Propovijed dubrovačkog biskupa Želimira Puljića u prigodi prijenosa zemnih ostataka Marije Propetog Isusa Petković

(čitanja: Gal, 5. 18-25; Lk 7,11-17; Svagd. čitanja III)

Danas smo, braćo i sestre, dopratili zemne ostatke službenice Božje Marije od Propetoga Isusa. Znakovito je da se nakon toliko godina izbivanja izvan Domovine zemni ostaci kćeri ove župe i ovog slikopisnog mjesta Blato prepoznaju svoju sumještanku po njezinom imenu i prezimenu. Neki se još sjećaju njezinog rada, molitve i djelovanja u ovom kraju. No, danas u njoj prepoznajemo ne samo rodoslovlje njezinih predaka (s očeve strane Petković – Kovač, a s majčine Marinović), već je prepoznajemo i po njezinom novom prezimenu “od Propetog Isusa”. Zaljubljena u Isusov križ i njegovu muku kojom je otkupio svijet, Mariju su prozvali “od Propetog Isukrsta”. Bog je tako ljubio svijet da je darovao svoga sina jedinca. Ljubav je Isusa odvela do Kalvarije. I nema veće ljubavi od one kad se život dadne za prijatelje. Vi ste prijatelji moji. Zanesena tom nesebičnom ljubavlju Isusovom kojom se dariva, djevica Marija Petković postaje “Sestra Marija od Propetog Isusa”.
Prijenos njezinih zemnih ostataka iz Rima u Blato događa se u velikom i milosnom trogodištu priprave za Jubilej, koje je započelo prošle godine. Trogodišnja priprava vraća nas našim korijenima. Vraća nas tropletu kršćanskih kreposti: vjere, ufanja i ljubavi. Vraća nas liturgijskim sakramentima inicijacije krštenju, potvrde, ispovijedi i Presv. Euharistije. I konačno, vraća nas Presvetom Trojstvu – izvoru života i milosti.
Za današnji susret odabrao sam za prvo čitanje tekst i poslanice sv. Pavla Galaćanima (5,22-24). Učinilo mi se prikladnim u godini Duha Svetoga razmišljati o plodovima Duha koje Pavao tamo nabraja. A za “sestru Mariju od Propetog Isukrsta” može se s pravom reći da je bila puna Božjeg Duha; duhovna osoba koja je u životu očitovala plodove Duha.
Tekst koji smo slušali iz Pavlove poslanice Galaćanima jest tekst kontrasta: Nakon 14 nabrojenih sramnih i razornih djelovanja tijela (bludnost, nečistoća, vračanje, svađa, spletkarenje…) Pavao donosi 9 konstruktivnih i pozitivnih ponašanja koje naziva plodom Duha Božjega: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Pavao nas ovim nabrajanjem pozitivnih odlika i plodova Duha uvodi u ozračje evanđeoskog morala koji čovjeka čini sretnim. Ako ovo stavimo u ozračje biblijskog mentaliteta, onda ćemo dobiti tri tipična načina opisivanja ljudskog ponašanja izražena u opisu srca, ruku i ustiju. Devet, naime, ponašanja koja izražavaju plod Duha dijelom su stavovi srca (ljubav, radost, mir), dijelom stavovi usta (velikodušnost, uslužnost, blagost), a dijelom ruku (dobrota, vjernost, uzdržljivost).
A da bismo sve to slikovito mogli doživjeti, evo nam evanđeoskog odlomka u kojem Luka opisuje uskrsnuće sina udovice iz Naina. U ovom događaju angažirani su i ruka i srce i usta Spasiteljeva. Na samom početku događaja Isus se približava i rukom dodiruje nosiljku mrtvaca. Iza toga dobrom prijateljskom riječju (usta) prilazi uplakanoj udovici i veli: “Ne plači!”. Srce mu je bilo ganuto kad je vidio silan svijet i maju jedinca sina kako se prenemaže i jauče. Evanđelist Luka veli: “Videći ženu, sažali se !” Od samilosti i sažaljenja, po kojem je srce angažirano, rađa se u ustima riječ utjehe i ohrabrenja koja se onda konkretizira u pokretu dodira ruke i veličanstvenom čudu uskrsnuća.
