Pepelnica na Lastovu

Osvrnuvši na završni dio Lastovskog Poklada kojem je nazočio, biskup Uzinić je na početku propovijedi istaknuo upravo tu njegovu jedinstvenost za žitelje otoka: „Usprkos ponekad i teškim okolnostima vi nastojite tu jedinstvenost očuvati i unositi u nju sebe i u tom jedinstvenom događaju za otok pronalaziti nešto što vas povezuje i međusobno učvršćuje u vašem zajedništvu.“

Taj Poklad je predstavnik vanjskog neprijatelja koji je u jednom povijesnom trenutku pokušao zauzeti ovaj otok i nije uspio zbog pomoći s neba i sloge stanovnika ovog otoka, sažeo je biskup povijest Poklada te dodao da „ono što se predočava spaljivanjem tog poklada je znak pobjeda nad vanjskim neprijateljem“.

Te dvije karakteristike jedinstvenosti i borbe protiv neprijatelja biskup je utkao u razmišljanje o korizmenom vremenu koje je započelo: „I u korizmi trebamo biti jedinstveni. I u korizmi smo pozvani boriti se protiv neprijatelja. Ali taj neprijatelj nije izvanjski nego se nalazi u svakom od nas, u našim srcima. Taj neprijatelj je grijeh.“

Puno lakše je izvojevati pobjedu protiv vanjskog neprijatelja nego protiv onog koji se nalazi u nama samima, nastavio je podsjetivši na Kristove riječi da iznutra, iz srca čovječjega izlaze „zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“ i onečišćuju čovjeka.

„To je ono s čim smo se pozvani obračunati, svatko od nas pojedinačno ali i svi kao zajednica u ovom korizmenom vremenu“, ustvrdio je dubrovački biskup te dodao da, kao što za vanjsku borbu postoje sredstva poput mačeva u Pokladu, za borbu protiv unutarnjeg neprijatelja korizma nudi neka sredstva, a to su: post, molitva i milostinja. U nastavku propovijedi biskup je prvo govorio o postu.

Post nije trapljenje bez razloga, nije dijeta. „Svrha posta je, poput Isusa, sebe i svoje interese staviti u drugi plan, kako bismo se onda mogli potpuno staviti u službu onog plana i onog poslanja koje Bog ima s nama i u službu svojih bližnjih“, istaknuo je biskup Uzinić. „Post je nešto s čim želimo sebe izgraditi u karakternom smislu. Ali post se na zaustavlja na nama inače nije post. Post za neposredni cilj ima nadvladati naše zle sklonosti, lijenosti, nagnuća, loše navike i uspostaviti kratkoročno određenu ravnotežu i samokontrolu u našem životu. Ali se post ne zaustavlja na nama nego se usmjerava prema Bogu i bližnjima.“

U poruci za korizmu papa Franjo također spominje ova tri sredstva posta, molitve i pokore, a za post kaže da nas on „uči mijenjati naš stav prema drugima i svemu stvorenom“ i dodaje: „Moramo se kloniti napasti da ‘proždiremo’ sve kako bi zadovoljili svoju nezasitnost i biti spremni trpjeti zbog ljubavi, koja može ispuniti prazninu naših srca.“

Post je odricanje od nečeg za sebe kako bismo to stavili u službu Bogu i bližnjemu, u službu onih kojima nas Bog šalje, kazao je biskup. Postom se zapravo učimo ponovo uspostaviti onaj red koji je grijehom bio narušen.

Zato se na post, ja sam ga zbog tog stavio na prvo mjesto, nužno nadovezuju druga dva sredstva: molitvu, kao naš odnos s Bogom, i milostinju, kao naš odnos s bližnjima, nastavio je biskup.

Molitvom uspostavljamo svoj temeljni odnos, odnos s Bogom. „Ona je način na koji Bogu dozvoljavamo da on s nama ponovno uspostavi kontakt i započne obnovu našeg zajedništva sa samim sobom. Molitva zato nije ponavljanje formula, ona nije naš način, a često je tako shvaćamo, da bismo nešto kazali ili dokazali Bogu. Molitva je stavljanje sebe u Božju prisutnost ne da bi Bog mogao čuti ono što mu mi imamo kazati nego da bismo mogli čuli ono što Bog želi reći nama. Molitva je zato manje govor a više slušanje. Ona nas usklađuje s Božjim planovima a ne Boga s našim planovima“, ustvrdio je biskup dodavši kako je prvi čin na koji nas molitva potiče čin obraćenja i vjerovanja evanđelju, što se spominje i u obredu pepeljenja.

„Molitva nas uči odricati se idolopoklonstva i samodostatnosti našeg ega i priznati da trebamo Gospodina i njegovu milost“, piše u korizmenoj poruci papa Franjo. Biskup je skrenuo pozornost da idolopoklonstvo nije samo povezano s bogovima poganskog vremena nego je ono i davanje veće važnosti bilo čemu ili bilo komu pred Gospodinom jer to onda pretvaramo u svoje božanstvo. „Ako nam je bilo što, pa i moj suprug, supruga, djeca, posao, hobi.. važniji od Gospodina onda sam to pretvorio u svoga boga i to je idolopoklonstvo.“

Isusov način moljenja je primjer vjerničkoj molitvi. Njegova molitva je bila, opisuju evanđelja, ustrajna, prethodila je svim važnim trenutcima Isusovog života. I molitva u korizmi pripravlja vjernike na najvažnije vazmeno otajstvo. „U molitvi je Isus sebe usklađivao s Bogom i njegovom voljom. One kušnje o kojima ćemo slušati u nedjelju su kušnje koje ga žele udaljiti od Boga. Isus se u svakoj svojoj molitvi odriče svoje volje da bi prihvatio Božju volju“, što se osobito vidi u molitvi u Maslinskom vrtu.

