Tema skupa bila je „Vjeroučitelji pred izazovima procesa vrednovanja i samo-vrednovanja“.

Nakon molitve u župnoj crkvi sv. Augustina, riječima dobrodošlice prisutnima se obratio predstojnik biskupijskog Katehetskog ureda Marijan Pavelić. Istaknuo je da je znakovito da se skup održava na spomendan sv. Grgura Velikog kojega Crkva štuje kao zaštitnika znanstvenika, učenika i učitelja te je zahvalio svima što svojim sudjelovanjem na skupu očituju da im je stalo do njihove duhovne i stručne izgradnje.

Posebno je pak zahvalio biskupu Antunu Škvorčeviću što je svojom prisutnošću i opet iskazao podršku vjeroučiteljima u njihovu poslanju.

Pozdravljajući nazočne vjeroučitelje i zanimajući se kako su, biskup Škvorčević kazao je da je školska i vjeronaučna godina koja započinje nova, među ostalim, zbog okolnosti koje nisu iste kao prethodnih godina, te je izrazio uvjerenje da joj pristupaju s radošću.

Istaknuo je da su svojim dolaskom na stručni skup vjeroučitelji posvjedočili da ozbiljno shvaćaju svoj poziv, da u svom poslanju pronalaze sebe i smisao svoga života, ustvrdivši da je to ono što ga oduševljava kod njih.

Spomenuo je da se svaki puta pomladi kad ih susretne i pogleda im u lica, jer je mnogima od njih bio profesor te se prisjeti mlađih dana, izrazivši radost što svoje poslanje može ostvarivati u povezanosti s njima, od njihova studentskog vremena pa do sada. Rekao je zatim da sv. Grguru želi dodati i sv. Augustina, čiji blagdan je prije nekoliko dana proslavljen u Velikoj, gdje su augustinci u srednjem vijeku imali svoj samostan i crkvu, od koje je ostao gotički dio svetišta današnje župne crkve.

Upozorio je vjeroučitelje na sliku sv. Augustina iz 18. stoljeća, koja se nalazi u svetištu crkve, a na kojoj je istaknuto vatreno srce. Napomenuo je da taj ikonografski prikaz želi naglasiti da je sv. Augustin bio osoba nemirna i žarka srca za Boga, za Isusa Krista, za njegovu riječ, za njegovu Crkvu i dobro čovjeka.

Protumačio je potom Augustinove oči na slici, koje su u rangerovskoj maniri usmjerene u nebo, prema konačnom smislu i punini ljudskog postojanja, te štap položen u prvi plan ispred Svečeva lika, oblikovan kao opatski, a ne biskupski, kojem je moguće dati različita značenja.

Ustvrdivši da su augustinska crkva i samostan u Velikoj tijekom osmanlijske vladavine bili franjevački te svjedoče o duhovnom kontinuitetu Božjeg djela na našim prostorima u koji se na svoj način uključuju danas i vjeroučitelji, zahvalio je Bogu za povijest njegove prisutnosti među nama po služenju Crkve.

Upitavši vjeroučitelje s kakvim su srcem i očima danas došli u Veliku, biskup je kazao da je zgodno što su svoj stručni skup odlučili održati u prirodi, kao svojevrsnu „školu u prirodi“. Podsjetio ih je da je i Isus svoje učenike osposobljavao u učiteljskoj stručnosti u prirodi, pozivajući ih među ostalim da promatraju ljiljane u polju i dive se njihovoj ljepoti, da gledaju vrapce na granama, i pritom nauče veliku životnu istinu kako oni vrijede više nego mnogo vrabaca.

Biskup je potaknuo vjeroučitelje da sebe i svoje poslanje ne vrednuju s nekih ljudskih negativističkih polazišta, nego s Božjih o kojima je riječ u naviještenom ulomku iz Poslanice Kološanima, gdje sv. Pavao tumači svojima kako je u Isusu Kristu sve stvoreno, i na nebu i na zemlji, i kako je sve ono što je ranjeno prolaznošću i smrću snagom njegova križa uzdignuto u puninu postojanja.

