Susret je započeo molitvom Srednjega časa iz Časoslova naroda Božjega, a potom je svećenike pozdravio biskup Križić, istaknuvši nekoliko novih pastoralnih djelatnika koji su u biskupiju došli u kolovozu. Zatim je, posebno pozdravivši gosta vlč. mr. Đuliana Trdića, najavio temu njegova predavanja “Zlouporaba moći u Crkvi”. Predavača je predstavio generalni vikar mons. Marinko Miličević, istaknuvši da je vlč. Đuliano i liječnik i magistar dubinske psihologije, a sada na dužnosti rektora Bogoslovije u Splitu.

U uvodu u izlaganje o aktualnoj temi, izabranoj u kontekstu najnovijeg skandala u Francuskoj, mr. Trdić je napomenuo kako je zloupotreba moći u Crkvi mnogo širi “pojam” od npr. fenomena pedofilije te naglasio da njegovo izlaganje ne obrađuje prvotno taj fenomen, premda je to u žarištu medijskog interesa. Samo predavanje imalo je tri glavna područja: kako ljudi (zlostavljači i žrtve) dospijevaju u situacije zlouporabe moći, duhovno (i seksualno) zlostavljanje, te, na koncu, posljedice i rješenja problema.

Kao polazište, kad je riječ o počinitelju nasilja, predavač je istaknuo služenje i gospodarenje, što su suprotnosti u okviru kojih se odvijaju procesi preoblikovanja svijesti. Bitan poremećaj u tome procesu je da se Božje ime zloupotrebljava za zadovoljenje vlastitih potreba. Jer “unutar svake službe u Crkvi osjeća se određena napetost, dijalektika između vrijednosti koje npr. svećenik treba živjeti dok je u službi, i socijalne uloge koju ‘igra’ pred samim sobom i drugima. Dakle, korijen zlouporabe službe u Crkvi leži u pretjeranoj usmjerenosti nositelja službe prema socijalnoj ulozi te u zaboravu nadnaravnih vrijednosti koje ta uloga u sebi nosi. Pojednostavljeno rečeno, postoje dvije vrste orijentiranosti: ona horizontalna, usmjerenost prema ulozi, i ona vertikalna, prema nadnaravnim vrijednostima koje uloga ima i posreduje”, istaknuo je mr. Trdić te dodao kako zaboravom nadnaravnih vrijednosti vezanih uz službu, ona postaje smisao i cilj samoj sebi. A posljedica toga je da “nositelj službe zaboravom vertikalne usmjerenosti pronalazi druge razloge obavljanja službe koji proizlaze iz unutarnjeg psihološkog, iz nekog drugog oblika zadovoljstva ili pak statusa koji služba donosi.”

Naime, služba u Crkvi, življena isključivo kao socijalna uloga, postaje vremenom duhovno sterilna, egocentrična te lišena kršćanskog identiteta, a tada motivacije za obavljanje službe postaju prizemne, opterećene osobnim ili kolektivnim kalkulacijama. Sama služba pak pojedincu u takvom ozračju može biti sredstvo da “potvrdi vlastito samopoštovanje i ‘zaliječi’ kompleks manje vrijednosti, da ima status (često kod narcisoidnih i histrionskih osobnosti), da izvrši formu bez unutarnjeg smisla (često kod opsesivnih ličnosti) ili da prima naklonost podređenih (kod ovisničkih ličnosti)”, naglasio je predavač te dodao kako pritom ključnu ulogu može imati fenomen klerikalizma, na koji s razlogom često upozorava papa Franjo, o čemu je na svoj način govorio i sudionicima tečaja za formaciju novih biskupa (16. 9. 2016.): “Svijet je umoran od lažljivih iluzionista. Umoran od, usuđujem se reći, tzv. modernih svećenika, ili ‘modernih biskupa’. Božji narod to osjeti – i udalji se kad se prepozna narcisoidne manipulatore, borce za vlastite ciljeve, promicatelje uzaludnih vojni. Radije, trudite se udovoljiti Bogu, koji uvijek dolazi prije vas.”