To usklađivanje s Božjom voljom bi trebao biti i dio molitve svakog vjernika. „Mi imamo svoje planove i želje, ali i mi recimo, kao što kažemo u svakom Očenašu, ‘budi volja tvoja’“, savjetovao je biskup okupljenim vjernicima. „Vrhunac Isusove molitve je bilo njegovo potpuno sjedinjenje s Očevom voljom. Mi nismo u mogućnosti imati potpuni sklad s Božjom voljom, ali to ne znači da smijemo odustati. Molitva je naš način da ne odustanemo od tog da se uskladimo potpuno s Božjom voljom. Ona je naš način da se odmaknemo od različitih idola, svojim želja i planova i obratimo Bogu pokušavajući razumjeti njegove želje i planove s nama i našim životom“, objasnio je te primijetio da kad bi bilo malo više molitve u našim osobnim životima i životima naših obitelji da bi sve puno bolje funkcioniralo. „Jer ne bi funkcioniralo u skladu s našim ljudskim prohtjevima i željama nego u skladu s Božjim planovima.“

Božji planovi s nama uvijek su povezani s našim bližnjima, nastavio je biskup. Bilo je tako u Isusovom slučaju, tako je i u našem. Zato je postu i molitvi nužno pridružiti i milostinju odnosno djelotvornu ljubav. To je nešto na čemu su inzistirali starozavjetni proroci prokazujući kao nedopuštenu odvojenost između posta, molitve i djelotvorne ljubavi.

„Post i molitva su autentični jedino ako se njihovi plodovi mogu vidjeti u djelotvornoj ljubavi. Zaludu je moj post, moja molitva kao ja nakon toga nisam čovjek koji primjećuje bližnjega u njegovoj potrebi, ako ja nisam nakon toga čovjek koji znade vršiti svoje dužnosti u odnosu na bližnjega“, istaknuo je. Bez tog da spojimo post i molitvu s djelotvornom ljubavlju prema bližnjima, ne živimo kao djeca Božja, kaže papa Franjo. Ponašamo se destruktivno prema našim bližnjima i prema drugim stvorovima, pa i prema sebi samima, budući da počinjemo više-manje svjesno držati da možemo s njima činiti što nam je volja.

Kad se dogodi to povezivanje onda s tim „izbjegavamo bezumno zgrtanje svega što nam padne pod ruku“, kako kaže papa, „u iluzornom uvjeravanju da možemo osigurati budućnost koja nam ne pripada.“ I onda ponovo otkrivamo „radost nauma koji Bog ima za stvorenje i za svakog od nas“, a taj naum je „da ljubimo njega i našu braću i sestre i da ljubimo čitav svijet i da u toj ljubavi pronađemo pravu sreću“.

Ta tri sredstva koje vjernicima nudi korizmeno vrijeme mogu im pomoći da suoče i „s unutarnjim neprijateljem i da iz korizmenog vremena izađemo kao bolji ljudi, kao bolji kršćani“.

Na kraju propovijedi biskup se osvrnuo na sinoćnji Poklad koji je završio spaljivanjem poklada i vatrometom, slavljem svijetla. Podsjetio je i kako korizmeno vrijeme završava paljenjem vatre u vazmenoj noći iz koje se pali jedna svijeća. Skrenuo je pozornost na to kako je velika razlika između pokladnog paljenja i ovog vazmenog: „U pokladnom paljenju smo ‘spaljivali druge’ dok paljenje vazmene svijeće simbolizira ‘paljenje samog sebe’ u služenju u ljubavi za druge, vlastito izgaranje da bismo drugima svijetlili. To su plodovi koje nam može donijeti ovo korizmeno vrijeme ako uspijemo pobijediti tog neprijatelja u sebi.“

S nadom da će se to dogoditi biskup je vjernicima Lastova poželio blagoslovljenu korizmu kako bi se u vazmenoj noći dogodila nova proslava svjetla, u kojoj će promatrati uskrslog Gospodina koji poziva vjernike da već sada i ovdje žive kao ljudi uskrsnuća.

Radost zbog ovog biskupovog dolaska na ovaj prilično udaljeni otok, u župnu zajednicu svetih Kuzme i Damjana, uime vjernika izrazio je sakristan Tonči Grgurević: „Vi nam dajete nadu i zadovoljstvo da dok Vi budete dubrovački ordinarij nećemo biti zaboravljeni”. Na prijedlog ganga (maranguna) gospara Ivana Jurice na veoma svečani način, u okruženju 42 para pokladara, biskupa Uzinića su na večeri završetka poklada Lastovci darivali sabljom izrađenom od lastovskog mijendula, koja je „toliko elegantna, lijepa, da bi je svaki ‘pravi’ pokladar želio na svom zidu“, a na Pepelnicu su mu darovali lastovsku liru na kojoj su odsvirali tek dva-tri akorda da biskup čuje kakav lijepi zvuk proizvodi.

Uz biskupa je na misnom slavlju i ostalim događajima bio i lastovski župnik don Željko Batinić.