Znanstvenici su predstavili rezultate prepoznavanja 34 relikvijara, provedenog u svibnju 2021., većinom u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti. Oba istraživača stoga su na početku zahvalila posebice nazočnoj opatici zadarskog samostana Svete Marije s. Anastaziji Čizmin i zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću, koji su im izišli ususret i omogućili raspolaganje relikvijarima.

Njihov rad donio je neke vrlo zanimljive rezultate. Među ostalim, otkrili su da je u relikvijaru sv. Donata, prema svemu sudeći, kostur sv. Krševana, zatim kako je zanimljivom varkom komadić kosti koji bi mogao pripadati sv. Stošiji sačuvan od Mletaka i Turaka, te da ostaci u škrinji sv. Zoila odgovaraju njegovoj dobi i vremenu u kojemu je živio što znači da su, po svemu sudeći, autentični.

Za relikvijar sv. Stošije vjerovalo se da sadrži čeljust svetice, a odmah nakon otvaranja bilo je jasno da se radi o kosti koze ili ovce. Međutim, znanstvenicima je bio sumnjiv jastuk s imenom svetice na koji je relikvijar položen. Kada ga je s. Anastazija pažljivo rašila, u njegovoj unutrašnjosti našli su ostatak dijela srednjeg prsta ljudskog stopala.

„Prvo se moramo zapitati kako bi to mogla biti kost svete Stošije, kad znamo da je ona zapaljena, a vidljivo je da ova kost nije gorjela, što bi se vidjelo po transverzalnim fisurama i drugim tragovima gorenja. Kada je netko spaljen, očekivali biste da je prvo stopalo izgorjelo. Međutim, iz zapisa znamo da je ona odvedena na otok, na kojemu je rukama i nogama razapeta za četiri kolca i tada joj je zapaljen trbuh, uslijed čega je umrla a njezino poluspaljeno tijelo uzela je kršćanka Apolonija. U takvom kontekstu očekivano je da imamo baš ovakvu kost“, naveo je akademik Šlaus.

Veličina i gustoća kosti pokazuju da je riječ o mlađoj ženskoj osobi, što također ide u prilog tezi da se radi o sv. Stošiji.

„A zašto bi netko podmetnuo kost u jastuk? Možda da se spriječi otmica ili krađa nečega što ima neprocjenjivu vrijednost. Znamo da je Zadar imao tešku prošlost s Mlečanima i Turcima te je netko našao način da to sakrije i spriječi“, zaključio je akademik.

U škrinji svetog Zoila pronašli su kostur muškarca koji je doživio između 70 i 80 godina, što je bila ekstremna starost u vrijeme kada je prosječna dob bila četrdesetak godina, i to nakon što bi samo jedno ili dvoje djece preživjelo najraniju dob.

„Ljudi koji su živjeli iznad sedamdeset mjere se u promilima, a za Zoila se navodi da je umro staračkom smrću, i sv. Krševan mu se obraća sa ‚starče‘. Uzeli smo mali fragment rebra na 14C analizu te je nalaz na Max Planck institutu pokazao da je riječ o muškarcu iz drugog ili trećeg stoljeća, koji je pripadao nekome rođenom na području današnje Sirije ili Libanona. Većina današnjih mučenika rođena je upravo na tom području, logično je i da je Zoilo ondje rođen te kasnije preselio u Akvileju.“

Treći veliki misterij odnosio se na odnos relikvija sv. Krševana i sv. Donata. Analizom i spajanjem kostiju utvrđeno je da se i u relikvijaru sv. Donata i sv. Krševana nalaze moći drugog svetca.

Relikvija svetog Donata od početka je bila sumnjiva jer se vidjelo da se radi o jakom čovjeku, koji je imao promjene na svim kostima, što nikako ne ide u prilog biskupu s plemićkim porijeklom i diplomatskim vještinama. Posljednji dokaz donijela je analiza 14C, koja je kost smjestila također u drugo ili treće stoljeće, petstotinjak godina prije nego je rođen.

I Uglešić i Šlaus pomislili su da se radi o istom kosturu kao u relikvijaru sv. Krševana, a kad su kosti stopala spojili jednu uz drugu, vidjeli su da se savršeno poklapaju.

Prof. dr. Uglešić istaknuo je da u odnosu na najstariji inventar iz 15. stoljeća danas u Zadru nema najvrjednijih relikvija, glave sv. Krševana, koja je odnesena u katedralu sv. Tripuna u Kotoru, gdje je i danas izložena, te relikvijara ruku sv. Krševana, kojega je dao izraditi kralj Koloman početkom 12. stoljeća.

„Relikvijar je bio načinjen od zlata te su se pred njim gradski rektori u 14. stoljeću zaklinjali na vjernost ugarsko-hrvatskom kralju i kraljici. Nažalost, prodan je 1780. godine da bi se namaknula sredstva za sanaciju krova katedrale“, rekao je Uglešić.

Objasnio je i kako je moglo doći do zamjene kostiju svetog Donata i svetog Krševana – pogreškom pri vraćanju nakon ratnih opasnosti s tajnog mjesta, a ono je vjerojatno bilo u skrivenoj prostoriji na podu sjeverne apside rotonde Presvetog Trojstva, danas crkve sv. Donata. Osim tijela sv. Krševana postojao je i lanac kojim je vezan, kojemu danas nema traga, te kamen kojim je pogubljen, a po svemu sudeći to je kamen koji se i danas nalazi u kripti sv. Krševana.

„Rekognicije su pokazale značaj samoga Zadra u tom vremenu, koji ih je dobio jer je bio središte bizantske uprave, a bez moći svetaca ne bi mogao biti u pravom smislu riječi grad. Možemo s pravom reći da se radi o autentičnim relikvijama te očekujemo da ćemo rekogniciju napraviti i s drugim relikvijama“, rekao je Uglešić.