Objavljena monografija "Otac Ante Gabrić"

Monografija o sluzi Božjem ocu Anti Gabriću, autora zagrebačkog fotografa Zvonimira Atletića, pod naslovom “Otac Ante Gabrić”, objavljena je prigodom 35. obljetnice njegove smrti, u izdanju Zaklade otac Ante Gabrić iz Metkovića i Hrvatskog fotografskog centra iz Zagreba. Budući da je u Zagrebačkoj nadbiskupiji, 28. veljače 2015. godine, otvoren Biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića, u javnosti ga se može nazivati sluga Božji.

Na 256 stranica velikog monografijskog formata objavljene su brojne Atletićeve crnobijele fotografije koje je snimao od 1977. godine, kada je s urednicima Glasa Koncila prvi put boravio u pohodu ocu Gabriću u Bengaliji i Kolkati. Monografiju je Atletić pripremio iščitavši dostupnu literaturu i izvore o ocu Gabriću (1915.-1988.), te posložio tekstove na način da se sada čita poput autobiografije, popraćene, dijelom arhivskim fotografijama predmisijskog Gabrićeva djelovanja, s onima nakon 1977. godine, koje snažno dokumentiraju ljude, njihovo bogatstvo ljudskosti u siromaštvu, ali i Gabrićevo misijsko djelovanje u blatu i šumama Bengalije

Predgovor monografiji napisao je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski u miru, unijevši u tekst i osobne osjećaje „o tako dragoj i svetoj osobi za koju ga vežu brojne i drage uspomene, i koji mu je bio nadahnuće u hodu ostvarenja duhovnog zvanja“. Pregledavajući još prvi prijelom monografije u digitalnom obliku, kardinal Puljić je primijetio da je „urednik monografije znalački posložio sve riječi koje su u njoj napisane i u njih vješto ugradio fotografije, a svaka od njih je priča sama za sebe. U sve to su se lijepo utkale i moje uspomene na njega i njegovo djelovanje.“ U tom je duhu i zahvalio Atletiću „koji je uspio vrlo lijepo posložiti riječi i fotografije i tako na divan način uprisutniti svijetli lik misionara, sluge Božjega oca Ante Gabrića“.

Kardinal Puljić tumači i zašto je svoje uvodne riječi naslovio sa rečenicom velikog apostola naroda Pavla – „Bog ljubi vesela darivatelja“ (2 Kor 9,7) – jer tako divno pristaje sluzi Božjemu o. Anti Gabriću, budući je sve što je govorio i činio „zračilo oduševljenjem za Krista i odisalo tihom neumornom radošću unatoč velikom siromaštvu i brojnim poteškoćama“. Osvrćući se na pojedine fotografije i pisma oca Gabrića, kardinal Puljić primjećuje kako je o. Gabrić sve svoje životne nedaće i neprilike pretvarao u radosno služenje Gospodinu za duše.

„Uvijek sam bio zadivljen raspoloživošću oca Ante da odgovori na svako pismo koje je primio. Dovoljno je iz fotografija vidjeti u kakvim je uvjetima živio i djelovao pa se lako može zaključiti da je odgovaranje i slanje pisama zahtijevalo puno truda i strpljivosti“, piše kardinal Puljić, podsjećajući da je otac Ante ne samo osobno neumorno radio za Isusa, nego je i u molitvi sa svojim vjernicima crpio potrebnu snagu: „Njegov govor o molitvi je bio toliko svjedočki i uvjerljiv da su ljudi, nakon što bi čuli njegove riječi, dolazili pred Isusa s jednom čvršćom vjerom. Jako je štovao Blaženu Djevicu Mariju te poticao svoje vjernike da posebno mole zagovor Majke Isusove i da, po njezinu uzoru i zagovoru, hrabro slijede Isusa“.