U drugom dijelu izlaganja mr. Trdić je opisao glavne okolnosti zbog kojih ljudi dospijevaju u situacije zlouporabe moći, kao i razloge ulaska u dinamike zlostavljanja·i ostanka u njima. Kada se radi o spolnom zlostavljanju, predavač je istaknuo kako je “svako zlostavljanje pa i seksualno zlostavljanje uvijek zloupotreba moći i ovisnosti”, pri čemu je problem upravljanje unutarnjim inhibicijama. Riječ je o tome da počiniteljevi unutarnji otpori slabe (savjest ‘omekšava’, a socijalne norme prestaju biti ‘kočnica’), dok se istodobno događa suprotno na području dinamike moralnog licemjerja (jačaju masivna negacija i kognitivna distorzija), te je moguća tzv. dezinhibicija (“otpuštanje kočnica”) kroz zloupotrebu droge i alkohola, ali sama dezinhibicija nije razlog zlostavljanja, jer prije njega dolazi motivacija, posvijestio je vlč. Đuliano, te potom naglasio problem dvostrukog života, koji govori o podjeli unutar psihe i kod počinitelja i kod žrtve, ali taj mehanizam nije podjela osobnosti, kao u teškom slučaju psihopatologije. Stoga, osoba koja se javno zalaže za moralne vrijednosti, poglavito kada je riječ o kleriku, “poriče da je njegovo aberantno ponašanje odstupanje od tih vrijednosti. Mehanizam poricanja omogućuje da osoba ostane svjesna činjenica učinjenog i istodobno može reći da je zlostavljanje učinila neka druga osoba u njoj (“ne ja”). Tipično je za tu populaciju ljudi da kada se otkrije što čine, reagiraju ljutnjom i nevjericom, kao da je njihova akcija optužena od druge osobe koja im je nepoznata.” A to je također, nastavio je predavač, posljedica već spomenute tzv. kognitivne distorzije (koju psihologija definira kao iskrivljeno ili netočno mišljenje, percepcija ili vjerovanje), u kojoj počinitelj nasilja reducira ili umanjuje posljedice svojih čina, i to prije prekršaja, u vrijeme dok prekršaj traje, kao i nakon prekršaja.

Kad je pak riječ o duhovnom zlostavljanju, fenomenu koji, nažalost, posebno u crkvenom okruženju često “promiče ispod radara”, ono se događa unutar duhovnog okruženja i najčešće se teško raspoznaje, zato što izgleda pobožno i čini se “u ime Boga”, naglasio je mr. Trdić, dodavši kako je ono često uvertira u seksualnoj zlouporabi, bilo da su žrtve odrasli ili maloljetnici. Međutim, “duhovno zlostavljanje može biti i bez seksualnog zlostavljanja, ali i ono uzrokuje duboke rane u duhovnom životu, koje se odražavaju na emotivnom i tjelesnom planu. Zato je Inge Tempelmann istaknula da je bolji naziv ‘religiozno’ zlostavljanje, zato što istinski duhovni život nikada ne dovodi do zlouporabe zlostavljanja, zlostavljanje je uvijek lišeno istinske duhovnosti. Konkretno, taj fenomen događa se u tzv. religioznom ‘settingu’ – unutar strukture gdje religiozni sadržaji imaju glavnu ulogu – a to su vjerske zajednice, molitvene zajednice, sekte, obitelj, duhovna vodstva, terapeutska vodstva i praćenja, te drugi okviri pastoralne skrbi. U praksi, duhovni autoritet koristi se nad drugima kako bi se izvršila prisila ili pritisak, u svrhu manipulacije, a žrtva se osjeća obeshrabreno i odsječeno od Božje ljubavi, što je posebno naglašeno kod manipulacije osjećajima krivnje. Znakovit je pritom fenomen da su žrtve često vezane zakonom šutnje, ‘omertom’, i teško napuštaju destruktivno okružje. Među počiniteljima nasilja često su narcisoidne ličnosti s fiksacijom činjenja velikih djela u ime Boga, dok sljedbenici ili duhovni učenici zadovoljavaju potrebe svojih vođa – potrebu za snagom, ugledom, emotivnim blizinom, vrijednošću, i druge egoistične potrebe. Dakle, najčešće, zlostavljači su pojedinci koji uživaju ugled i poštovanje u Crkvi, tj. predstavljaju vođe i uzore, a svoj autoritet temelje na Božjoj riječi”, temeljito je i detaljno mr. Trdić opisao fenomen duhovnog zlostavljanja, dodavši još neke važne karakteristike koje se odnose na vođenje i podređivanje u odnosima između autoriteta i podložnika, poglavito u procesima preoblikovanja svijesti, kao što je odbacivanje svoga identiteta i preuzimanje tuđega, “ispiranje mozga”, kontrola svijesti itd.

U završnom dijelu izlaganja predavač je naglasak stavio na posljedice ranjavanja kroz duhovno zlostavljanje. Najčešće su emotivne teškoće: osobi je teško uživati u životu, raditi i voljeti; preplavljena je mnoštvom emocija kao što su depresija, strah, krivnja, sram, bijes i sl.; česte su noćne more, nesanice, nekontrolirane misli o doživljenoj traumi, napadi panike, emotivna otupjelost, otuđenje; ranjavanje duha, volje za životom, poimanja sebe i svijeta dostojanstva i osjećaja sigurnosti; uobičajeni načini razmišljanja osjećanja i nošenja sa stresom su neprimjereni; osoba se osjeća kao predmet, ranjivi objekt izložen volji jedne sile koja je veća od same osobe – nabrojio je predavač te dodao da su “istraživanja pokazala kako žrtve duhovnog zlostavljanja često pate od nemirnih snova i noćnih mora, a trauma koju žrtva proživljava iznova kroz bolna sjećanja i ponavljanje noćne more jedan je od elemenata pomoću kojih se postavlja dijagnoza PTSP-a” (Ronald Enroth, Recovering from churches that abuse).

