Na početku je sve okupljene svećenike pozdravio dubrovački biskup Roko Glasnović upoznavši ih s nekim detaljima otvaranja Jubileja 2025. u Dubrovačkoj biskupiji koje će biti na svetkovinu Svete Obitelji 29. prosinca. Moderator susreta, generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. Ivica Pervan, uz ostalo je pojasnio neke detalje vezane uz biskupijsko hodočašće u Rim u sklopu Jubileja, koje će biti u listopadu 2025. godine.

U izlaganju „Svećenik – graditelj sinodalne i misionarske Crkve“ biskup Palić, koji je kao predstavnik BK BiH sudjelovao u radu Sinode o sinodalnosti u Rimu, iz neposrednog iskustva iznio je niz činjenica podsjećajući okupljene svećenike na svu širinu i različitosti života Katoličke Crkve na raznim kontinentima. Naveo je uvodno riječi pape Franje iz njegove programatske apostolske pobudnice „Evangelii gaudium“ istaknuvši da Papa od početka svoga pontifikata potiče Crkvu da shvati da je njegova duboka želja da sav Božji narod, zaređeni, posvećeni službenici i svaki pojedini krštenik hodaju u zajedništvu, sudjelovanju i poslanju, što se željelo posvijestiti održavanjem sinode.

Biskup Palić je zatim pojasnio što znači biti sinodalna i misionarska Crkva te nastavio objašnjavati što se u takvoj Crkvi očekuje od svećenika, đakona, redovnika. Kao opasnosti koje treba izbjegavati naveo je formalizam, intelektualizam i neaktivnost, te je naveo mogućnosti koje se pružaju u sinodalnoj i misijskoj Crkvi, a to su da ona po načinu života i djelovanja njezinih službenika postane strukturalno sinodalna Crkva, Crkva koja sluša Duha u klanjanju i molitvi, Crkva blizine, odnosno Božjeg stila blizine, supatnje i nježnosti.

„Misionarski i sinodalni svećenici su pozvani biti navjestitelji obnove, pažljivi na rastuće potrebe svoga stada i na nove putove koje Duh Sveti neprestano otvara. Nadam se da u svima nama postoji svijest da se svijet iz dana u dan mijenja, tako se i crkvena stvarnost duboko promijenila i zahtijeva radikalnu promjenu, kako ne bi došlo do opasnosti da više ne nalazimo pravi način govora i odnosa prema današnjim ljudima, počevši od naših vjernika. Za to je potrebna hrabrost, velika hrabrost jer nas poziva na obraćenje, a ujedno i proročka i apostolska odvažnost. Ne smijemo se bojati promjena, niti krenuti putovima koji su još nepoznati, ali koji mogu obnoviti naš život i život naših župa“, istaknuo je.

U razmatranju o temi „Dat ću im novo srce“ (Ez 11,19),  br. Vargašević je kratko predstavio najnoviju encikliku pape Franje „Dilexit nos“ izdvojivši neke naglaske. Primijetio je kako je pojava štovanja Srca Isusova, povijest razvoja i njezin učinak na Crkvu, zahtjevna stvar posebice ako se u obzir uzme racionalistički duh prisutan svugdje koji dovodi do otpora prema takvim stvarnostima. U razumijevanju konteksta štovanja Srca Isusova u Katoličkoj Crkvi spomenuo je govor kardinala Ratzingera o 25. obljetnici enciklike Pia XII. „Haurietis aquas“ (objavljena 1956. godine) koja razvija antropologiju i teologiju tjelesnosti i daje filozofske i psihološke temelje štovanja Srca Isusova. Naveo je i neke druge enciklike. Govorio je nadalje o nekadašnjoj krizi pobožnosti u Crkvi u smislu napuštanja tjelesnosti te o sadašnjim otežavajućim okolnostima prihvaćanja takve vrste pobožnosti za neke pojedince.

Spomenuo je i obećanja koja je u viđenjima dobila sv. Marija Margareta Alacoque te potaknuo svećenike na promišljanje jesu li oni spremni Isusu dopustiti da „kroz naoko čudan, a zapravo čudesan događaj“, uzburka vodu njihove nutrine i rutine, kako se to dogodilo spomenutoj svetici. „Iako je ljudski svjedok i posrednik uvijek ograničen i može dodati dio svojih želja, briga ili unutarnjih predodžbi u svoje iskustvo, ostaje mjerodavno da se stablo prepoznaje po plodovima, a ovdje je došlo do mnogih dobrih plodova“, poručio je. Kao presudnu stvarnost za kvalitetu odnosa s Bogom predavač je istaknuo „prohodnost komunikacijskih kanala između nas i Njega“ i to „ne onako kako smo mi naučili i kako planiramo da On može doći, nego onako kako On želi doći u naš život“ te je nastavio govoriti o odnosu razuma i srca.

„Gola, hladna, objektivna pobožnost je nedostatna“, kazao je te pojasnio kako se u srcu čovjeka prožima senzibilnost i duh. „Tamo gdje nema pathosa, kazao je Ratzinger, tamo se događa patologija. To znači da mi ne možemo apstrahirati od našeg osjećajnoga života. Ako taj osjećajni život nismo integrirali u svoj vjernički, duhovni, molitveni život, onda on traži kompenzaciju. Čovjek nije samo duh, samo objektivnost. Tijelo nije nižerazredna, nego samo druga kategorija našeg života“, pojasnio je te dodao da enciklika želi staviti naglasak na važnost senzibilnog života uz želju da Crkva ponovno oživi u srcima njezinih članova.

Okupljeni svećenici i redovnici imali su prigodu za ispovijed te su sudjelovali u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i zajedno su izmolili zlatnu krunicu.