Akademik Anđelko Akrap održao je predavanje „Demografske promjene u Hrvatskoj kao zahtjev općega dobra“. Na početku je objasnio da je opće dobro u demografskom smislu „oblikovanje uvjeta da osoba bude slobodna, da ju ne tište egzistencijalni problemi, da se može odlučiti na željeni broj potomaka – što je opće dobro radi čitavog društva, a s druge strane, da vodi računa o čemu o problemima starijih“. Dodao je da je to ključno pitanje opstanka društva – ekonomski i biološki.

Potom je iznio vremenski presjek demografskih slomova u Hrvatskoj koja ih je od sredine 15. stoljeća doživjela šest.

U prva tri postojali su uvjeti za demografsku obnovu jer se ona bila stvar obitelji. Netko je morao privrjeđivati i za stare članove što ju je prisiljavalo na revitalizaciju. „To je bilo imanentno neodvojivo od agrarnih društava. Sve se zbivalo u obitelji.“

Posljednja tri demografska sloma dogodila su se od Drugoga svjetskog rata nakon kojega su uslijedila poslijeratna smaknuća i emigracija. Iako se dio iseljenika vratio, depopulacija je ubrzana Domovinskim ratom, ali su depopulacijski procesi bili oblikovani i prije rata, objasnio je predavač.

Naglasio je da se je od 1991 do 2001. iz Hrvatske iselilo oko 180 tisuća mladih.

Akad. Akrap upozorio je da će najnoviji slom koji se događa posljednjih godina, u kojem se iselilo oko 300 tisuća ljudi, imati dugoročne katastrofalne posljedice, čega hrvatsko društvo nije svjesno.

Uz pad broja mladih kao veliki problem istaknuo je negativan prirodni prirast.

Ustvrdio je da Hrvatska možda ima i manje stanovnika nego što je objavljeno u rezultatima posljednjeg popisa stanovništva jer su se popisivali i oni koji žive u inozemstvu. Akademik Akrap svojedobno je proveo istraživanje prema kojem je uzimajući u obzir iseljavanje i negativan prirast, procijenio da će broj stanovnika u Hrvatskoj, u najgoroj varijanti, pasti na 3 800 000 stanovnika, što je popis potvrdio, iako su mu govorili da su to pesimistične procjene. U dogledno vrijeme, ako se taj proces nastavi, Hrvatska će imati 3 milijuna i 192 tisuće stanovnika, upozorio je.

Kao jedan od uzroka pada broja stanovnika naveo je industrijalizaciju s jedne i marginalizaciju sela i poljoprivredne djelatnosti s druge strane. To je prouzročilo odlazak seoskog stanovništva u veće sredine. Prema popisu stanovništva 2021., samo u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji živi gotovo 30 % ukupnog stanovništva. No, kao i sve županije i zagrebačko područje bilježe pad broja stanovnika. Uzrok tomu je što su ostali dijelovi Hrvatske i Bosne i Hercegovine iscrpljeni.

Temeljenje gospodarstva na turizmu i uslužnim djelatnostima, uz nisku produktivnost, dovelo je do velikog broja nezaposlenih i jedne od najnižih prosječnih plaća u Europi. Kao konkretne primjere naveo je visok udio ugovora o radu na određeno, izostanak odgovarajućih mjera za stambeno zbrinjavanje mladih i nedostatno kompenziranje troškova podizanja djece. Posljedično iseljavanje dovelo je do manjka radne snage i disbalansa u državnom proračunu zbog nedostatnih prihoda od radnog stanovništva i rasta troškova uzdržavanja starije populacije.

Naglasio je da Hrvatska ne slijedi europske demografske trendove. Prema statistici Eurostata u razvijenim zemljama je odnos broja rođenih i umrlih, kao i useljenih i iseljenih – pozitivan, a Hrvatska je među četiri zemlje koje u obje kategorije imaju negativan omjer. U Europi udio stanovnika starijih od 80 godina raste, što zahtijeva aktivnu radnu snagu. Tako i Hrvati odlaze u europske zemlje kojima su iz tog razloga potrebni.

Kao rješenje naveo je posvješćivanje u hrvatskom društvu i politici da je demografsko pitanje prioritet i stvar opstanka što mora biti praćeno dugoročnom strategijom demografskog oporavka i gospodarskog rasta prilagođenom manje i više razvijenim krajevima.

Zaključio je primjedbom da je nakon objave službenih rezultata popisa stanovništva u fokusu bio broj vjernika, kako je rekao, da bi se maknulo od ključnog problema, zabrinjavajućeg pada broja stanovnika.

Potom je predavanje „Koncept općega dobra u današnjem hrvatskom pravnom sustavu“ održao prof. dr. Frane Staničić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Povezavši temu prethodnog i svog predavanja, na početku je rekao da je pravo za društvo, „ako nema društva, što će nam onda pravo?“

U predavanju je najprije ponudio neka terminološka razjašnjenja. Hrvatski pravni sustav koristi, naizgled s istim ciljem, izraze: opće dobro, javni interes, interes Republike Hrvatske. Paradoksalno, iako bi, načelno govoreći, i javni interes i interes Republike Hrvatske trebali označavati opće dobro, odnosno želju za ostvarenjem općeg dobra, izraz opće dobro najrjeđe se koristi u tom kontekstu.

