Propovijed mons. Blachowiaka na misi u sklopu službenoga posjeta izaslanstva Republike Hrvatske Svetoj Stolici

Poštovani Gospodine Ministre Vanjskih Poslova Republike Hrvatske, zajedno s članovima Delegacije, poštovani Ambasadore Republike Hrvatske pri Italiji, poštovana otpravnice poslova Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, dragi Rektore ove Crkve, dragi svećenici, braćo i sestre, veliko mi je zadovoljstvo što mogu predslaviti ovu Svetu Misu prigodom vašeg posjeta Rimu, kojim želimo zahvaliti Gospodinu za 30 godina neovisnosti Hrvatske, ali i za 30. obljetnicu diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Za nekoliko dana bit će upriličena komemoracija u Vukovaru. Kada razmišljam o Hrvatskoj i njenoj slobodi, sjetim se svog prvog posjeta ovom gradu heroja i stihova pjesme „Stoji grad“ Hrvoja Hegedušića. Kad sam prvi put čuo ovu pjesmu, obuzeo me osjećaj tuge. Nekom prilikom to iskustvo podijelio sam s prijateljem svećenikom iz Babske, a on me je ohrabrio i objasnio kako je ova pjesma usprkos tuzi, ispunjena nadom, na poseban način sljedeći redci:

„Iz majčinog krika sloboda se rađa

I uskoro bijela zaplovit će lađa

Do Sunca…

Iz krvi i bola niknut’ će cvijeće“.

Danas nam nešto slično otkriva i Evanđelje, koje nam nudi kriterije za čitanje sadašnjosti očima vjere. Isus nam govori gdje završava cijela priča o čovjeku i svemiru i otkriva smisao sadašnjosti počevši od njezine odredišne točke. Svršetak svega nije smrt, nego život: to je Kraljevstvo Božje koje je već prisutno među nama pod znakom križa. Zato se čini da zlo pobjeđuje, ali u stvarnosti dobro pobjeđuje tako što „gubi“. Sve će biti jasno na dan „Sina čovječjeg“: dan proslavljenog Krista, kada će povijest biti ispunjena svjetlom i kada će danas biti vječno Božje.

Farizeji o Božjem Kraljevstvu razmišljaju u pojmovima moći i slave. Ali Isus izmiče ljudskim očekivanjima, te u Vazmenom otajstvu poniženja i uzvišenja ostvaruje spasenje. Kraljevstvo je Božje prisutno u svijetu, ali je za sada skriveno. Ono je poput sjemena: njegova stvarnost otkrit će se tek u budućnosti.

Tekst Evanđelja sučeljava dvije strategije: onu koja izvire iz načina razmišljanja čovjeka i đavla i onu koja dolazi od Boga. Prva proizlazi iz očekivanja trijumfalističkog, kraljevskog mesijanizma; druga iz skromnog, poniženog i siromašnog mesijanstva. Isus bira ovu posljednju, odnosno onu koju mu je dodijelio Otac. Budući da Isus odabire skriveni i neupadljivi put, onda ni kraljevstvo ne može doći u nekom drugom obliku. Neće biti popraćen grandioznim pojavama na nebu i na zemlji, spektakularnim izvještajima (čuda na suncu i na zvijezdama) koji bi odmah skrenuli pažnju mnoštva u jednom ili drugom smjeru.

Kraljevstvo Božje već je na djelu s Isusovim dolaskom, s njegovim propovijedanjem, s njegovim izborima. On izgoni demone, jer je Božja vladavina već započela. On ispunjava nade ljudi, koji iščekuju kraljevstvo Božje u svijetu, ali ne prema njihovim očekivanjima, nego prema Očevu naumu.

Što je naš zadatak u svemu tome? Naša zadaća, na koju nas Isus poziva bez obzira na naše područje djelovanja, jest svjedočiti prisustvo Kraljevstva Božjeg među nama već sad, čak i ako je to prisustvo još uvijek zamagljeno zlom, patnjom i ratovima. Pozvani smo biti muškarci i žene nade, pokazati da Iz krvi i bola niknut’ će cvijeće.

Ivan Pavao II., veliki prijatelj hrvatskog naroda, prigodom jubileja čelnika Vlada, saborskih zastupnika i političara rekao je: „Činom iskrene i duboke vjere obnovite svoje prianjanje uz Isusa Krista, Spasitelja svijeta, i neka njegovo Evanđelje bude vodilja vašeg razmišljanja i vašeg života. Tada ćete u današnjem društvu biti onaj kvasac novog života koji je čovječanstvu potreban kako bi izgradilo pravedniju i solidarniju budućnost, budućnost koja je otvorena civilizaciji ljubavi“ [1].

To će biti moguće kada naša vjera bude autentična, odnosno hranjena Euharistijom, čitanjem Riječi Božje, svakodnevnom molitvom, pročišćena čestim sakramentom ispovijedi i djelima ljubavi, jer kako bi rekao svetac kojeg se danas spominjemo, sv. Leon Veliki: „Bez Krista ne možemo ništa, ali s njim možemo sve“.

[1] Papa Giovanni Paolo II, Giubileo dei Governanti e dei Parlamentari, 4 novembre 2000.