Propovijed biskupa Križića na misi u povodu 20. obljetnice biskupskog ređenja mons. Devčića

Za ovu prigodu homiliju je trebao imati mons. Bogović koji bi to sigurno učinio bolje i sadržajnije jer poznaje nadbiskupa od studentskih dana, bili su iz iste nadbiskupije, surađivali su kao profesori Teološkog fakulteta u Rijeci, a kasnije su surađivali kao biskupi jer su ređeni u razmaku od godine dana. Nažalost mons. Bogović je u bolnici sa ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, pa ćemo ga mi molitvom uprisutniti.

Želim u ovoj homiliji podijeliti s vama nekoliko misli uz ovu prigodu 20 obljetnice biskupskog ređenja mons. Devčića. Ne želim govoriti puno o životu i djelu mons. Devčića jer je uvijek opasnost da se ne kaže ono najbitnije iz njegova života, ono što je u Božjim očima bilo najvrjednije, što bi puno bolje mogli reći oni koji su mu bili dugogodišnji najbliži suradnici u njegovoj biskupskoj službi.

Ja bih ovdje samo ponovio ono što mi je rekao jedan svećenik, prije 3-4 godine, za mons. Devčića, i što mi je ostalo duboko u sjećanju: „On je dobar čovjek“. Ovo je posve dovoljno da se predstavi njegov lik i nije potrebno ništa nadodavati. U  Drugoj knjizi Ljetopisa čitamo: „Jahve će biti s onim tko je dobar“ (19,11). Tu je temelj ljudske veličine i svakog duhovnog autoriteta.

To je bio Isus kao najsvjetliji primjer. Za njega evanđelisti vele (Mt 7,29; Mk 1,22), da je učio narod kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi književnici. Kakvu je vlast Isus imao? Književnici, učitelji Zakona, oni su imali vlast. Isus je prepoznat kao onaj koji ima vlast jer sve što je naučavao životom je potvrđivao. Za njega se veli da je prošao zemljom čineći dobro (Dj 10,38), i to je davalo autoritet njegovu nauku.

Zato Drugi vatikanski sabor veli: „Tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i on sam postaje više čovjek“ (GS 41). To hoće reći da nema vjernosti božanskom, ako nema vjernosti ljudskome.

U jednom primjeru iz Djela apostolskih možemo lako vidjeti u čemu se sastoji istinski autoritet službenika Crkve. Riječ je o Barnabi, Pavlovom suradniku. Čitamo: „Kad on dođe (iz Jeruzalema u Antiohiju) te vidje milost Božju, obradova se pa ih poče hrabriti da odlučna srca ostanu vjerni Gospodinu. Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere. I veliko mnoštvo naroda pridruži se Gospodinu“ (11,23-24).

Barnaba je primjer apostolskog autoriteta i pokazatelj bitnih obilježja duhovnog autoriteta koji mora imati Isusov učenik. Veli se da je on „dobar čovjek“ i „pun Duha Svetoga i vjere“. Ovdje je bit svega, i to jamči uspjeh. To ono što privlači mnoštvo Gospodinu.

Ovdje nalazimo i glavna obilježja koja mora imati osoba koja obnaša važnu službu u Crkvi, kao što je služba biskupa.

Biskup mora biti čovjek Duha. Biskup mora biti nositelj Duha, čovjek koji prenosi Božji Duh na ljude za koje radi, kojima naviješta Radosnu vijest. Biskup nije vlasnik Duha Svetoga nego nositelj Duha koji preko njega zrači i djeluje.

Čitamo u Bibliji kako Bog od Mojsija, koji je narodu bio učitelj u vjeri, uzima Duha da ga dade 70-orici muževa da bi mu mogli pomoći u nošenju „tereta naroda“ (Br 11,17). Bez snage Duha ne mogu pomoći. Potom Bog savjetuje Mojsiju da uzme Jošuu za nasljednika jer: „To je čovjek u kome ima Duha“ (Br 27,18).

