Obredi Velikoga petka u Gospiću

Svećenici su ušli i „prostrli se pred ogoljenim“ oltarom moleći u šutnji. Slijedila su liturgijska čitanja, iz Starog zavjeta o Slugi patniku i iz Novog zavjeta iz poslanice Hebrejima, pripjevni psalam „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ i Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu, koju je pjevao katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića. Tekst evanđelista pjevao je o. Marko Maglić, ulogu Isusa župnik o. Anto Knežević, a ostale uloge pjevači.

Biskup Križić se u propovijedi osvrnuo na Veliki petak kao na „dan žalosti koji Crkva obilježava suosjećajući s mukom svoga Zaručnika. Zato se u ovaj dan ne slavi Euharistija. Vjernici razmišljaju o Isusovoj muci koju je on prihvatio i podnio iz ljubavi prema nama, po kojoj smo spašeni i oslobođeni“, rekao je.

„U obredima Velikog petka u središtu pozornosti je izvješće iz evanđelja o Isusovoj muci i poklonstvu njegovom križu. Isusova muka bila je realna ljudska patnja, prepuna boli. Isus je znao da će patnja, s kojom se morao suočiti, biti užasno teška iako joj nije poznavao sve detalje. Strah koji je pokazivao u Getsemanskom vrtu, prije patnje, očituje da je on bio čovjek kakvi smo svi mi, da je pred patnju proživljavao ‚užas i tjeskobu‘, kako pišu evanđelisti.

Luka navodi kako je strah bio toliko velik da mu je od muke znoj postao ‚kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju‘. (22,44). Evanđelisti ne prikazuju Isusa kao neke junake iz romana koji se ničega ne boje i zadivljuju neustrašivošću. Prikazuju ga kakav je uistinu svaki čovjek koji se nalazi pred teškom patnjom i sigurnom smrću. Isus se ne srami pred patnjom pokazati svu bijedu svoje ljudske naravi i reći da mu je duša smrtno žalosna i uplašena. Molitva je Isusov odgovor na ovo grozno stanje. Evanđelist Luka napisa: ‚Kada se nađe u smrtnoj borbi još je žarče molio.‘ (22,44) Isus u molitvi postaje još svjesniji ponora prema kojem ide. Znoj mu se, od straha, u krv pretvara, ali on zbog toga ne prestaje moliti. Pouzdanje u Boga postalo još jače“, poručio je propovjednik.

Kazao je nadalje da su u tom stanju patnje i napasti bile još „žešće i đavolskije“. „Sigurno ni Isus nije mogao izbjeći osjećaje koji su mu se nametali u smislu da je njegovo poslanje doživjelo potpuni neuspjeh. Ta pitanja Isusu naviru sama od sebe. Zašto križ? Zar nema drugog načina da se svijet spasi? Koji je smisao svega ovoga? Nema sumnje da su ovo bile najteže napasti s kojima se Isus suočavao idući u susret svojoj muci i križu. Napominjem, Isus je ovdje samo čovjek kao i mi, i nema drugih snaga u borbi s tjeskobom i strahom izuzev ljudskih. Da je u tom trenutku imao svu jasnoću onoga što se događa i onoga što će se poslije dogoditi, onda on ne bi bio sličan nama, ne bi nam onda mogao biti pravi uzor. Isus u ovom trenutku zna da se mora suočiti s užasnom patnjom i smrću“, ustvrdio je gospićki biskup.

„I Božja pomoć u ovakvim okolnostima ne dolazi na način kakav bismo mi željeli. Bog je tu, on je blizu čovjeka patnje, ali se njegova prisutnost ne da uočiti. Kada bismo u patnji mogli osjetiti jaču Božju prisutnost, naša patnja bi gotovo prestala. Nažalost, u patnji naše je najčešće uvjerenje da se Bog udaljio, da nam je okrenuo leđa. Istina je posve drukčija. Moramo prihvatiti da Bog nije analgetik ili anesteziolog u našim patnjama, nego je snaga blizine koja bdije uz nas u trenucima trpljenjima. To je sigurna istina“, naglasio je biskup Križić.