Predavač je naveo primjere upotrebe navedenih pojmova u hrvatskim zakonima. Postavio je pitanje znače li u osnovi ti izrazi istu stvar i može li ju se definirati i staviti pod isti nazivnik. Usporedio je praksu sudstva u Ujedinjenoj Kraljevini koje je sva tri pojma definiralo kao sinonime dok Ustavni sud Republike Hrvatske pojmovima opće dobro i interes RH daje isto značenje, a javnom interesu drugo. Naveo je zaključak Ustavnog suda da je „javni interes usmjeren na zaštitu pojedinih zajedničkih vrijednosti koje izviru iz života u organiziranoj zajednici“.

Istaknuo je da se javni interes određuje generalno, kao opći državni interes, a ne kao interes pojedinih kategorija ili skupina te ga se može utvrditi unaprijed zakonom ili od slučaja do slučaja. Međutim, u hrvatskom zakonodavstvu javni interes nije definiran, „ali prevladava stajalište da obuhvaća opću dobrobit i blagostanje zajednice što se suštinski razlikuje određuje generalno, kao opći državni interes, a ne kao interes pojedinih kategorija ili skupina. U tom smislu, javni interes načelno nije partikularni interes.“ On je objektivnoga, generalnog i načelnog karaktera i mora biti jasan i razumno prihvatljiv, kazao je.

Također je objasnio da javni interes nije državni interes koji se pravda državnim razlozima. Naime, prema tom „razlogu“, „postupanje u korist države dopuštalo bi korištenje svih raspoloživih sredstava za postizanje državnih ciljeva, pa i onih koji su u suprotnosti s moralom, vjerom i pravom (politička korist ili svrhovitost)“. Takva interpretacija nije etična i u suprotnosti je s idejom ograničavanja vlasti, pravne države i zaštitom ljudskih prava, naglasio je prof. dr. Staničić.

Na kraju je zaključio „da se u našem pravnom leksiku izraz opće dobro može uspješno supstituirati izrazom javni interes i opće dobro. Javni interes označava u osnovi istu stvar, stremljenje k ostvarivanju ciljeva koji donose dobrobit cijeloj zajednici, odnosno društvu u cjelini. Naravno, ono što se često događa, a što onda pravo mora razriješiti, je sukob javnog i privatnog interesa. Kad do takvog sukoba dođe, pogrešno bi bilo smatrati da javni interes uvijek mora prevladati jer je nužno zaštititi i prava pojedinca. Međutim, to se uglavnom radi na način koji će osigurati istovremeno ostvarenje javnog interesa, primjerice kod izvlaštenja davanjem naknade. Međutim, postoje situacije u kojima javni interes ima toliku važnost da preteže nad svim pojedinačnim pravima, a to je posebno izraženo u kriznim situacijama, kao što je sada postojeća pandemija, kod kojih u ime ostvarivanja javnog interesa dolazi do suspenzije prava pojedinca, najčešće bez ikakve kompenzacije. To nam govori da pravni sustav uvijek kada je to nužno, prednost daje javnom u odnosu na privatni interes i da je cilj pravnog sustava u osnovi uvijek primarno ostvarivanje javnog interesa viđenog kao boljitka cijele društvene zajednice. Uostalom, pravo i postoji da bi regulirao društvene odnose i postavilo pravila za funkcioniranje društvene zajednice.“

Doc. dr. Marijana Kompes s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta održala je predavanje „Primjena općega dobra na život političke zajednice u Hrvatskoj“.

Rekla je da je temeljni pojam izlaganja politička zajednica. „To je jedna od najvažnijih institucija suvremenog društvenog života u kojoj je politička vlast odgovorna građanima i građani odgovorni također političkoj vlasti i vladi. U odnosu prema pojedincu politička zajednica treba osigurati da građani mogu slobodno sudjelovati u političkom procesu kroz djelotvorno demokratsko predstavništvo“, pojasnila je.

„Tako da opće dobro u političkom smislu zaista objedinjuje ciljeve koji su zajednički, ne samo nacionalno nego i globalno, koji zbog širine svojega dosega mogu biti ostvareni samo zajednički i to ostvarivanje zajedničkih ciljeva zaista jest cilj same politike. Zbog toga se i formira politička zajednica u povijesti te ostvarivanje zajedničkih ciljeva zaista čini smisao i cilj same politike i kroz to politika naravno dobiva svoj legitimitet“, rekla je predavačica između ostaloga.

Na kraju je kao primjer zalaganja za opće dobro navela milosrdnog Samarijanca, koji je zapravo sam Isus Krist, koji je Put. Istaknula je da svatko treba preispitati kako i koliko sam pridonosi općem dobru jer je društvo onakvo kakvi su pojedinci koji ga čine. „Socijalna etika ističe da obnova dolazi od pojedinca. Pravedne strukture podrazumijevaju pravedne pojedince“, dodala je. Stoga svatko ponaosob treba iskazivati solidarnost i liječiti društvo koje je živi organizam, a jedan od lijekova je opće dobro, zaključila je prof. dr. Kompes.

Prvi dio programa drugoga dana simpozija moderirali su mons. prof. emer. Josip Baloban i prof. dr. Dubravka Hrabar.