Bez svijetla Božjeg Duha nije moguće ispravno voditi i upravljati povjereni narod. Ali se ne smije zaboraviti da se Duh može i izgubiti, da osoba može dati prostora zlom duhu, kao u slučaju Šaula. Šaul je bio pomazan, primio je Božjeg Duha da bi mogao voditi narod, ali se on svojom nevjernošću  distancirao od Božjeg Duha i dao prostora zlom duhu. Kako je važno trajno raspirivati milost Duha koji smo primili. Kako je važno trajno provjeravati koji nas duh vodi, pitanje koje je uputio sveti papa Pavao VI u pobudnici „Evangelica testificatio“ 1971.

Biti čovjek Duha znači biti čovjek za druge. Za Isusa se veli kako nakon kušnje u pustinji dolazi „sa silom Duha u Galileju“ (Lk 4,14). A odmah iza toga Isus u sinagogi u Nazaretu čita odlomak iz proroka Izaije gdje se veli: „Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanja vida slijepcima, da oslobodim potlačene“ (Lk 4, 18-19).

Božji Duh nas uvijek šalje služiti drugima, onima koji su najjadniji. Bez snage Duha nemoguće je autentično služenje, nemoguće je biti za druge do te razine da se dade i sam život za druge.

Prve kršćanske zajednice su nosile jaku svijest Isusova primjera služenja i njegova poziva na služenje. On je sebe definirao kao slugu: „Ja sam među vama kao onaj koji služi“ (Lk 22,27). Tu je posebno dojmljiv njegov primjer u dvorani Posljednje večere kada je ustao od stola i počeo učenicima prati noge. Perući učenicima noge, on njih, kao Gospodin i učitelj, gleda odozdo, a ne odozgor. To je njegova poruka crkvenim autoritetima za sva vremena. Zato Petar i upozorava pastire da vode stado prije svega tako što će mu biti uzori, a ne gospodari.

Biskup je čovjek molitve. U tom smislu on je na određeni način posrednik između Boga i ljudi. On molitvom nosi ljude Bogu i molitvom nosi Boga ljudima. Kao Mojsije koji stalno uzlazi na goru k Bogu noseći mu narod, i silazi u podnožje noseći Boga narodu. Poslije to isto čini ulazeći u šator sastanka kamo nosi narod i njegove potrebe, i odlazi narodu prenoseći Božje odredbe. Mojsije sam veli: „Narod dolazi k meni da se s Bogom posavjetuje“ (Izl 18,15). A Mojsiju bi rečeno:

„Ti zastupaj narod pred Bogom; podastri Bogu njihove razmirice. Poučavaj ih o zakonima i odredbama; svraćaj ih na put kojim moraju ići, upućuj ih na djela koja moraju vršiti“ (Izl 18.19-20). To je jedno od glavnih poslanja biskupske službe: zastupati narod pred Bogom i poučavati ga Božjem putu.

Biskup je čovjek vjere, ali vjere koja je stalno na kušnji. Drugačije ne može niti biti. Vjera koja se ne prokušava, brzo se razvodni i ishlapi. Vjera se dokazuje kroz kušnju, patnju, i ona tako jača. Jer nema jačeg iskustva Boga bez kušnje i patnje. Pa i za Isusa se veli da nauči poslušnost (pouzdanje) iz onoga što pretrpi (Heb 5,8).

Biskup je čovjek vjere koja proizlazi iz iskustva Boga. Jer nema duboke vjere bez iskustva. Zato je nužno prijeći sa poznavanja Boga (teo-logija) na iskustvo Boga (teo-fanija). Jedno je „naučiti“ Boga, a drugo je „doživjeti“ Boga.

Ni biskup, ni svećenik, neće nikada dostatno približiti Boga drugima sa svojim samo „poznavanjem“ Boga koje proizlazi iz studija. Nužno je iskustvo Boga da bi ga se učinilo vidljivim drugima. Iskustvo Boga najbolje objavljuje Boga.

To iskustvo nije nešto što može proizvesti čovjek. To proizvodi Bog u čovjeku. To nije pitanje molitvene tehnike ili nekih pobožnih čina s kojima se nešto želi postići vlastitim naporom. To je Božji dar koji Bog daje onima koji ga iskreno traže.

