Uz biskupa Bogdana u pobožnosti križnoga puta bili su generalni vikar don Marko Medo, biskupski vikari za pastoral don Slavko Rajič i vlč. Frano Musić, gvardijan samostana sv. Franje Ksaverskog i tajnik Provincije fra Zvonimir Brusač TOR, vojni i policijski kapelani iz Zagreba. U pobožnosti križnog puta sudjelovao je i zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta general bojnik Slaven Zdilar. Nakon okupljanja ispred zgrade Vojnog ordinarijata, svi su se u procesiji za križem uputili prema Ksaverskoj kalvariji gdje se s početkom u 16.00 sati molila pobožnost križnog puta.

Na postajama križnoga puta prigodne tekstove čitali su polaznici Policijske akademije, kadeti Hrvatskog vojnog učilišta, pripadnici povijesnih postrojbi i hrvatskih vatrogasaca. dok su molitve izgovarali vojni ordinarij te biskupski vikari. Za molitvu je ove godine izabran „Križni put oca i majke“, kojeg je prije nekoliko godina priredila Splitsko-makarska nadbiskupija. Nakon posljednje postaje križnog puta, prigodnu propovijed izgovorio je biskup Jure Bogdan.

„Uspinjanje s Isusom na Golgotu, s osuđenikom i pravednikom, od Pilatove sudnice do Kalvarije, znak je naše osobne vjere. Uvijek je to i novi korak i poticaj jačoj povezanosti s njim. Dok ga slijedimo u njegovoj patnji i boli, u dobrovoljnom trpljenju i ustrajnom nošenju teškoga križa, pronalazimo nešto iz svoga života i za sebe. Prepoznajemo se! Prepoznajemo se u likovima koji su s Isusom na križnome putu: u oportunistu Pilatu, plemenitom i samoprijegornome Šimunu Cirencu, sućutnoj Veroniki, pobožnim ženama, raspetim razbojnicima i lijevom i desnom, rimskome centurionu, vojnicima, majci Mariji, prijateljima koji ga sažalijevaju, hrabrome i ustrajnome učeniku Ivanu, temeperamentnome Petru, koristoljubivome Judi, njegovim potajnim učenicima, tihim simpatizerima, u onom velikome mnoštvu…“

Biskup je istaknuo kako Isusova muka i smrt na križu nije spektakl iz prošlih vremena kojeg se usputno sjećamo: „To je događaj spasenja koji se stalno ponavlja u životu svakog čovjeka! Pred raspetim Golgotskim pravednikom trebalo bi zašutjeti, povući se u tišinu, slušati govor vlastite nutrine i srca, dok razmaramo Isusa raspetoga i umrloga za nas i za cijelo čovječanstvo“. Ponekad nam je teško shvatiti smisao Isusova Križa, no tako je bilo i u Isusovo vrijeme: „Otkriti smisao i značenje križa za Isusove suvremenike bilo je ravno ludosti kao što bilježi i sam sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: ‘Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista – Božju snagu i Božju mudrost’ (1 Kor 1,23) (…) I nakon i ove pobožnosti križnoga puta, jasno nam je da svi mi zaredom s velikim teškoćama primamo i prihvaćamo križ i vlastito umiranje na njemu. Lakše nam je prihvatiti Boga pobjednika, Boga koji pobjeđuje zlo i trpljenje. Isus je i sam prošao bol i patnju. Prošao je i tamu smrti i groba. Osuđen je i umire i od onih koji misle da Boga časte osuđujući njega i njegovo djelo. Premda neizmjerno trpi, nije se prepustio rezignaciji, depresiji, pobjedi zla…. Ne bježi od svoje životne dionice, od svojega zadatka, izvršiti Očevu volju, do kraja“.

Vojni ordinarij naglasio je kako upravo u Isusu koji za nas umire na križu pronalazimo snagu za nadvladati zlo u našim životima. U Isusu je nada i snaga za izlazak iz patnje i smrti jer Bog je u Isusu pobijedio zlo i grijeh! „Gospodine, pomozi nam da s Tobom nosimo svoje križeve“.