borbe dobra i zla, neka i dalje bdije nad nama svojim nebeskim zagovorom i štiti nas! Molimo i našu Gospu Velikoga Krsnoga Zavjeta. Gospa je, naime, bila i ostala „nada naša i svijetla zora spasenja”. Stoga je molimo neka po njezinu zagovoru u našem narodu i našoj Domovini vlada vrijeme blagoslovljenog i trajnog mira u istini i ljubavi. A mučeništvo svetoga Nikole i njegovih kolega, kao i svih drugih Božjih svjedoka kroz stoljeća, smatramo velikim Božjim darom Crkvi i narodu kojem su pripadali.  Ne samo njima kojima je Gospodin udijelio snagu da podnesu mučeništvo, nego i svima koji su s njima povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom, kao i crkvenom pripadnošću. Svaki mučenik je naš mučenik, mučenik Crkve, ponos i radost velikoga dara koje je Bog udijelio svojoj Crkvi, zaključio je nadbiskup Puljić, te pozvao okupljene vjernike da se svi zajedno zazovu hrvatske mučenike, svece i blaženike da nas prate svojim blagoslovom, naklonošću i zaštitom.

Na kraju euharistijskoga slavlja riječ zahvale uputio je rektor svetišta fra Ivan Bradarić, te je predvoditelju slavlja darovao monografiju „Sveti budite“, kao podsjetnik na veliki jubilej 50 godina kanonizacije sv. Nikole Tavelića kojega je i nadbiskup Puljić bio dionikom.

Pjevanje su predvodili „Pivači sv. Jakova“. U slavlju su posluživali redovnički i svećenički kandidati Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i bogoslovi Šibenske biskupije.