Osobe pogođene zlostavljanjem iz nadbiskupije München i Freising susrele papu Franju

Gospodine Kick, kako je prošao Vaš susret s Papom na Trgu sv. Petra?

Bilo je neočekivano, neočekivano pozitivno. Jer nitko od nas devet pogođenih koji smo sudjelovali u hodočasničkom putovanju nije očekivao da će Papa biti tako pristupačan. Bio je tako snažan znak kada je ustao iz svojih invalidskih kolica da nam priđe. Rekao je i da nas je kardinal Reinhard Marx unaprijed najavio. To smo vrlo pozitivno primijetili.

Je li vam se papa Franjo obratio na njemačkom?

Da. Samo je nekoliko stvari prevedeno na talijanski. Tada sam jednostavno prišao Papi i rekao mu da smo iz Münchena stigli u Rim. Ispričao sam mu kako je prošao put, da je bilo iscrpljujuće, da je bilo dosta kiše, neravni putevi i tako dalje. Na putu smo bili ukupno jedanaest dana. Uzeo je puno vremena da nas sasluša. Papu sam u tom trenutku doživio kao vrlo ljudskog i pristupačnog. Bio je oko četvrt sata s nama. Stekao sam dojam da je bio vrlo jasan i otvoren s nama i da razumije stvari koje su nam važne. A onda je glasno uzdahnuo.

Što je bio okidač za njegovo uzdisanje?

Rekao sam Papi da su neki od počinitelja optuženih za seksualno zlostavljanje još uvijek na dužnosti. Premalo je učinjeno u prošlosti. Zatim je duboko uzdahnuo. Primijetio sam da je u tom trenutku bio vrlo introspektivan i da je dugo razmišljao što bi sada mogao odgovoriti. Pokušao je naći odgovor. Ali nije bio konkretan i onda je dva-tri puta ponovio rečenicu: „Teško je, teško je“. Rekao je to na njemačkom.

Je li netko tada pitao što je time mislio, pa zašto bi bilo teško?

Ne, nismo morali. Zatim se uhvatio za lijevu stranu tijela, gdje mu je srce. A onda nam je rekao: Molite za mene, molit ću i ja za vas.

Kako ste se osjećali zbog Papina odgovora?

To je bilo vrlo autentično. Mogu vjerovati da se ozbiljno želi suočavati sa zlostavljanjem u Crkvi i da je to teško. Doživljavam da Crkva o ovoj temi ne može olako govoriti. I to smo doživjeli na našem putovanju. Pada mi na pamet susret u Asizu. Tamo nas je dočekao jedan redovnik. Pokazao nam je crkve i sva lijepa mjesta tamo. Ali nije se osvrnuo na nas i na pitanje seksualnog zlostavljanja u Crkvi. Znao je koja smo skupina, ali nije to komentirao. Tek za večerom smo ga upitali zašto nije bio u stanju o tome nas pitati. Kasnije se zbog toga ispričao. Jednostavno nije znao što bi rekao, nije nalazio riječi.

Je li tipično za crkvene službenike da se ponašaju kao neupućeni o pitanju seksualnog zlostavljanja u Crkvi?

Ne, stop. Nije da Crkva ne zna. Svećenici, crkveni poglavari pa i Papa znaju da je bilo i da postoji seksualno zlostavljanje. Znaju što je bilo i što se nastavilo. Ali oni nisu u stanju govoriti o tome. Uvijek kažem da Crkva nema plan. To smo primijetili i prije dvije godine u Savjetodavnom vijeću za pogođene osobe: ovdje nitko nema plan. Ali sada smo mi pogođeni, osam muškaraca i jedna žena, u pratnji sjajnih ljudi, krenuli pokazati što treba, što je važno i kako dalje. Ali to smo vrlo jasno prepoznali i u našem susretu s papom Franjom. Nije mogao reći više od: „Teško je“.

Što ste još rekli Papi tijekom susreta?

Rekao sam mu: Tu smo i došli smo jednim srcem. Pod tim sam mislio na dar za njega, umjetničko djelo koje je izradio Michael Pendry, koje je simbol naše predanosti novoj svijesti o suočavanju sa seksualnim nasiljem u Crkvi. Mislim da je važno da se sastajemo srcem, a ne s nasiljem ili agresijom. Srce je fokus, ono je središte života i trebamo se susretati s ljubavlju. Pada mi na pamet još jedan pozitivan susret s biskupom Bozena. U početku je bio vrlo uzbuđen kad nas je primio u svoju biskupsku kuću. Možda je mislio da dolazimo s toljagom i da ćemo ga vrijeđati. Ali bilo je dobro zajedništvo. U razgovoru koji je uslijedio bio je jako zahvalan što nam se mogao približiti kroz empatiju i ljudskost. U Južnom Tirolu također postoji jaka pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu. Shvatio je o čemu se radi. Naša se poruka tu uklapa.

Biciklom ste bili na putu jedanaest dana. Mogli ste jednostavno odletjeti u Rim zrakoplovom. Ali ti to niste htjeli?

Ne, htjeli smo ići u Rim biciklom jer smo htjeli upoznati ljude i biti pristupačni. Htjeli smo pokazati da nas ima i da smo tu. Nisu svi znali kako se nositi s problemom seksualnog zlostavljanja u Crkvi ili što nam reći. Ali vidjeli smo to često u proteklih nekoliko godina. Ipak, bilo je toliko lijepih susreta na našoj turneji. Mnogi su nam putem govorili: „O, vi ste grupa koja vozi iz Münchena u Rim vidjeti Papu.“ Voditelj restorana čak nam je zahvalio u govoru i pohvalio nas za naš angažman. To su susreti koji nas jačaju. U društvu postoji svijest o problemu. Poruka je stigla.

Dakle, zadovoljni ste putovanjem?

Da, jako sam ohrabren, posebno posljednjom postajom putovanja, susretom s papom Franjom. Osjećao sam: Povezao se s nama i s našom željom da se susretnemo u ljubavi. On će moliti za nas. Za mene je ova izjava znak da je shvatio o čemu se radi te da tako možemo i trebamo nastaviti. I put do Rima bio je pravi. Imati razgovore, doživjeti Papu, nitko ne bi očekivao da ćemo s njim moći tako dugo razgovarati. Mi iz Savjetodavnog odbora sada idemo dalje, nastavljamo oblikovati i nastavljamo svoje ideje unositi u Crkvu i društvo. Moja bi sada želja bila da i Papa pročita pismo koje smo mu predali. Zato što je ovo pismo za nas od velike važnosti. Molimo se da ovo pismo nastavi imati utjecaja. To je podsjetnik. U njemu pozivamo Papu da učini sve što je moguće kako bi se prekinulo spolno i duhovničko zlostavljanje u Crkvi. On treba poslati znak počiniteljima i biskupima da ispune svoju odgovornost u ovom procesu suočavanja.

Intervju je dan za katholisch.de.