O posveti Bezgrješnomu Srcu Marijinu

U pismu objavljenom 2. ožujka 2022. na mrežnim stranicama Katoličkog medijskog centra Konferencije rimokatoličkih biskupa u Ukrajini, biskupi, odgovarajući na molbe vjernika koje pristižu iz cijeloga svijeta, zamolili su papu Franju da Ukrajinu i Rusiju javno posveti Bezgrješnomu Srcu Marijinu, na isti onaj način kako je to zatražila Blažena Djevica Marija u Fatimi.

Papa Franjo pozitivno je odgovorio na ovu molbu te će Rusiju i Ukrajinu posvetiti Bezgrješnom Srcu Marijinu na svetkovinu Navještenja Gospodinova, 25. ožujka ove godine. Istu posvetu, ali u Fatimi, kao Papin izaslanik, izvršit će kardinal Konrad Krajewski.

Zanimljivo je ovdje naglasiti i činjenicu da se ova posveta događa o osamdesetoj obljetnici posvete Crkve i cijelog ljudskog roda koju je izvršio papa Pio XII. 1942. godine te o 25. obljetnici ukazanja Blažene Djevice Marije u Fatimi.

Govoreći pak ovih dana o Bezgrješnomu Srcu Marijinu i činu posvete prisjetit ćemo se ukratko razvoja liturgijskog slavlja i pobožnosti Bezgrješnomu Srcu Marijinu, a na kraju donosimo i naglaske iz učenja Crkve o činu posvete.

Povijest spomendana Bezgrješnoga Srca Marijina

Početak pobožnosti prema Bezgrješnom Srcu Marijinom možemo pratiti od svetoga Ivana Eudesa (1601. – 1680.), gorljivog štovatelja, ali i promicatelja pobožnosti prema Srcu Isusovom i Srcu Marijinom. Upravo zbog te činjenice papa Leon XIII. nazvat će ga i „začetnikom liturgijskog štovanja Presvetih Srdaca Isusa i Marije“.

U počecima se ovaj spomendan slavio 8. veljače, a „pobožnost prema Bezgrješnomu Srcu Marijinu veoma se proširila nakon ukazanja Blažene Djevice Marije u Fatimi 1917. godine. Na dvadesetpetu obljetnicu tih ukazanja, 1942. godine, Pio XII. posvetio je Crkvu i ljudski rod Bezgrješnomu Srcu Marijinu, a 1944. blagdan Bezgrješnog Srca Marijina proširen je na cijelu Crkvu“ (Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, br. 174).

Nakon Drugoga vatikanskog sabora, da bi što jasnije došla do izražaja povezanost Isusova i Marijina Srca, ovaj spomendan slavi se drugog dana nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova. Samim time slijedi se i učenje Crkve kako „u svetkovanju godišnjeg ciklusa Kristovih otajstava Crkva s posebnom ljubavlju časti Blaženu Mariju Bogorodicu koja je nerazrješivom svezom povezana sa spasenjskim djelom svojega Sina; u njoj se divi i uzvisuje najizvrsniji plod otkupljenja te kao u najčišćoj slici s radošću u njoj promatra ono što ona sve želi biti i čemu se nada“ (Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 103).

Što je to posveta?

Govoreći o čašćenju Svete Majke Gospodinove tijekom liturgijske godine, gore spomenuti Direktorij posebno progovara o posveti, odnosno povjeravanju Mariji (br. 204) te ovdje samo ukratko donosimo glavne naglaske o tome:

„Prateći povijest pobožnosti susreću se različita – osobna i zajednička – iskustva posvete – predanja – povjeravanja Djevici Mariji. Ona se održavaju u molitvenicima i u statutima marijanskih udruga, društava, u kojima pronalazimo obrasce posvete i molitve koje nju imaju u vidu ili su sjećanje na nju.

Glede pobožne prakse posvete Mariji, nimalo nisu rijetki izražaji poštovanja rimskih papa, a poznati su i obrasci koje su oni javno molili.

Veoma poznati učitelj duhovnosti koja podupire takvu praksu jest sveti Ljudevit Marija Grigon de Monfort koji je kršćanima predlagao posvetu Kristu po Marijinim rukama kao učinkovito sredstvo za vjerno življenje krsnih obećanja.

U svjetlu Kristove oporuke (usp. Iv 19, 25 – 27), čin posvete je svjesno priznavanje jedinstvenog mjesta koje zauzima Marija iz Nazareta u otajstvu Krista i Crkve, primjerene i sveopće vrijednosti njezina evanđeoskog svjedočanstva, pouzdanja u njezin zagovor i učinkovitost njezine zaštite, mnogovrsne majčinske uloge koju ona vrši kao prava Majka u redu milosti, na korist svih i svakoga od svoje djece“.

Govoreći pak o uporabi pojma posveta, isti broj dalje nastavlja da se taj pojam koristi „za prikazivanje sebe samih, koje za cilj ima Boga, za obilježja ukupnosti i trajnost, za jamstvo – zahvat Crkve, a za temelj – sakramente krštenja i potvrde“.

Na samome kraju Direktorij posebno naglašava da čin posvete „mora biti plod ne tek prolaznog osjećaja već osobne, zrele odluke u ozračju ispravna milosnog dinamizma; mora biti izražena na ispravan način, na, takoreći, liturgijskome tragu: Ocu po Kristu u Duhu Svetome, usrdno moleći slavni zagovor Blažene Djevice Marije, kojoj se posvema povjerava, kako bi se s vjernošću poštovala krsna obećanja i živjelo u djetinjem stavu prema njoj […].

Zaključujemo riječima pisma biskupa iz Ukrajine: „Neka Majka Božja, Kraljica mira, primi našu molitvu: Regina pacis, ora pro nobis!“