Sveti Otac je Župu Presvetog Srca Isusova u Edmontonu pohodio nakon što se u Maskwacisu susreo s domorodcima te tom prilikom izrazio žaljenje i zatražio od njih oprost za ono što su im članovi Crkve učinili, a protivno je evanđelju.

Nakon tog susreta Papa se vratio u Sjemenište sv. Josipa u Edmontonu gdje boravi te se poslijepodne uputio u crkvu Presvetog Srca Isusova. Po dolasku, na ulazu ga je dočekao ga je župnik o. Susai Jesu, OMI. Papin ulazak u crkvu pratio je zvuk bubnjeva. Nakon župnikovih riječi dobrodošlice i svjedočanstva dvojice župljana te izvedbe domorodačke pjesme, Sveto Otac izrekao je svoj govor.

Poručio je da je u Kanadu došao kao prijatelj i hodočasnik. Ranjen i s osjećajem srama koji se – kako je rekao – nikada ne smije izbrisati, zbog boli koju su prouzročili i brojni kršćani na štetu kulturnih posebnosti autohtonih zajednica, Papa je ponovno istaknuo glavno načelo odgoja: promicanje talenata, a ne nametanje nečega banalnog. Osvrnuo se na istinsko evanđeosko značenje pomirenja koje – prema njegovim riječima – nije naše djelo nego dar koji dolazi od Raspetoga.

Papa je izrazio zadovoljstvo radom koji se provodi u župi, u kojoj je već pokrenuto konkretno djelovanje potrebno za djelotvoran proces izlječenja ranā iz prošlosti. Zahvalio je također za blizinu kroz karitativna djela s brojnim siromasima, te potaknuo na obnovu etimološkoga smisla „pomirenja“, koje je praktički sinonim za Crkvu. Ona treba biti „dom za sve ljude“ – istaknuo je Papa na početku i ponovio na kraju govora.

To je dom za sve, otvoren i inkluzivan, upravo kakva treba biti Crkva, obitelj Božje djece u kojoj su bitni gostoljubivost i prihvat, tipične vrijednosti autohtone kulture; gdje se svatko treba osjećati dobrodošlim, neovisno od prošlih događaja i pojedinačnih životnih okolnosti.

Nesloga je u korijenu brojnih štetnih djela – podsjetio je Sveti Otac. Potom je govorio o duhu koji bi trebao voditi odgojni rad.

Boli me pomisao na to da su katolici pridonijeli politici asimilacije i otkupljenja koji su prenosili osjećaj manje vrijednosti, lišavajući zajednice i pojedince njihovoga kulturnoga i duhovnog identiteta, odsijecajući njihove korijene i podupirući predrasude i diskriminatorna stajališta, te da je to učinjeno također u ime odgoja koji je trebao biti kršćanski. Odgoj treba uvijek polaziti od poštovanja i promicanja talenata koji već postoje u ljudima. To nije, i nikada ne može biti nešto unaprijed oblikovano i nametnuto, jer odgoj je avantura zajedničkoga istraživanja i otkrivanja otajstva života – istaknuo je Papa.

Potom se zadržao na riječi „pomirenje“. Pomirenje je milost koju valja moliti, a ne toliko naš rezultat. Kristovo pomirenje nije neki vanjski mirovni sporazum, vrsta kompromisa da bi se udovoljilo stranama. Niti je to mir koji je sišao s neba, postignut nametanjem odozgo ili apsorbiranjem drugoga. Apostol Pavao objašnjava da Isus pomiruje stavljajući zajedno, čineći dvije udaljene stvarnosti jednom stvarnošću, samo jednom stvari, jednim narodom. I kako to čini? Posredstvom križa (usp. Ef 2, 14). Isus je taj koji nas jedne s drugima pomiruje na križu, na onom stablu života, kako su ga voljeli zvati stari kršćani – objasnio je.

U riječima pape Franje uočava se vrlo visoka svijest o zlu koje su pretrpjele te zajednice od strane muškaraca i ženā koji su trebali svjedočiti kršćanski život. Ništa ne može izbrisati pogaženo dostojanstvo, pretrpljeno zlo, iznevjereno povjerenje. Ni sram nas vjernika, nikada se ne smije izbrisati. Ali, potrebno je ponovno krenuti, a Isus nam ne predlaže riječi i dobre nakane, nego križ, onu sablažnjivu ljubav koja dopušta da joj se čavli zabadaju u stopala i zapešća, i trnjem probija glava.

