Preuzvišeni, koja je glavna promjena uvedena u „Vos estis lux mundi“ kako bi se pospješila njegova primjena gotovo četiri godine nakon stupanja na snagu?

Prva temeljna točka je sama činjenica da Papa potvrđuje zakon proglašen 2019. i potvrđuje ga kao sveopći zakon Crkve, a ne više ad experimentum. Riječ je o vrlo važnom zakonu jer se, među ostalim, uvode neki novi elementi u povijest kanonskog prava, kao što je, na primjer, kaznena relevantnost zlostavljanja ranjive odrasle osobe.

Među promjenama se pojavljuje dodatno pojašnjenje o tome tko su žrtve zlostavljanja. Prije se govorilo o maloljetnicima i ranjivim osobama, sad se govori i o „ranjivim odraslim osobama“ i „osobama koje su trajno nesposobne služiti se razumom“. Što ta specifikacija znači?

Riječ je o usklađivanju dvaju zakona iz 2021. Prije dvije godine papa Franjo proglasio je novu verziju posebnog zakona koji navodi prava pridržana nadležnosti Dikasterija za nauk vjere te također motuproprij kojim je revidirao VI. Knjigu Zakonika kanonskog prava koja govori o kaznenim mjerama. Dolazi, dakle, do usklađivanja tih zakona koji govore o vrlo bolnom, ali vrlo važnom pitanju i za pastoral.

Uredbe se sada ne odnose samo na klerike i redovnike nego i na laike koji su, kako čitamo, voditelji međunarodnih društava priznatih od Apostolske Stolice. Misli li se i na crkvene pokrete i stvarnosti?

Zasigurno. To je jedna je od najjačih novina ove verzije „Vos estis lux mundi“. Riječ je o drugom dijelu koji daje Crkvi upute o prijavljivanju i istraživanju optužbi protiv ljudi u crkvenom vodstvu. Vodstvo koje u dokumentu iz 2019. uključuje kardinale, patrijarhe, biskupe, klerike imenovane pastirima u pojedinim Crkvama, današnjim Papinim tekstom čine i dvije nove kategorije: klerici koji su bili na čelu javne kleričke udruge, s ovlašću inkardiniranja, a zatim vjernike laike koji su bili voditelji međunarodnih udruga priznatih od Svete Stolice.

Koliko su nedavne vijesti koje su se ticale čelnika crkvenih stvarnosti utjecale na ovu daljnju specifikaciju?

Mora se reći da su neke stvari u javnosti već imale svoju pritužbu i svoj proces… Ovaj zakon se tiče budućnosti i vrlo jasno kaže da se, kad je u pitanju prijava protiv laika u vodstvu međunarodne udruge, mora pozvati na ovaj poseban zakon koji je danas opći.

U dokumentu se precizira da biskupije i eparhije moraju imati tijela i urede – prethodno se općenito govorilo o „stabilnim sustavima“ – koji moraju biti lako dostupni javnosti za prijavu slučajeva zlostavljanja. I ovo je stoga još jedan korak. Zbog čega je to određeno?

Zahtjev za širokom prisutnošću kao znak pažnje partikularne Crkve, ali i sveopće, želi učiniti lakšim i izvedivim prijave o onome što je naznačeno u članku 5. o skrbi za osobe. Zapravo, dotični članak utvrđuje da se crkvene vlasti moraju obvezati osigurati da se prema onima koji tvrde da su povrijeđeni, zajedno s njihovim obiteljima, postupa s dostojanstvom i poštovanjem te da im se ponudi dobrodošlica, slušanje, praćenje kroz posebne usluge duhovne pomoći, medicinska, terapijska i psihološka pomoć, ovisno o konkretnom slučaju. Nije, dakle, tek riječ o savjetovalištu gdje možete podnijeti prijavu, već i mjestu gdje možete olakšati skrb o ljudima.

Što se pak mijenja u pogledu odgovornosti biskupa?

Zakon je postupak koji Papa nudi za osudu i istraživanje zlostavljanja i zloporaba koja se tiču ​​vodstva (leadership), ali sam po sebi ne mijenja stav, mentalitet i sposobnost za reagiranje. Zakon ostaje prilika, ali i alat, no na nama je da vrijednosti uklesane u ove propise usvojimo i da ih primijenimo. Iza zakona, stoga, mora stajati volja, koju je papa Franjo tako često poticao i podržavao, za izvedivom solidarnošću. Papa vrlo često ponavlja ovu rečenicu: „Kad jedan od nas pati, svi patimo.“ Ako postoji taj stav solidarnosti, ako postoji žeđ za pravdom o kojoj govori Isus, ali i volja za činjenjem dobra, onda zakon postaje živi instrument inače bi, kao i svi zakoni, mogao ostati mrtvo slovo na papiru.

Vidimo iz vijesti, ali i iz nekih istraživanja koja se provode unutar biskupija, preko neovisnih povjerenstava koje su imenovale same biskupske konferencije, da, nažalost, nije nestala pošast zlostavljanja i zloporaba ni u prošlosti ni u sadašnjosti. Je li bilo pomaka u ovoj borbi koju vodi Papa? Kojih?

Prije svega, to je visoko razvijen zakonodavni sustav, a sada postoji potreba za formacijom osoblja u vodstvu, kao i za širokom formacijom koja olakšava te ljudima ulijeva povjerenje da govore ako postoji problem. Osim pravnih instrumenata, tu je i svo vrlo jasno, bistro i lijepo učiteljstvo pape Franje koje svi trebamo cijeniti.