Naime, blaženi Alojzije Stepinac je na povratku s oporavka u Supetru iz Splita plovio brodom „Hrvatska” do Sušaka. Brod se zadržao u Biogradu, a potom 14. listopada 1938. na Olibu. Iz poštovanja prema pokojnom mons. Vinku Pulišiću, zadarskom nadbiskupu i metropolitu Dalmacije, blaženik je sišao s broda i otišao na groblje pomoliti se na njegovu grobu. Tu ga je pred crkvom sv. Stošije, okružen vjerničkim mnoštvom, pozdravio don Ivo Pulišić, olipski župnik. U svom govoru zamolio je nadbiskupa Stepinca, predsjednika Biskupskih konferencija, da se u konkordat između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice uvrsti uspostava Ninske biskupije kako bi se narod sačuvao od talijanske okupacije i srpskog prozelitizma.

Blaženik je toj molbi udovoljio. Bio je to iskaz njegove kršćanske ljubavi prema hrvatskom narodu i pastirske odgovornosti za vjernike ovoga otoka.

Svečano misno slavlje predvodio je i propovijedao generalni postulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije mons. Juraj Batelja, a suslavio je don Slavko Miloš, župnik na Olibu, Premudi i Silbi.

U prigodnoj propovijedi mons. Batelja je progovorio o Isusovoj majci koja je nakon začeća Sina Božjega otišla žurno u grad Ain Karim. Čuvši od anđela da je njezina rodica Elizabeta pred porodom sina, požurila je da joj pomogne. Kad je ušla u tetkinu kuću, Elizabeta ju je pozdravila riječima: „Blagoslovljena si Ti među ženama, blagoslovljen plod utrobe Tvoje!”

„Očito je Elizabeta imala bistar pogled i srce osposobljeno da može prepoznati Božje tragove u ljudima. Molimo danas, nastavio je propovjednik, da Duh Sveti, koji je na Djevici iz Nazareta bio vidljiv i prepoznatljiv, siđe na svakoga od nas koji je promatramo na nebo uznesenu”.

Poruku Uznesenja Majke Božje u nebesku slavu mons. Batelja je protumačio na temelju bivše i sadašnje slike s oltara u župnoj crkvi u Olibu. Naime na sadašnjoj slici uz Isusovu Majku na nebo uznesenu predočen je sv. Mihovil kako se bori i pobjeđuje Sotonu, neprijatelja Božjega, a proslavljeni Marijin lik je jamstvo da je „žena prisutna u zbivanjima svijeta” i da je u stanju vladati njima. Na slici su i predstavnici ljudskoga roda sv. Vinko, mučenik i sv. Vinko Ferrerski. Oni podsjećaju vjernike da su narod Božji, pozvani na sudjelovanje u Božjoj pobjedi nad zlom, nad grijehom, nad Sotonom.

Bogorodičin lik na vrhu slike podsjeća na veliki znak što se u Knjizi Otkrivenja pokazao na nebu. I ona slavi pobjedu nad Zmajem, Sotonom. Pobjeđuje usprkos lukavosti i prepredenosti Božjeg neprijatelja. Vedrina njezina lica i prisutnost anđela svjedoče da ju je Krist proslavio, da je za nju započeo sunčani dan besmrtnosti, da kraljuje uz Krista, Jaganjca, „lijepa kao mjesec i sjajna poput sunca”.

Osvrćući se na dolazak Hrvata na Olib, mons. Batelja je istaknuo da su se oni, kao Kristovi vjernici i djeca Marijina, već u 8. stoljeću naselili u uvali Banjive na otoku Olibu. Najprije su sagradili crkvicu u čast sv. Antuna opata uz benediktinski samostan sv. Pavla koji je s vremenom napušten. U srednjem vijeku župljani Oliba podigli su gotičku crkvu i posvetili je sv. Stošiji. Bila je to župna crkva sve do 1899. kad je sagrađena današnja župna crkva Bogorodičina uznesenja. U toj slavnoj prošlosti propovjednik se spomenuo slavnih Olibljana, koji počivaju na mjesnom groblju, među kojima uskrsnuće iščekuju i brojni svećenici od oko 180 svećenika glagoljaša i bogoslova, „žakana”, kroz stoljeća rođenih u Olibu.

