„Osjećam kako naslov i tema ovoga zadatka posebno provociraju društvo, i to posebice ako u fokus općega dobra izdvojimo zajedništvo, i ono što zajedništvo osoba i društva zahtijeva: uzajamnost i suradnju“, kazao je docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu vlč. dr. sc. Mislav Kutleša na početku izlaganja „Koncept općeg dobra u bioetičkim raspravama u Hrvatskoj“.

Tradicionalno shvaćanje zajedništva osoba kao opće dobro zahtjeva nadilaženje samoga sebe za dobrobit drugoga, napomenuo je predavač. „Odgovore na pitanja o općem dobru i njegovu konceptu danas će u mnogome zavisiti od toga koga pitate, s kime razgovarate ili s kim raspravljate o bioetičkim temama, ali i na koji način, tj. koja su polazišta i vrijednosti u igri“.

Kršćanski koncept općeg dobra prema Kompendiju socijalnog nauka Crkve, „proizlazi nadasve iz dostojanstva, jedinstva i jednakosti svih osoba“, podsjetio je prof. dr. Kutleša, ističući kako takva definicija predstavlja poziv, poslanje i odgovornost svih članova ljudskoga društva.

Na današnjem pak društvenom i kulturološkom planu, opće dobro kao koncept integralne antropologije gotovo je iščeznuo iz javnog i društvenog života i diskursa – ili ga se nastoji tumačiti na drugačiji način. „Činjenica je, a to nam pokazuju i mnoge bioetičke teme, da si čovjek nastoji olakšati život, učiniti život jednostavnijim, boljim, kvalitetnijim, što je sasvim legitimno, no nerijetko, a što nije legitimno, i pod cijenu kolateralnih žrtava“, kazao je.

Nadalje, bioetičke su teme izišle iz okvira takozvanih „bioetičkih laboratorija“ gdje su promišljali i radili znanstveno kompetentni ljudi – sada je uključeno čitavo društvo. Na različitim se bioetičkim područjima, primijetio je predavač, pokazuje određeno, a opet značajno nepovjerenje prema suvremenim znanstvenim dosezima u znanju. Među ostalim, istaknuo je problematiku da „dobro“ nije unaprijed znanstveno i normativno određeno, već je prepušteno, kako je rekao „samovolji pojedinaca“.

Zajedništvo stoga kao opće dobro ostvarivo je „samo u mjeri u kojoj je društvo u svim sferama, napose znanstvenim, spremno djelovati na način da cenzurira usvojena znanja koja se tiču čovjeka i međuljudskih odnosa te da se poštuje tzv. politička korektnost“. Na taj način, opće dobro postaje u današnjem društvu sve teže ostvarivo, pa čak i nemoguće, napomenuo je doc. dr. Kutleša.

U duhu skepticizma, „suvremena ideologija odbacuje mogućnost definiranja objektivne istine, a koju se na neki način nastoji izgurati iz akademskih krugova, i s ciljem da se preispituje društveno, kulturalno i političko mišljenje na jedan obezvrjeđujući način. Ta se ideologija inkorporirala u aktivizam tzv. Društvene pravednosti, obrazovanje i svekoliku društvenu svijet“, dodao je u nastavku predavač.

Opće dobro, primijetio je, postalo je nešto što treba cenzurirati. „Dok se s jedne strane bore protiv tzv. represije ili tiranije znanosti i znanja u isto vrijeme, na militantan način, promiču isto negirajući drugome priziv savjesti u svim sferama društvenoga života, i to pod prijetnju javnog sramoćenja, obezvrjeđivanja i otkazivanja“, kazao je vlč. Kutleša.

Dr. sc. s. Valentina Mandarić s Katedre religijske pedagogije i katehetike KBF-a u Zagrebu je pak u svom izlaganju „Doprinos vjeronauka za opće dobro“, ustvrdila da „ako je odgoj, a jest, opće dobro; ako je religija i duhovnost opće dobro, onda u nekom smislu možemo reći da je vjeronauk, tj. religijsko obrazovanje već u sebi opće dobro, ali isto tako da odgaja za opće dobro“.

Budući da Kompendij socijalnog nauka Crkve ističe da „nitko nije oslobođen od suradnje u njegovu postizanju i njegovu razvoju prema vlastitim sposobnostima“, dužnost je društvene zajednice odgajati od najranije dobi kako svatko može osobno doprinijeti izgradnji općeg dobra – materijalnog i nematerijalnog, napomenula je predavačica.

Odgoj, definirala je s. Valentina, pomaže sazrijevanju ljudske osobe, a jedno od ključnih društvenih pitanja je kako se suočiti s odgojno-obrazovnim izazovima našega vremena. Među ostalim, jedan od važnih takvih izazove je pitanje „psihološke dezintegracije“, racjepkanosti koju proizvode stalni i brojni podražaji posredstvom suvremenih medija.

„Sve to utječe na njihovu sve manju osjetljivost na šutnju, osiromašenje vlastite nutrine, sve teže se zaustavljaju, sve manje su sposobni za refleksiju, za slušanje, za kritičko promišljanje.“

„Vjeronauk promiče antropologiju koja je otvorena za transcendentnu dimenziju. Stoga bi izostanak religijskoga obrazovanja onemogućio učenicima mogućnost cjelovite formacije i ljudskoga razvoja koja uključuje religioznu dimenziju“, argumentirala je prof. dr. Mandarić.