Uvodeći u homiliju biskup Ivan Ćurić primijetio je da mnogi naši sunarodnjaci, mladi i starije životne dobi rado dolaze sv. Antunu Padovanskom.

“Poštovani župniče, mons. Tomislave, draga braćo svećenici i sestre redovnice, svi dragi hodočasnici, braćo i sestre u Kristu! Svima nam je tako drago vidjeti kako se o Antunovu, svakog 13. lipnja, nekako posebno pokrene zajednica Crkve, i stariji i mladi, u nekom, rekao bih, velikom, nepreglednom i nezaustavljivom ,,antunovskom hodu”. I to u svim krajevima. Od grada Padove, gdje je najveća svečeva crkva – bazilika, u kojoj su položeni zemni ostatci sv. Antuna, od kada je na današnji dan 1231. preminuo u svojoj 36. godini, sve do njegova rodnog Lisabona, u kojem je rođen 1195. godine. Sve do najudaljenijih dijelova svijeta, a tako snažno i duboko, utkao se lik padovanskoga ,,sveca svega svijeta” u vjerničko srce našeg naroda, i to u svim njegovim krajevima. I ne samo to. Na izazov, sadržan u riječima Antunova himna ,,Ako čuda tražiš, gle”, nisu ostali ravnodušni ni oni koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi, u mnogim krajevima čak ni oni koji nisu kršćani, i svi se slijevaju do Antuna, te mi se čini kao da svi, ,,svatko na svom jeziku”, u iskustvu vlastitoga života i ozračju vlastite kulture čuju odjek klicanja poroka Izaije: Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću i naviješta spasenje. A sama zajednica Crkve, znamo, nije mogla mirovati, već ga je već slijedeću godinu po njegovoj smrti i službeno upisala u ,,kalendar svetih”, rekao je biskup Ćurić.

“Očima srca i pobožnosti mi danas dolazimo svećeniku i franjevcu, sv. Antunu Padovanskomu, ali duboko u srcu prepoznajemo da u njemu otkrivamo i častimo život, djela i svetost samoga Boga. Jer, u svjetlu kršćanskoga nauka dobro znamo da Bog djelima svoje ljubavi dolazi k nama, da vrata svoje svetosti otvara i prema stvorenjima, posebno prema nama ljudima. I, kad su ljudi povezani s Bogom, ako su u zajedništvu s njim, ako su, kako nam veli sv. Pismo njegova svojina”, tada i sami postaju dionicima Božje svetosti, koja nam je najviše i potpuno zasjala u Isusu Kristu. Stoga nam i svetost Antuna Padovanskoga zapravo očituje najprije Antunovu povezanost i ,,suobličenost” Isusu Kristu, nasljedovanje Isusova puta, vjernost njegovoj ljubavi”, primijetio je propovjednik.

“Taj nam poziv, draga braćo i sestre”, naglasio je u nastavku biskup Ćurić “najsnažnije želi obnoviti i današnje Antunovo. I prije svih izvanrednih događaja što ih s povjerenjem povezujemo s Antunovim zagovorom, privlači nas i snažno nam progovara njegov primjer. Tri bih važne sastavnice njegova života danas posebno izdvojio: (1) sveti se Antun, još kao član augustinskoga reda najprije posvetio razumijevanju i razmatranju svetopisamske Božje Riječi, (2) u njemu je stasala zadivljujuća spremnost na žrtvu, na misionarsko i mučeničko svjedočenje, da svima navijesti kakva je i kolika je Božja ljubav koja nam je darovana u Kristu i (3) pouzdanje u zajedništvo s Kristom, koje nikada neće proći, koje nadilazi i smrt, pred kojom sv. Antun svjedoči i svojim zadnjim riječima prije smrti: ,, Vidim svojega Gospodina.”

Nadalje, naglasio je biskup Ivan Ćurić da “kršćanski vjernik, nije i ne treba biti slijepac za životnu zbilju; u svjetlu Božje riječi on nema neku iskrivljenu, nerealnu sliku svijeta i povijesti. On zna da je u svemu ucijepljen u povijest u kojoj je mnogo upravo čovjekovih padova; mnogo onih tamnih primjera, u kojima je moguće, čak nebrojeno puta, prepoznati prvoga čovjeka, Adama. Kad god čovjek pokušava graditi svijet sakriven od Božje prisutnosti, tamo redovito izblijedi i slika samoga čovjeka – nestane i ljudskosti, i brzo se pokaže da nestane i prostora za istinsku čovjekovu sreću, za njegovu radost i njegov mir. amo i to da se u našem životu i na putu vjere ispriječe i teškoće, mnoga protivljenja, u nama i oko nas. Imao je takvih stava i sv. Ante. U borbi protiv krivovjerja u gradu Riminiju, taliji, kad kod propovijedi sv. Antuna nije bilo drugih, osim nekoliko žena i staraca, jer je stanovnike toga grada netko, naizgled uspješno nagovorio na bojkot. A Antunov životopisac ovako navodi: Tada Antun, okrijepljen molitvom i postom, ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Znao je sv. Antun, tako poticajno srca svojih suvremenika, i svih kasnijih naraštaja, sve do danas, odgajati za istinski život po evanđelju, pokazujući nam uvijek kako je spasonosno zajedništvo Boga i čovjeka.”

“Zato nas riječi i primjer sv. Antuna”, primijetio je biskup Ćurić upućuju na “trostruki put: put prave, životne vjere: “to je vjera u kojoj se jasna slika o Bogu – veli sv. Antun – prepoznaje upravo u Kristu: Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa”, zatim na put molitve: kršćanin zna da – živeći svoj život, ujedno živi povezanost i blizinu s Kristom, zato sv. Antun snažno upućuje na iskustvo prave molitve koja je za njega uvijek izraz ljubavi, prisan razgovor s Gospodinom, razgovor što u čovjekov život donosi neizrecivu radost. ,,Gospodin objavljuje samoga sebe onima koji se na kraće vrijeme zaustavljaju u miru i poniznosti srca,” savjetuje sv. Antun i dodaje: ,,Ako gledaš u mutne i uzburkane vode, ne možeš u njoj vidjeti svoju sliku. Ako želiš vidjeti Kristovo lice, zaustavi se, saberi svoje misli u šutnji, zatvori vrata svoje duše buci vanjskih stvari. Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi, a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako sabire i skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i obilan spokoj”.

Na koncu homilije propovjednik je rekao da sa “sv. Antunom kršćanin zna da – živeći svoj život, ujedno živi i blizinu s Kristom, zajedništvo s Njim. I na tom gradi svoj ovozemaljski životni put, i sigurnu nadu svoga uskrsnuća i vječnoga života. Neka, stoga, naše molitve na ovom mjestu po zagovoru sv. Antuna budu odraz našeg zajedništva i pristajanja uz Krista, dok i mi, u dubokoj iskrenosti srca, poput biblijskoga pobožnika, priznajemo i zazivamo: Gospodine, proničeš me svega i poznaješ… Znani su ti svi moji putovi … Pogledaj ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim. ,,Što god istinito, časno, pravedno, čisto – to nek’ vam je na srcu”, zaključio je biskup Ćurić.