Svi su oni s Božjim narodom zagledani u prijašnju sliku Gospina Uznesenja koja se nekoć nalazila na glavnom oltaru župne crkve, s lakoćom mogli uočiti dvostruki vid Bogorodičine prisutnosti među njima: Crkvu u Mariji i obratno, Mariju u Crkvi.

Aktualizirajući svetopisamske riječi: „Žena trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja”, mons. Batelja je ustvrdio: „Unatoč tim mukama ona je puna optimizma, želi roditi, bol nije zapreka radosti rađanja. To je vrlo važna poruka za našu hrvatsku društvenu stvarnost i crkvenost. Svetopisamski tekstovi probrani za razmišljanje o Bogorodičinu Uznesenju i našoj vječnoj proslavi, pozivaju nas na poštivanje roditeljstva i majčinstva, na poštivanje obitelji. Kako je tjeskobno suočiti tako očite, ujedno i tako žalosne, poteškoće kroz koje prolazi hrvatska obitelj danas, a koje posljedično ugrožavaju i budućnost čitavog naroda. Govori se o demografskim mjerama radi obnove naroda koji vidno izumire, a istodobno se progoni i ismjehuje djevičanstvo, djecu potiče na nemoral, ismjehuju se majčinstvo i vjernost u bračnome životu. Ne možemo iskreno častiti majku Mariju ako se nismo kadri zauzeti za svaku ženu koja je zbog trudnoće otpuštena s posla. Ne možemo slaviti djevičansku majku Mariju pri pomisli da ubojstvo nerođenog djeteta nije grijeh. Djevice nevina! Pogledaj ovaj nevoljni svijet! Majčice blaga! Budi ženskom svijetu nadahnuće da se u radosti priprema za dar majčinstva, da ga odgovorno shvaća i prihvaća. I muško i žensko zagovaraj! Neka svatko kad ugleda ženu u blagoslovljenom stanju u sebi usklikne: ‘Veliča duša moja Gospodina!’”

„O Bogorodice na nebo uznesena! Ti koja znadeš najbolje, sve naše nevolje, očvrsni u odgovornosti za život one kojima je povjereno da upravljaju narodima. Nažalost, često ih vode stranputicama. Svjedoci smo kako ovisnost o alkoholu brojnim obiteljima nanosi velike tjeskobe i tegobe, kako ovisnost o drogama unosi pravi pakao u živote naših najbližih, kako jeftino i neodgovorno zadovoljavanje tjelesnih prohtjeva ugrožava i škodi našim obiteljima, kako neodgovorno dodvoravanje djeci i mladima srozava ljudsko poštovanje i dostojanstvo, remeti ljudske odnose, upropašćuje moralne vrijednosti, potire odgojne i obrazovne zadatke osobito na području znanosti i vjere”.

Nakon što je aktualizirao tekst Knjige Otkrivenja koji govori da je pred „trudnu Ženu” stao zmaj da joj, čim rodi, „proždre dijete”, propovjednik je u zmaju prepoznao izravnog protivnika Božjeg kojega Sveto pismo naziva Antikristom. Reče: „U Zmajevoj špilji na otoku Braču klesar je u živoj stijeni uprizorio 12. poglavlje Knjige Otkrivenja. Prikazao je protivnost Bogu koja je tako česta u naše doba. ‘U koga ima uma, nek odgoneta broj zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je 666.’ Umjetnik je taj lik prikazao posve prazne glave, praznih očiju i praznih usta. Taj zastrašujući prikaz lika potpune praznine i simbolika njegova broja upućuju na zaključak da je u njemu prikazan Antikrist. Osjećamo li kako se u svjetskom poretku veliča takav čovjek, praznina, bezbožnik!