Zanimljivo kako sveto Pismo često koristi elemente ljudskog tijela kako bi iskazalo osjećaje, misli, namjere i djela čovjeka. Nadahnuta upravo takvim biblijskim razmišljanjima jedna Priča iz ambrozijanske liturgije završava ovako: “Šest je stvari koje su mrske Gospodinu i koje se gade njegovom srcu: ohole oči, lažan jezik, ruke koje prolijevaju nedužnu krv, srce koje kuje zle namisli, noge koje brzo trče na zlo, lažan svjedok koji izmišlje neistine i sije neslogu među braćom”.
Vraćajući se ponovno djelima Duha Svetoga koje Pavao spominje u poslanici Galaćanima, bilo bi interesantno obraditi svih devet koje on tamo nabraja. Mi ćemo večeras razmotriti posebno djelo Duha koje on naziva “DOBROTOM”. Šta je, zapravo, dobrota? Kako se očituje? Neki događaji iz sv. Pisma mogu nam u tome pomoći. Dobrota mijenja život i širi radost. Prisjetimo se propovijedi apostola Petra: “Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je prošao zemljom čineći dobro”.
“Bog je pomazao Isusa Duhom” da čini dobro. Zato je dobrota odraz božanskog ponašanja. Ona je stvaralačka vrlina koja stvara sve dobro oko sebe (“I reče Bog neka bude svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost bila dobra..”). Dobrota je raspoloživost da se pomaže drugima, da se unapređuje drugoga. Ona se nadahnjuje Isusovom spasonosnom dobrotom. Prisjetimo se brojnih Isusovih susreta: s gluhonijemim, grešnicom, slijepcem, uzetim, Samarijankom. Susreti lijepi, znakoviti, spasonosni. I obilježeni dobrotom Spasiteljevog srca. Dobrota je sinteza Zakona i Proroka: “Sve što želite da ljudi vama čine, to činite i vi njima. To je doista Zakon i Proroci” (Mt 7,12).
Dobrota je društvena vrlina. Ona je Evanđelje novog društva, norma Kraljevstva Božjega. Upravo u tom vidu sveti Pavao piše Galaćanima: “Nosite breme jedan drugome jer tako ćete ispuniti zakon Kristov” (Gal 6,2). To je altruizma koji nas dovodi do toga da vodimo brigu o drugom, da mu pomažemo bez osobnog interesa, da se za njega žrtvujemo u duhu evanđeoske maksime: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” Kad je Isus na Posljednjoj večeri dao upute svojim učenicima, rekao im je: “Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedni druge” (Iv 13,34).
Dobrota je djelotvorna vrlina koja se nadahnjuje idejom pobjede dobra nad zlom, nad nevoljama i bijedom ljudi. Ovakva dobrota ne ograničava se samo na one koji nama dobro čine. Ne, ona ide dalje. I kao takva ona je djelo Duha Svetoga. Osjećam da se takva dobrota očitovala u srcu ove skromne redovnice koja je 1932. godine ovako iz Blata pisala Papi: “Ako su strahote rata uništile mnoge gradove, mjesta i obitelji, ne manje su pretrpjela i naša mjesta. Tolika bijeda ovoga naroda bolno je probadala srce potpisane”. Osjećam također kako je njezina pojava bila dar ovom mjestu i narodu u ono vrijeme I. Svjetskog rata i poraća. Bilo je potrebno srce koje je suosjećalo s bijednicima i potrebnicima onog vremena. Osjećam da nam i danas trebaju ljudi poput Marije koji će, “u nadi protiv nade”, potreseni bijedom ljudi, pomagati drugima i izgrađivati civilizaciju dobrote i ljubavi.
Ali, pitam se kako govoriti o dobroti, altruizmu i požrtvovnosti današnjim ljudima koji sve više gube osjećaj za društvenu pravdu, jednakost, solidarnost, tuđu čas i dobar glas?!” Kako izgrađivati civilizaciju ljubavi u stvarnosti koja sliči više Darvinovoj džungli (preživljavaju samo jači), nego civilizaciji zaštite ugroženih i slabih?! Gdje je lijek za ozdravljenje takvog stanja?! Mislim da se odgovor na ta teška egzistencijalna pitanja može naći i u prispodobi o “Nainskoj udovici”. Potrebni su nam ljudi koji će suosjećati s potrebnima, poput Marije kojoj je “bijeda ovoga naroda srce bolno probadala”. Potrebno je i danas pristupiti suvremenom čovjeku, pružiti ruku i uzviknuti: “Ustani!” A na pitanje, tko će to učiniti, odgovaram: svi! Kada? Odmah, jer odgađanja nema. Dakle, svi smo pozvani, braćo i sestre, dati svoj obol i svoj ulog odmah, ovdje i sada. Svi smo odgovorni za našu sadašnjost, kao i za našu budućnost. I mladi i stari. Roditelji, učitelji, svećenici, redovnice i redovnici. Svi, ama baš svi. I nema izuzeća.