To je smjer koji valja slijediti – istaknuo je Sveti Otac – zajedno gledati Krista, izdanu ljubav za nas raspetu; gledati Isusa, raspetoga u brojnim učenicima rezidencijalnih škola. Želimo li se pomiriti među sobom i u sebi, pomiriti se s prošlošću, s pretrpljenim nepravdama i povrijeđenim sjećanjem, s traumatičnim zbivanjima koje nikakva ljudska utjeha ne može izliječiti, pogled trebamo podići prema raspetom Isusu; mir valja crpiti na njegovu oltaru.

Citirajući apostola Pavla, Papa je istaknuo da je Crkva živo tijelo pomirenja. Pojasnio je da je u korijenu ponašanja kojima je Crkva pridonijela podupirući diskriminaciju starosjedilaca na tim prostorima, bilo zavođenje svjetovnosti. To ponašanje teško umire, čak i s vjerskoga stajališta. Zapravo, čini se kao da je zgodnije usaditi Boga u ljude, nego dopustiti ljudima da se približe Bogu. Ali to nikada ne uspijeva, jer Gospodin ne postupa tako: on ne prisiljava, ne guši i ne tlači; naprotiv, uvijek ljubi, oslobađa i ostavlja slobodnim.

On svojim Duhom ne podupire one koji podjarmljuju druge, koji evanđelje pomirenja miješaju s prozelitizmom. Jer, Boga se ne može naviještati na način suprotan Bogu. Ali, koliko se puta to ipak dogodilo u povijesti! Dok se Bog jednostavno i ponizno predlaže, mi smo uvijek u iskušenju da ga namećemo i da se namećemo u njegovo ime. Svjetovno je iskušenje učiniti da siđe s križa da bi ga se očitovalo snagom i izgledom – ustvrdio je.

Neka se Isus naviješta onako kako On želi, u slobodi i ljubavi – istaknuo je. Neka svaka raspeta osoba koju sretnemo ne bude za nas slučaj koji valja riješiti, nego brat ili sestra koje trebamo voljeti, tijelo Kristovo koje treba voljeti. Crkva, Tijelo Kristovo, neka bude živo tijelo pomirenja! – dodao je.

Odjeci enciklike Fratelli tutti vidljivi su u riječima koje je Papa izgovorio u crkvi Presvetoga Srca Isusova Prvih Naroda, u kojoj je ponovno pojasnio što je uistinu Crkva. To je mjesto na kojemu prestajemo misliti o sebi kao pojedincu, da bismo se prepoznali braćom gledajući se u oči, prihvaćajući život i kulturu drugoga, dopuštajući da otajstvo zajedništva, tako ugodna Duhu Svetom, podupire iscjeljenje ranjenoga sjećanja.

Pomirenje je plod molitve i zajedničkog života – kazao je – hod s Bogom u svakodnevnom životu. Hod koji čine suosjećanje i nježnost, znajući da je Božji dom, svetohranište, njegov šator podignut za nas. To je put: ne odlučivati za druge, ne stavljati sve u predodređene sheme, nego stati ispred Raspetoga i ispred brata kako bismo naučili hoditi zajedno. To je Crkva i neka to bude: mjesto na kojemu je stvarnost uvijek iznad ideje. To je Crkva i neka to bude: ne skup ideja i pravila koje treba usaditi u ljude, nego gostoljubiv dom za sve! To je Crkva i neka to bude: hram uvijek otvorenih vrata u kojemu se svi mi, živi hramovi Duha, susrećemo, služimo i pomirujemo – poručio je papa Franjo.

Nakon Očenaša i završnog blagoslova, Papa je pozdravio vjernike koji su mu na dar donijeli nekoliko simbola mjesnih zajednica.

Prije izlaska iz crkve, Sveti Otac blagoslovio je kip sv. Kateri Tekakwithe, prve sjevernoameričke domorotkinje koju je Katolička Crkva proglasila svetom. Potom se vratio u Sjemenište sv. Josipa gdje je večerao u privatnosti.

Trećeg dana apostolskog putovanja papa Franjo predslavit će misu na stadionu „Commonwealth“ u Edmontonu te sudjelovati u Hodočašću Lac Ste. Anne.