Dok je u Kristu sva punina Božanstva, Antikrist je očito ona spodoba koja se protivi Kristu, želi ga uništiti, zbrisati s lica zemlje. Štoviše, Antikrist želi zavladati svijetom. Zato je okružen bićima na čija čela udara žig. Kakav žig? Žig prepoznatljivosti da ‘nitko neće moći kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina’, žig Antikrista. Ne će moći živjeti onaj koji nema žig na čelu, čip u krvnoj žili, koji nije pod đavolskom kontrolom. Tako nas Božja riječ i Marijino Uznesenje podsjećaju da smo na zemlji putnici prema slavi neba i da nas đavao, Sotona, želi odvratiti od Boga i vječne sreće u nebu, on ne želi da budemo ‘uzeti k Bogu i prijestolju njegovu’”.

Prisjećajući se kako je bl. Alojzije Stepinac hrabro ispovjedio svoju vjeru pred državnim izaslanikom za zatvore u Jugoslaviji koji je pred njim govorio o trajnosti materije, zemaljskoj slavi, o novcu i životnom osiguranju, ponovio je blaženikov odgovor: „Gospodine, ja ne znam o kakvom vi osiguranju govorite. Ja znam da su meni osigurana dva metra zemlje” i, pokazujući rukama pravokutnik, simbol svoga groba, zaključi: „Proširit će se meni već ta dva metra, ako ne ovdje, a ono svakako gore, u vječnosti!” Potom je propovjednik napomenuo: „To je vjera! Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni! Hvala ti, Alojzije, što otajstva vjere nisi samo naviještao, nego živio i svjedočio. Štoviše, tvojom su vjerom i progonitelji ostajali zadivljeni i postiđeni”.

Povezujući zatim slavnu kršćansku povijest Oliba utemeljenu na euharistijskim i marijanskim pobožnostima, mons. Batelja je zaključio: „Svetkovina Uznesenja Majke Božje hrabri nas da se hodeći zemljom prema slavi neba ničega ne bojimo ‘kad se radi o priznanju Stvoritelja svoga, nego se moramo radovati jer Bog je uvijek u stanju malene i ponižene uzvisiti. Da će ih uzvisiti jednom u slavi nebeskoj, to je sigurno, kad se sjetimo riječi Krista Gospodina: ‚Dođite blagoslovljeni Oca Mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!’’

U ovdašnjoj crkvi i u priručnom Muzeju vidio sam nekoliko lijepih, pozlaćenih, srebrnih kaleža i piksida. Svjedoče o vjeri Olibljana u Presveti Sakrament. Redovito su ga slavili, klanjali mu se i pričešćivali se. Šime Radov, svećenik Olibljanin, u svojoj prodiki u 18. stoljeću govorio je da u Euharistiji ‘Kruh anjelski blagova čovik’; to je ‘duhovni kruh anjelski i ostalih svetih koji su nan nebesih’, i ‘jevo kruh anjelski učini se kruh putujućih’.

Nahranjeni anđeoskom hranom naši su pradjedovi, hrvajući se sa škrtom zemljom i olujnim morem, živjeli bez straha jer im je sjala Zvijezda Marija. Ona je pred njima išla, naviještao je don Radov, ‘kako zora s velikom svitlošću svitleći se’; ‘Diva Marija’ bila im je ‘put po komu ulazi svitlost s neba na zemlju’. Tako su se oni, poput našega blaženog Alojzija Stepinca, u svim tegobama strelovitim molitvama obraćali Isusu i njegovoj prisvitloj Majci Mariji: ‘Majko Božja, pomozi mi u ovaj čas!’ Nadamo se da su se i njihova dva metra zemlje proširila u slavi neba. Vjerujemo da će se po zagovoru naše Gospe Olipske i naši metri zemlje proširiti u vječnosti. U to nas uvjerava iskustvo svetaca: ‘Tko Mariju ljubi, taj se ne gubi!’”

Primjerak tiskane propovijedi koja je popraćena brojnim slikama iz sakralne baštine, duhovnog i kulturnog stvaralaštva otoka Oliba, osobito glagoljskih spisa, mogao je kao uspomenu i duhovno štivo ponijeti svaki sudionik svetkovine i ujedno spomen-proslave na boravak bl. Alojzija Stepinca na Olibu.