Kako? Odgovorit ću u duhu današnje propovijedi: Izgradnjom civilizacije dobrote. Onakve dobrote o kojoj smo danas razmišljali potaknuti liturgijskim čitanje, tj. stvaralačke, društvene i djelotvorne dobrote. U krugu obitelji, na radnom mjestu, u susjedstvu. Za uzor nam može poslužiti divni primjer ove velike Blajke, koja je pred jaslicama i pod Isusovim križem otkrila kako biti brižljiva i dobra prema ljudima, posebno malenima, siromašnima i potrebnima. Njezina iskrena dobrota i majčinsko srce za potrebne neprestano je tražilo Isusa na poprištima ljudske bijede.
Kad je u prosincu 1926. godine pisala svoju duhovu oporuku, prekrasno pismo svojim “duhovnim kćerima”, s. Marija je zapisala: “Budite vjerne Bogu i Crkvi, ne strašite se progonstava, radite za slavu Božju vršeći djela milosrđa, što je cilj i svrha naše Družbe”. Vršiti djela milosrđa znači imati “milo srce” prema nevoljniku i “smilovano srce” prema grešniku. Vrijeme u kojem je Marija pisala ove retke bilo je vrijeme velikih potreba i velikih duhovnih izazova. Gdje god je pogledala trebalo je nešto činiti da zaživi snaga Božjeg dara u ljudima. Ali, tu danonoćnu “borbu” s. Marija od Propetog Isukrsta poduzima odvažno i s povjerenjem, motivirana nesebičnom ljubavlju prema Bogu i bratu čovjeku.
Neizmjerno zahvalna za čuda Božje Providnosti, ona je čvrsto vjerovala da se u svakom siromahu krije lice Isusa patnika koji čeka na pomoć. Zato je ljubav prema Bogu i bližnjemu plamtjela u njezinom srcu i pretvarala se u bukteći oganj djelotvorne kršćanske ljubavi kojom je izvela silna djela dobrotvornosti koja postadoše (i ostadoše) čudesnim Božjim darom ovom mjestu i ovom narodu. Njezina oporuka, koja je izvrsno svjedočanstvo njezinog plemenitog srca, govori nam o životnim nakanama i ostvarenjima ove “male Blajke”, ali velike žene našeg stoljeća. U tekstu oporuke osjeća se apostolska gorljivost kojom je utjelovila čvrstoću svetoga Petra: Papa i biskup su za nju iza Boga najveći i najvažniji autoritet s kojima treba surađivati, njih slušati i za njih moliti. Uz ovu crkvenost i čvrstoću Petra, ona je utjelovila i “neukrotivu” revnost svetoga Pavla kojom je htjela poput njega “postati sve svima”. Potičući svoje “duhovne kćeri” da ljube Boga, Družbu, Pravila, svoje susestre, vrhovnu glavaricu i nadstojnice ona zapravo očituje onu veliku ljubav apostola Ivana, koji nam obznanjuje da “smo već sada djeca Božja i još se nije očitovalo što ćemo biti”.
Njezino doba i ovo naše ima dosta sličnosti. Hrvatska je ratom opljačkana, razorena i osiromašena. Treba odvažnih graditelja i obnovitelja, poput Marije. Treba molitelja koji će prositi blagoslov i sreću ovom narodu. Treba tješitelja i iscjelitelja koji će dobrotom i ljubavlju liječiti nanesene rane.
I dok se nadahnjujemo na djelu i životu ove uzorne Božje suradnice, molimo Božje milosrđe i blagoslov za Isusove suradnike u djelu spasenja. Posebno molimo za papu Ivana Pavla II., za pastire mjesnih Crkava u Hrvatskoj, za svećenike, redovnike i redovnice da ispunjeni njezinom nadahnjujućom dobrotom i pažnjom prema siromasima, i oni mognu u ovom teškom vremenu pružati ljudima odgovore milosrđa i nade. I neka u kontekstu popričesne molitve “Duh Sveti vodi, upravlja i brani vjernike ove mjesne Crkve dubrovačke kako bi opstala prava vjera, ostvario se svet život, bratska ljubav i čista pobožnost” prožeta djelotvornom dobrotom velike, ali ponizne službenice “sestre Marije od Propetog Isusa”. Amen.