Prisjećajući se svog osobnog susreta s ocem Gabrićem koji je toliko toga ostvario, a još više vjere zasijao u ljudskim srcima svojim neumornim i radosnim naviještanjem, kardinal Puljić piše: „Kada ga čovjek susretne, u njegovu krhkom tijelu doživi snagu duha koja zrači stavom i riječju. Dok čovjek čita njegova pisma i gleda fotografije te se duhom vraća u to vrijeme, počne se buditi snaga i povjerenje da Bog računa s našom slabošću i da izvodi svoja evanđeoska djela“.

Pišući na kraju i o Gabrićevu domoljublju, izraženom u gesti koju je ostavio kao želju da se uz njegov lijes stavi gruda zemlje i kaplje mora iz njemu drage Domovine, rodnog kraja Metkovića, kardinal Puljić zaključuje: „Ostao je tijelom s narodom za koga je izgarao i koga je evangelizirao. Iako su se oprostili od njega, njegov duh živi ne samo među njegovim vjernicima u misijama, nego živi u našem narodu. Živo se nadam da će se proces na putu proglašenja blaženim uspješno privesti kraju te da ćemo ga i službeno dobiti kao zagovornika na nebu, a ne samo imati kao divan svijetli lik rada za misije”.

Vicepostulator kauze o. Mirko Nikolić, DI, u pogovoru pohvaljuje način izbora priređivanja knjige: „Autor ove monografije fotograf, gosp. Zvonimir Atletić odlučio je da ne piše o ocu Anti, nego je prepustio riječ njemu samome, a on je to popratio svojim doista izvrsnim fotografijama koje na poseban način govore. Ovdje svaka fotografija govori ne samo s tisuću riječi nego s daleko više, jer iz svake proviruje prava bujica riječi i odnosi nas u jedan svijet u kojemu je živio i djelovalo sluga Božji otac Gabrić. A to i jest bio cilj ove monografije.“

Tumačeći važnost fotografije kao prepoznate grane suvremene umjetnosti, vicepostulator Nikolić primjećuje da se autor monografije potrudio da uz fotografije pronađe i ponajbolje tekstove koji na svoj način govore što je sve otac Gabrić radio i kuda je sve prolazio. „Tekst uz fotografiju ili fotografija uz tekst, kako god rekli, jako se dobro dopunjavaju i čine doista izvanrednu cjelinu. Gabrićevi tekstovi su posebni a stil mu je takav da čitatelja nasmije i uozbilji, da ga potakne na razmišljanje i molitvu, da ga zaprepasti i izmami mu suzu u oku. Svakako, ne ostavlja ga ravnodušnim“, piše vicepostulator Nikolić.

Navodeći da se monografija može čitati od početka, stranicu po stranicu, pa do kraja, ili da čitatelj može otvoriti knjigu bilo gdje i čitati, o. Nikolić navodi da se knjiga može čitati kao duhovno štivo i da može biti u rukama djece i mladih, odraslih, starijih, bolesnih, patnika, sjemeništaraca i bogoslova, svećenika i redovnika, jer se sa svim tim skupinama sluga Božji Gabrić poistovjećivao i za njih djelovao. „Svakako, ova nam monografija stavlja pred oči jednog izvanrednog čovjeka i misionara koji nas ne ostavlja ravnodušnima. Njegovo životno geslo ‘gorjeti i izgorjeti za Boga i za duše’ ukazuje na čovjeka koji je bio sretan što je mogao sve dati Bogu i bližnjemu kojemu je služio“, zaključuje vicepostulator Nikolić.

O životnom hodu i stvaralačkom djelovanju profesionalnog fotografa Zvonimira Atletića piše na završetku knjige mons. Nedjeljko Pintarić, s kojim ga vežu zajednički izdavački projekti i fotografiranja sakralnih objekata Zagrebačke nadbiskupije sa zemlje i iz zraka (2001. – 2007.) u Glasu Koncila, te snimanje za potrebe katalogizacije i inventarizacije Riznice zagrebačke katedrale (2014. – 2017.).

