Posljednjega dana kalendarske godine u popodnevnim satima u vatikanskoj bazilici kardinal Giovanni Battista Re, dekan Kardinalskog zbora, predvodio je Prvu večernju svetkovine Svete Marije Bogorodice, nakon čega je uslijedilo izlaganje Presvetog Sakramenta, tradicionalni hvalospjev „Te Deum“ na kraju kalendarske godine te euharistijski blagoslov.

Na misi je propovijedao papa Franjo istaknuvši kako nas liturgija u ovim danima poziva ponovno probuditi u nama divljenje, divljenje zbog otajstva utjelovljenja. Blagdan Božića možda ponajviše pobuđuje taj nutarnji stav. „Upravo tako: Božić se ne može slaviti bez divljenja. Ali divljenja koje nije ograničeno na površnu emociju – to nije divljenje – na emociju povezana s vanjštinom proslave, ili još gore s potrošačkim ludilom. Ne. Ako se Božić svede na to, ništa se ne mijenja: sutra će biti isto kao jučer, iduća godina će biti kao prethodna, i tako dalje. To bi značilo zagrijati se načas na vatri slame, a ne izlagati se cijelim svojim bićem sili Događaja, ne dokučiti srž otajstva Kristova rođenja, primijetio je Papa.

A središte je ovo: “Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1, 14). Čujemo kako se to ponavlja nekoliko puta u ovoj večernjoj liturgiji kojom započinje svetkovina Svete Bogorodice Marije. Ona je prva svjedokinja, prva i najveća, a ujedno i najponiznija. Najveća jer je najponiznija. Srce joj je ispunjeno divljenjem, ali bez sjene romantizma, sladunjavosti, spiritualizma. Ne. Majka nas vraća u stvarnost, istini Božića, koja je sadržana u one tri riječi svetog Pavla: „od žene bî rođen“ (Gal 4, 4). Kršćansko divljenje ne potječe od specijalnih efekata, od izmišljenih svjetova, nego od misterija stvarnosti: nema ničeg čudesnijeg i zadivljujućeg od stvarnosti! Cvijet, grumen zemlje, životna priča, susret… Naborano lice starca i tek propupalo lice djeteta. Majka koja svoje dijete drži u naručju i hrani ga. Tu se zrcali misterij, istaknuo je Papa u svojoj homiliji na Prvoj večernjoj svetkovine Svete Marije Bogorodice u Vatikanu.

Braćo i sestre, Marijino divljenje, divljenje Crkve puno je zahvalnosti. Zahvalnosti Majke koja, razmišljajući o Sinu, osjeća Božju blizinu, osjeća da Bog nije napustio svoj narod, da je Bog došao, da je Bog došao, on je Bog-s nama. Problemi nisu nestali, teškoća i briga ne nedostaje, ali nismo sami: Otac „odasla… Sina svoga“ (Gal 4, 4) da nas otkupi iz ropstva grijeha i vrati nam dostojanstvo djece. On, Jedinorođenac, postao je prvorođenac među mnogom braćom, da sve nas, izgubljene i raspršene, odvede natrag u kuću Očevu.

Ovo vrijeme pandemije, nastavio je Papa, povećalo je u cijelome svijetu osjećaj izgubljenosti. Nakon prve faze reakcije, u kojoj smo osjećali solidarnima na istoj lađi, proširila se napast „spašavaj se tko može“. No, hvala Bogu, ponovno smo reagirali s osjećajem odgovornosti. Uistinu možemo i moramo reći “hvala Bogu”, jer izbor zajedničke odgovornosti ne dolazi od svijeta: dolazi od Boga; štoviše, dolazi od Isusa Krista, koji je jednom zauvijek u našu povijest utisnuo „put“ svog izvornog poziva: biti svi sestre i braća, djeca jednoga Oca.

Sestre i braćo, rekao je Sveti Otac na kraju homilije, danas nam Majka – Majka Marija i Majka Crkva – pokazuje Dijete. Smiješi nam se i kaže nam: “On je Put. Slijedite ga, imajte povjerenja. On vas neće razočarati.” Slijedimo ga na svom svakodnevnom putu: On daje puninu vremenu, daje smisao djelima i danima. Imajmo povjerenja, u sretnim i bolnim trenucima: nada koju nam On daje je nada koja nikada ne razočarava.