Bez obzira i na jako iskustvo Boga put vjere, pa i biskupa, poznaje sumnje i nesigurnosti, poznaje Božju šutnju i njegovu odsutnost, i poznaje mnoga pitanja bez odgovora. Papa Franjo u jednoj zgodi veli: „Ako netko misli da ima odgovore na sva pitanja, ovo je samo dokaz da Bog nije s njim. To su redovito lažni proroci. Veliki vođe, kao što je bio Mojsije, uvijek ostavljaju prostora i sumnji“.

Papa Benedikt XVI, za vrijeme susreta sa mladima u Loretu u kolovozu 2007, odgovarajući na pitanje jedne mlade osobe s obzirom na tame koje se susreću na putu vjere, veli: „Svi mi poznajemo Božju šutnju“.

Treba znati da vjera nije svijetlo koje raspršuje sve tame, nego svjetiljka koja nas vodi u tamama života. Ona je dovoljna da se može ići naprijed bez obzira na sve tame.

Dragi nadbiskupe Ivane! Zahvaljujemo Bogu za Tvojih 20 godina biskupskog djelovanja i služenja Crkvi. Nije to bilo bez problema, ali u problemima se najjače doživi Božja blizina i njegova snaga.

Slažemo se sa svetim Augustinom koji je biskupsku službu vidio vrlo zahtjevnom, čak je naziva i „pogibao“. On piše vjernicima: „Dok me straši ono što sam vama, ipak me tješi ono što sam s vama, jer sam vama biskup, a s vama sam kršćanin. Ono je ime službe, ovo je ime milosti; ono je ime pogibli, a ovo spasenja“.

Njegovo povjerenje u podršku kršćanske zajednice bilo za njega ohrabrenje i sigurnost. Bio je svjestan da je svaki biskup premalen za dar koji prima i da se nikada ne smije osloniti samo na svoje snage.

Dok zahvaljujemo Bog za ovih 20 godina Tvoga biskupskog služenja, molimo Gospodina da te prati svojim blagoslovom u svemu onome što još treba doći.

Što sve još treba doći ne možemo znati jer put vjere i služenja traje koliko i život na zemlji. To je put stalnog trajnog hoda s Bogom i traženju njegove volje i  uvijek nekih novih Božjih poslanja.

Usporedio bih to sa Kovčegom saveza, koji je bio Božje prebivalište, i koji narod nosi sa sobom na putu prema obećanoj zemlji. Ali i kada bude napravljen Hram, sa Svetištem nad svetištima, u koji će biti pohranjen Kovčeg saveza, dolazi zapovijed da se motke s kojima se nosi Kovčeg ne izvlače iz kolutova, nego neka ostanu u njima, jer put naroda nije još završio (Izl 25, 14-16).

Poruka je jasna: potrebno je biti uvijek spremni na nove putove i nove „izlaske“, na novi Božji „idi“ ili „dođi“. U hodu s Bogom uvijek smo na nekom novom početku. A možemo reći da se kraj i početak u našem životu uvijek dodiruju.

I dok zahvaljujemo Bogu za 20 godina Tvoga služenja Riječkoj nadbiskupiji, preporučamo Bogu budućeg pastira nadbiskupije monsinjora Matu. Dobro nam došao sa svim duhovnim vrijednostima koje donosiš ovoj nadbiskupiji. Molimo Gospodina da i Tebi dade jamstvo, kakvo je jednom dao Mojsiju: „Povedi narod, anđeo će moj ići pred tobom“ (Izl 32,34).

Na kraju, zamolio me je predsjednik HBK mons. Puljić da u njegovo ime i ime svih biskupa HBK izručim čestitke mons. Devčiću na ovoj obljetnici i zahvalim za njegovo djelovanje unutar HBK na različitim područjima, a napose za njegovo djelovanje kao pastira Riječke nadbiskupije.

Jednako tako, u ime HBK iskrene čestitke mons. Uziniću na povjerenju koje mu je iskazao papa Franjo imenujući ga nadbiskupom-koadjutorom u Riječkoj nadbiskupiji. Neka te Božji blagoslov prati u Tvom budućem radu u novoj sredini u koju te Providnost poslala.