Tijekom njegove profesionalne karijere, Atletića su zaokupljale mnoge teme: od life-fotografije, portreta, mode, raznih intervencija u prostoru, igre solarizacije, eksperimentiranja na području iskrivljavanja realnog, sve do zaokruženih i tematski određenih cjelina pretočenih u zanimljive narative određenih pojedinaca, prostora ili naglasaka u arhitektonskoj i sakralnokulturnoj baštini, piše mons. Pintarić te napominje da su njegov mladenački život obilježili ciklusi fotografija s o. Gabrićem, i svetom Majkom Terezijom, što ga učinilo prepoznatljivim po toj jedinstvenosti životne blizine sa svecima, iz koje je izrastao jedinstveni korpus u hrvatskoj fotografiji, kao i suradnja na fotografiranju svih važnih crkvenih svečanosti do najnovijih dana.

Članovi Glasa Koncila – dr. Josip Ladika, don Luka Depolo i vlč. Mijo Gabrić – s kojima je Atletić počeo surađivati polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bili su u kontaktu i pisali o misijskom djelovanju o. Gabrića i Majke Terezije u Indiji te su pozvali i Atletića da im se pridruži kao snimatelj, podsjeća mons. Pintarić, navodeći da ga je nakon prvog susreta s ocem Gabrićem 1976. godine, kada se u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu održavala proslava tisućite godišnjice svetišta, privukla Gabrićeva srdačnost, vrckavost, otvorenost i radišnost. „U Atletiću se pobudila želju da ga pobliže upozna i da kroz objektiv svoje znatiželje vidi taj svakodnevni konkretni misionarski rad o kojem je obljubljeni hrvatski misionar propovijedao tisućama slušatelja. Do tada mu je bio poznat onaj rad i život svećenika koje je susretao na zagrebačkim župama, ali svećeništvo kako ga je Gabrić živio – izvan ureda, sakristije, crkve – u blatu Bengalije, gradnji cesta, crkava, škola i bolnica te izgradnji žive Crkve koja treba liječnika duše i tijela u Kalkuti, Boshontiju ili Maria Polliju, bio je Atletiću izazov za provjeru“, piše mons. Pintarić.

Navodeći da je sve to Atletić provjerio i provjeravao u više navrata – obilazeći mjesta djelovanja o. Gabrića i Majke Terezije, sve do njihove smrti – osjećajući u sebi trajni poziv da njihovu duhovnu baštinu i dalje posjećuje i održava živom, kako bi ta milost mogla teći vječno poput rijeke Ganges“, mons. Pintarić zaključuje: „Atletićevi snimljeni fotografski opusi danas su neprocjenjivo blago i svjedočanstvo o vremenu kakvog više nema, kao i o ljudima kakvih više nema. Njegovo fotografsko oko i profesionalni nenametljiv pristup uhvatilo je tisuće trenutaka, kako dokumentarističke fotografije tako i one za koju treba imati nutarnji poziv i poticaj da se zabilježi atmosfera svetosti, čovječnosti, alturizma i radosti djeteta, majke, čovjeka kojemu i mali znak pažnje znači bogatstvo. Atletić to svoje iskustvo svjedoči u svakom trenutku koji mu se pruži – bilo na izložbama, radijskim i televizijskim emisijama, internetu ili u knjigama“.

Premda samozatajan i predan poslu, Atletić je vrlo kooperativan i susretljiv, uvijek susretljiv u radu na kulturnom, umjetničkom i društvenom dobru, bilježi na kraju mons. Pintarić, podsjećajući da je Atletić ostvario projekte u zajedništvu sa Lukom Mjedom, Zvonimirom Petranovićem, Tomislavom Rastićem i drugim fotografima, da su mu fotografije objavljivane u mnogim časopisima – Vjesnik, Večernji list, Tina, Studio, Svijet, Danas, Glas Koncila, Mali koncil-Mak – kao i u raznim prospektima, katalozima, plakatima, kalendarima i razglednicama, a da od 1975. godine izlaže na izložbama fotografije u domovini i inozemstvu, pri čemu osvaja niz nagrada i priznanja.