Svečano je toga dana bilo u rodnom mjestu blagopokojnog riječkog nadbiskupa i metropolita Antuna Tamaruta. U propovijedi je mons. Uzinić istaknuo poziv na svetost koja povezuje s Bogom, koji je upućen svima. Apostrofirajući pobudnicu pape Franje „Gaudete et exultate“, posebno se osvrnuo na svetost koja predstavlja velike izazove, kao što je to bilo u slučaju sv. Katarine Aleksandrijske koja je kršćanska mučenica i na svetost „iz susjedstva“ koju župljani Novalje mogu prepoznati u životu i djelu nadbiskupa Tamaruta.

Nadbiskup Uzinić je najprije govorio o putu svetosti sv. Katarine, odnosno mučeništvu kao izazovnom putu svetosti. Upozorio da legende o ovoj svetici pomalo iskrivljuju sliku njezinog mučeništva, pretvarajući je od svjedokinje Kristove ljubavi u junakinju borbe za kršćanska prava i kršćansku istinu. Iako je tako postala nadahnuće za stvaranje snažne kršćanske svijesti i kršćansku nadmoćnost nad drugima, njoj je tim zapravo učinjena nepravda jer je iskorištena kao sredstvo kršćanskog prilagođavanja ovome svijetu i njegovoj logici. To je kršćanstvo koje „ne okreće obraz“.

Duh takvog shvaćanja može se primijetiti na različitim razinama – među nama vjernicima, načinima kako reagiramo na nepravdu, ali ponekad uključuje i najviše razine koje su se stavile na stranu gospodara rata, opravdavajući čak i agresiju kao borbu za kršćansku istinu. Podsjetio je na problematiku blagoslivljanja oružja kojim se razaraju domovi drugih i drugačijih, ubijana djeca, starci i starice, žene… Kao da nema ništa novo pod sunce, ali Krist je novost. On ne prihvaća takvu logiku. On zaustavlja spiralu zla, prihvaćajući da se zlo u svoj svojoj brutalnosti ostvari na njemu. On ne uzvraća na zlo, a s njim isto čine i kršćansku mučenici. I u tome je njihova posebnost, rekao je mons. Uzinić.

Dodao je da su mučenici slijedili Krista i u životu i u smrti, ali ne kao utopijski ideal, nego kao živu i stvarnu osobu. Krist je dao život za svoje neprijatelje, odnosno za nas, i učinio nas svojim prijateljima. I dok još bijasmo njegovi neprijatelji jer bijasmo u grijehu, njegova ljubav nas je učinila njegovim prijateljima. To je njegova logika.

Ljudima je logično za počinjeno zlo zahtijevati odmazdu. Na tome se temelji kazneni sustav. To je u redu za državu, istaknuo je nadbiskup, ali ne i za kršćanstvo. To nije kršćanstvo. Božanska logika je drugačija. Bog ne želi odmazdu. On sve čini iz čiste ljubavi. On oprašta besplatno. On se ponižava da bi nas uzdigao. To je ono što nam je Krist objavio. U vlastitom primjeru pokazao je da nas Bog ljubi  bez obzira što smo slabi, grešni, nedostojni… Mučenici su to znali i u skladu s tim živjeli. Zato su svjedočili Isusa Krista na njegov način, do dara života i ljubavi, poručio je propovjednik.

Govoreći o blagopokojnom nadbiskupu Tamarutu, kao „svecu iz susjedstva“, izdvojio je svjedočanstvo o njemu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, koji ga je opisao kao Božjeg čovjeka velikog srca, spreman za suradnju kada god se radilo o dobrobiti, čovjeka, Crkve i naroda, puna ljubavi prema Crkvi za koju je živio, trošeći se velikodušno i bez pridržaja u svojoj svećeničkoj i biskupskoj služi, a koji je u svom radu očitovao visok stupanj hrabrosti, sugovornicima se obraćao uvijek s poštovanjem, nije trpio površnost i imao jak osjećaj za stvarnost.

Naglasio je i aktualnost poruka mons. Tamaruta te izdvojio posebno dvije.

Prvu, o odgovornoj slobodi koja zahtjeva poštivanje drugih, koju je izgovorio 1990., na početku svoje službe riječkog nadbiskupa i metropolita i u jeku demokratskih promjena: „Dok odobravamo masovni zahtjev za punom slobodom i pravom demokracijom u društvu, moramo se pitati koliko poštujemo slobodu i privatnost drugih u našemu životu? Koliko u našim kršćanskim obiteljima muž pravo poštuje ženu, a žena muža? Koliko roditelji poštuju djecu, a djeca roditelje? Koliko mladić poštuje djevojku, a djevojka mladića? Poštuju li mlađi danas u našoj sredini svoje starije? Postajemo u najmanju ruku smiješni samima sebi i drugima ako na sva usta i s pravom tražimo punu slobodu i demokraciju u društvu, a u svom privatnom životu robujemo svojim najnižim požudama: oholosti, mržnji, seksualnosti i drugima, te na svoj način se iživljavamo nad drugima.“

I drugu, o društvenoj odgovornosti, koju je izrekao na svečanoj sjednici Gradskog vijeća grada Rijeke 2000. godine, nekoliko dana prije smrti: „Opće dobro moralo bi biti za svakog građanina prvotni zadatak. I nitko ne bi smio dopustiti da osobni interesi i vlastiti profit uguši u njemu osjećaj za opće dobro. Jer kad čovjek smetne s uma opće dobro zajednice ili društva općenito razmišlja samo o sebi, spreman je činiti iz vlastitog privatnog ili stranačkog probitka svaku kriminalnu radnju, spreman je na pljačku i otimačinu na račun zajednice i društva. I to je ono što danas opterećuje čitavu našu državnu zajednicu. Svakom dobronamjernom građaninu nameće se pitanje: kako se boriti protiv tih i drugih zala u današnjem društvu? Učinkovita borba protiv kriminala i korupcije nije samo u rukama pravne države ili sudbene vlasti, nego u rukama svakog od nas. Svako se čovjek mora u sebi boriti protiv egoizma i profiterstva jer nitko nije od toga potpuno slobodan. … Obnova jednog korumpiranog društva može se dogoditi samo ako je pojedini njegov član spreman oprijeti se svojoj sebičnosti i otvoriti se Kristovoj ljubavi.“

Zaključujući, nadbiskup Uzinić je istaknuo da poziv na svetost nije rezervirana za neke, nego je sveopći poziv upućen svima. Svatko je pozvan biti svet na svoj jedinstven način. Svjedočanstva drugih su korisna, ali nismo pozvani imitirati druge, nego svatko treba prepoznati svoj put i dati najbolje živeći u zajednici u kojoj se nalazi. To je uvijek povezano i s dvije teme o kojima je govorio nadbiskup Tamarut: slobodom koja uvažava druge i za njih se brine i odgovornošću koja je služenje drugima s darovima i sposobnostima koje svatko ima, a što uključuje i posebnost nekih službi. Svetost je način na koji dopuštamo milosti krštenja da u nama donese željene plodove. To je otvorenost Bogu i uz pomoć Duha Svetoga izbor Boga ili, po uzoru na sv. Katarinu, zaručništvo s Bogom i ostvarenje onog plana kojega on ima s nama, a to je uvijek plan ljubavi, plan spasenja.

Nakon euharistije, na prostoru ispred župne crkve održan je prigodni program tijekom kojega su izrečeni prigodni govori i otkrivena bista blagopokojnog nadbiskupa Tamaruta, rad akademika Kuzme Kovačića.