Što moramo činiti? – retorički je na koncu izlaganja rekao mr. Đuliano Trdić pitanjem pape Benedikta XVI, zaključivši njegovim riječima: “Moramo li stvoriti drugu Crkvu da bi se stvari ispravile? Taj je pokus već proveden i promašen. Samo poslušnost i ljubav prema našem Gospodinu Isusu Kristu mogu pokazati ispravan put. Vjerojatno stoga ponajprije iznova u sebi razumjeti što je s nama Gospodin htio i što želi… U Crkvi ima grijeha i zla. Ali i danas postoji sveta Crkva, koja je nerazoriva. I danas postoje mnogi ljudi koji ponizno vjeruju, trpe i ljube, u kojima se zbiljski Bog, Bog koji ljubi, nama pokazuje. Bog i danas ima svoje svjedoke (mučenike) u svijetu. Samo moramo biti budni da ih vidimo i čujemo” (Benedikt XVI., Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja, Varaždinske Toplice, 2019., 22-30).

Nakon izlaganja slijedila je vrlo živa i zanimljiva rasprava, u kojoj je predavač odgovarao na pitanja i dodatno pojasnio nekoliko vidova zlouporabe moći ne samo u Crkvi, nego, poglavito kad je riječ o nasilju prema djeci, također u drugim konfesijama, obiteljima, sportskim klubovima… itd., gdje je postotak “zlouporabe moći” mnogo veći nego u Crkvi, ali se u javnosti i medijima ne pojavljuje kao “vijest”. Kao svojevrstan plenarni zaključak istaknuto je da problem nije u celibatu niti je rješenje u “starim novotarijama” koje se u nekim krajevnim Crkvama ponovno predlažu, nego u iskrenom obraćenju i svetosti života crkvenih pastira i vjernika.

Potom je biskup Križić iznio kratak osvrt na stanje i biskupiji i zatim svećenike podsjetio na važnost čuvanja starih vrijednih knjiga, koje se možda još nalaze negdje u župnim uredima ili kućama, i najavio mogućnost stručne restauracije, kako bi one sačuvale kao dio naše crkvene prošlosti i kulturne baštine, a to se odnosi i na staro crkveno ruho te na kipove odnosno dijelove nekoć uklonjenih ili propalih oltarnih retabla.
Zatim je biskup svećenike izvijestio o već prije najavljenoj mogućnosti da karmelićani u Gospiću otvore svoju redovničku kuću, rekavši da za to i dalje postoji njihova spremnost, ali je zbog zatvaranja nekih samostana u Europi još rano govoriti o sigurnim pojedinostima. Biskup je također posvijestio važnost redovitih godišnjih duhovnih vježbi za svećenike, kao i na potrebu transparentnog i urednog vođenja župnih matica i cijele župne administracije, koliko god se ona činila “opterećenjem” u sklopu zahtjevne pastoralne djelatnosti.

Na kraju je biskup Križić malo opširnije izvijestio o konkretnim pripremama za predstojeću Sinodu, kako na razini opće Crkve, tako i na biskupijskog razini, te je svećenike pozvao da mole za njezin uspjeh i potaknuo ih neka vjernike ohrabre na djelatno uključivanje u “sinodski put” i na dekanatskoj i na župnoj razini gdje god je moguće. Jer je, po želji pape Franje, u Sinodi naglasak upravo na ulozi vjernika laika u Crkvi. Biskupijsko svečano otvaranje Sinode započet će misnim slavlje u gospićkoj katedrali u subotu 16. listopada u 16 sati, a potom je prvi radni susret u biskupskom ordinarijatu.

U završnom dijelu susreta slijedila su izvješća i obavijesti biskupijskih ustanova i ureda. O radu Kaptola izvijestio je prepozit mons. Mile Čančar, a o aktivnostima Kancelarije biskupov tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, te je na koncu umjesto odsutnog predstojnika biskupijskoga Caritasa preč. Luke Blaževića pročitao njegov izvještaj. Potom je mons. Miličević kratko izvijestio o radu Katehetskog ureda, a ekonom preč. Nikola Turkalj dao je iscrpan izvještaj o aktivnostima Ekonomata, te je zatim preč. Josip Šimatović predstavio program biskupijskog susreta mladih koji će se uoči svetkovine Krista Kralja održati na Udbini u subotu 20. studenoga.

Na kraju radnog dijela susreta, koji je završio zajedničkim bratskim objedom, svećenici su potpisali izjavu o potapanju Kosinjske doline.