Hodočašće BDM održano je u subotu 5. rujna, kao i svake godine, uz blagdan Rođenja BDM. Od jutra su se hodočasnici iz Istre slijevali u marijansko svetište. Euharistijsko slavlje u trsatskom perivoju predvodio je biskup Štironja u zajedništvu s umirovljenim porečkim i pulskim biskupom Ivanom Milovanom te velikim brojem svećenika koji su pristigli sa svojim župljanima.

Dobrodošlicu hodočasnicima na početku misnog slavlja izrekao je gvardijan samostana, rektor bazilike i čuvar svetišta fra Dragan Grizelj. Pozdravio je sve pristigle hodočasnike, a posebno one koji su kroz tri dana pješačili od Pazina do Trsata. Napomenuo je da je hodočašće Porečke i Pulske biskupije jedno od većih hodočasničkih slavlja. Za žitelje Istre Trsat je posebno drago svetište i milosno utočište u naručaj Blažene Djevice Marije, Majke Milosti.

Biskup je u homiliji na temelju navještenog evanđelja Navještenja rekao: „Hodočašće je slika našega života, koji je u obliku putovanja na kojemu se miješaju radost i tuga, umor, glad i žeđ, potreba za odmorom; život je putovanje kroz svjetlo i tamu; putovanje kada znamo kamo idemo, ali i trenutci kada se pitamo: Kamo sada, na koju stranu? Kako dalje? I Gospa se pitala: Kako će to biti? Pitala i išla dalje: od Nazareta do Betlehema, od Betlehema do Egipta, od Galileje do Jeruzalema, od Pilatova dvora do vrha Kalvarije.“

Mons. Štironja je osvijetlio Mariju kroz četiri njezine slike, četiri naslova, četiri imena: Majka Božje milosti, Pomoćnica kršćana, Znak nade, Znak utjehe:

Govoreći o Mariji kao Majci Božje milosti, biskup je potaknuo vjernike: „Brate i sestro! Predaj svoju nevolju Majci, kako bi je ona mogla staviti pred oltar svoga Sina Isusa. Poslušaj Isusa i učini ono što ti kaže. Budimo sigurni: ondje gdje čovjek vidi samo prazne posude, Krist može učiniti da te posude ponovno budu pune te ponovno poteče vino životne radosti. Ne bojmo se danas tražiti od svoga Nebeskog Oca milost po zagovoru Blažene Djevice Marije. Ipak, nemojmo tražiti da Bog promijeni samo neke naše životne okolnosti, probleme i žalosti, molimo prije svega da Bog promijeni naše srce, da nam podari milost obraćenja i novoga života u Kristu. Isus može naše prazne mreže napuniti svakovrsnim dobrima potrebnim za naše duše i tijela, može umnožiti naš svagdašnji kruh.“

Propovijedajući o Mariji Pomoćnici kršćana, istaknuo je: „Koliko samo puta čovjek u životu kaže: Ne mogu više. Ne mogu više podnositi ovu nepravdu. Ne mogu više živjeti s ovom ranom. Ne mogu više nositi križ. Bezbroj se puta u našem životu javlja to ‘ne mogu’ u obliku sumnje, malodušnosti ili nevjere. U tim i sličnim situacijama Crkva, Božji narod, podiže oči prema Majci Mariji i moli: ‘Pomoćnice kršćana, moli za nas!’ Zašto? Jer Marija nije bila pošteđena životnih teškoća. Ona je naučila što znači ne razumjeti a vjerovati, što znači strahovati a ne izgubiti nadu. Znala je što znači tražiti dijete, u brizi hoće li ga naći.“

Osvrnuvši se na Mariju koja je „Znak nade“, protumačio je: „Čovjek može mnogo toga izgubiti, ali dok ima nadu, nije izgubio sve. Kada izgubi nadu, čovjek počinje umirati u svom srcu. Marijin je život bio prožet Božjim obećanjem čak i onda kada nije vidjela njegovo ispunjenje. Kod Navještenja čuje obećanje, u Betlehemu vidi dijete, na Kalvariji vidi samo križ i smrt, ali i dalje vjeruje. Ostaje uz križ, ostaje uz grob, ne gubi vjeru. Nakon tame boli i smrti pojavila se zora uskrsnuća. Ovo je velika Marijina škola za nas. Vjera nije uvijek gledanje, vjera je koračanje u povjerenju. Vjerovati znači: biti i ostati na Božjoj strani, ostati na Božjem putu.“

Tumačeći Mariju koja je „Znak utjehe“, istaknuo je: „Svatko od nas treba utjehu. Postoje boli i rane koje ne možemo objasniti. Postoje suze koje nitko ne vidi i ne može ih obrisati. Postoje noći koje čovjek prolazi sam. Postoje ljudi koji se smiju pred ljudima, a u srcu nose beskrajnu bol. U takve situacije dolazi Marija. Ne kao netko tko daje jeftine odgovore, nego kao Majka koja ostaje blizu. Marija na Kalvariji ne može skinuti svoga Sina s križa, ne može ga osloboditi čavala niti ukloniti patnju. Ali ostaje uz njegov križ. Ostaje do kraja. U nekim životnim situacijama, najveći znak ljubavi je upravo ovo: ostati do kraja. Ostati uz bolesnika, ostati uz staroga i nemoćna roditelja, ostati uz bolesno dijete, ostati uz brata i sestru koji pate. Marija je žena i majka koja uvijek ostaje. Ostaje u tami našega života, tješi nas i s nama čeka zoru uskrsnuća.“

Biskup je pozvao hodočasnike da svaku bol podijele s Marijom: „Dragi hodočasnici, ako danas u sebi nosite neku svoju bol, nemojte je skrivati pred Marijom. Recite joj jednostavno: ‘Majko, ovo je moja bol.’ Ako je to bolest, recite joj. Ako je smrt drage osobe, recite joj. Ako je dijete koje je otišlo od Boga, recite joj. Ako je bračna rana, recite joj. Ako je usamljenost, recite joj. Ako je strah od budućnosti, recite joj. Gospa ne mora uvijek imati odgovor, ali ona je Majka koja uvijek ostaje uz nas svoju djecu.“

Na kraju propovijedi mons. Štironja pozvao je sve sudionike hodočašća da nastave živjeti plodove hodočašća: „Nakon ovoga hodočašća vraćamo se kući. Neka vam svima bude sretan i blagoslovljen povratak. No, neka ovo hodočašće ne bude u nizu onih putovanja za koje ćemo reći: bili smo na Trsatu. Važnija od te vijesti je: Susreli smo Krista. Hod s Isusom se nastavlja. Jer pravi hodočasnik nije onaj koji se samo vrati na mjesto s kojega je krenuo. Pravi se hodočasnik vraća kući drugačiji, vraća se s plodovima koje je ubrao u vrtu svoje Majke“, izvijestili su iz Porečke i Pulske biskupije.