Rekao je da patnja Božjom blizinom neće nestati, ali s Božjom pomoću neće postati većom od ljudskih snaga. „Isus se borio s patnjom, kao i svatko od nas, sa slabim ljudskim snagama. On je to u Getsemaniju iskusio i rekao: ‚Duh je spreman, ali je tijelo slabo.‘ (Mk 14, 38). Tijelo drhti do granice smrtne žalosti. Ovo iskustvo Sina Božjeg najveća je poruka svima onima koji će se naći u momentima teških patnji. Isus nas tješi riječima: ‚Brate i sestro, ako ti patnja postane takva da ti duša poželi smrt, ja te dobro razumijem i znam o čemu govoriš.‘ Ovakve okolnosti, nažalost, nisu rijetke. Toliki imaju iskustvo ekstremne patnje s osjećajem da su sami i osamljeni pred Bogom koji šuti. I Isus je proživljavao te osjećaje“, kazao je propovjednik.

Dodao je da „svi mi znamo kako je velika razlika između govoriti o patnji i suočavati se s njom kada nas ona osobno pogodi. Znamo također, kako je u patnji puno lakše tješiti i hrabriti druge, negoli ohrabriti sami sebe. Jobovi prijatelji koji su ga došli posjetiti u njegovoj ekstremnoj patnji, govore mu, gotovo rugajući se: ‚Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; riječju svojom pridizao si klonule, ojačavao koljena klecava. A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kada pade, čitav si se smeo.‘ (Job 4, 3-5). Zar ovo nije iskustvo svih nas?

Isto tako, jedno je općenito govoriti o smrti ili o smrti drugih, a posve nešto drugo suočiti se sa svojom smrću. Jedno je biti dobar s onima koji ti plješću, a drugo je oprostiti onima koji te razapinju. Isus je iskusio svaku ljudsku patnju. Unatoč svemu, on u svojoj patnji nije nikada izgubio pouzdanje u Boga“, naglasio je biskup Križić.

Kazao je da Isusov život pokazuje kako patnja, dostojanstveno proživljena, preobražava ljudski život i dovodi do uskrsnuća. „On nije dopustio da ga patnja deformira. U svojim patnjama ne pokazuje nikakav bijes, nikoga ne proklinje, nikoga ne mrzi. Štoviše, on oprašta onima koji su ga razapeli. Viseći na križu on i tamo zrači ljubavlju i dobrotom što je mogao doživjeti jedan razbojnik koji mu se s križa obratio. Zanimljiv je način na koji se ovaj, kako ga nazivamo, ‚dobri razbojnik‘, obraća Isusu. Veli mu: ‚Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.‘ (Lk 23,42)

To je jedini slučaj, u svim evanđeljima, da se netko obraća Isusu na ovaj način: samo imenom, bez ikakvog dodatka. Ne govori: ‚Isuse, učitelju‘, ili ‚Isuse, Sine Davidov‘, ‚Isuse, dobri‘, ‚Učitelju‘, i tako dalje. Nego jednostavno: ‚Isuse, sjeti me se.‘ Ovo pokazuje da patnja briše sve razlike. Za razbojnika, Isus je jedan od onih koji trpi kao i on. Tu su oni jednaki. Patnja je svima ista. On od Isusa ne traži spasenje nego samo sjećanje. Ovo je jedna velika potreba koju ima čovjek kad ide prema smrti: da ne bude zaboravljen, da ne bude samo sjena koja nestaje, da ne prođe životom ne ostavivši nikakva traga. Želi da ga se netko sjeća“, rekao je gospićki biskup.

„Ne prođimo ovim životom, a da ne ostavimo tragove ljubavi i dobrote. To su vrijednosti koje ne umiru, koje su jamstvo da nećemo nestati, da nećemo nikada biti zaboravljeni“, zaključio je.

Uslijedio je obred klanjanja križu, uz prigodne psalme koje je predvodio katedralni zbor, te pričest i polaganje Presvetoga na pokrajnji oltar. Vjernici su se razišli u tišini.