Naša pojava na ovom svijetu božanski je podatak te ga treba tako i vrednovati, zaključio je biskup. Dodao je da pored toga valja uzeti u obzir da u svojoj ranjenosti nemoću nismo prepušteni samima sebi, jer je Bog u Isusu Kristu sve učinio za nas da postanemo dionici njegove punine. Pri tom treba izbjeći opasnost od precjenjivanja sebe, imajući uvijek na pameti da sve ono što je u čovjeku veliko jest Božje djelo, te ga jednako tako treba vidjeti i u onima kojima su poslani.

Pozvao je vjeroučitelje da vrednovanje sebe i svojih vjeroučenika s polazišta Božjih unesu i na razinu svoga stručnog, psihološkog, pedagoškog i metodološkog djelovanja. Zahvalio im je što vole sebe u Isusu Kristu, i što u njegovoj punini vide svoju veličinu, i što iz te svijesti hrabro naviještaju i svjedoče Evanđelje mladim naraštajima, zaželjevši da bude blagoslovljeno sve što će činiti na skupu kao i tijekom školske godine koja započinje.

Vjeroučitelje i predavače zatim je pozdravila viša savjetnica za vjeronauk pri Agenciji za odgoj i obrazovanje Ankica Mlinarić, predstavivši tijek skupa i poželjevši im ugodan i plodonosan rad te aktivno sudjelovanje u tematskim raspravama.

Izlaganja koja su uslijedila, zbog okolnosti pandemije, održana su na otvorenom prostoru u perivoju Doma sv. Augustina.

Prvo izlaganje na temu „Život u istini pod Božjim pogledom“ održao je fra Darko Tepert, profesor na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta na Teologiji u Rijeci, područnom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na početku izlaganja izložio je ponajprije biblijske tekstove koji opisuju Božji pogled na čovjeka te se potom zadržao na primjerima Zakeja, Natanela i žene grešnice.

Istaknuo je, među ostalim, kako je susret s Isusom promijenio spomenute osobe, a svoje mišljenje potkrijepio i riječima pape Franje iz bule Misericordia et misera: „Isus je tu ženu gledao u oči i čitao njezino srce. Tamo je pronašao čežnju da bude shvaćena, da joj bude oprošteno i da bude oslobođena.“ Središnja misao izlaganja bila je „Isusov pogled“ koji je profesor Tepert na temelju novozavjetnih tekstova nastojao što detaljnije opisati.

„Isus čovjeka najprije vidi kao osobu, ne kao ono što taj čovjek čini ili što taj čovjek uspije postići. Isus je onaj koji poziva imenom i koji poznaje svakoga“, kazao je profesor Tepert te je zaključio tvrdnjom da su vjernici u međusobnim odnosima pozvani učiti upravo iz Božjeg primjera i usvajati njegov način promatranja.

Nakon kratke tematske rasprave, uslijedilo je izlaganje na temu „Kritičko-refleksivna praksa i izazovi samovrednovanja vjeroučitelja u suvremenoj školi“, koje je održao Goran Livazović, voditelj Odsjeka za pedagogiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.

U prvom dijelu svog izlaganja profesor Livazović istaknuo je da postoje dvije kategorije znanja učitelja: znanje o sadržaju predmeta i o pedagoškim umijećima učitelja nakon čega je progovorio o kompetencijama vjeroučitelja. – Ne postoji uniformni model profesionalne kompetencije učitelja vjeronauka, no ipak postoje značajke na koje se svaki koncept odnosi: teološka kompetencija koja uključuje teološko znanje i metode, didaktičko-metodička kompetencija organiziranja, strukturiranja i vođenja nastave vjeronauka te pedagoško umijeće vjeroučitelja koje se odnosi na odgojno-obrazovnu kvalitetu i odnose u nastavi vjeronauka.

Profesor Livazović je zaključno kazao da je pored svega rečenoga, izuzetno važna dimenzija osobnosti i duhovnosti vjeroučitelja te da se tek uvažavanjem svih navedenih dimenzija stvaraju preduvjeti za ostvarivanje kvalitetne nastave vjeronauka.

Poslije kraćeg odmora i ručka, treće i ujedno posljednje izlaganje na temu „Samopoimanje i samopoštovanje vjeroučitelja” održao je Karlo Šimek, asistent na Katedri filozofije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Na početku izlaganja progovorio je o samopoimanju, odnosno o utjecaju pojedinca i okoline na samopoimanje objasnivši na koji način oni utječu na čovjekov svakodnevni život. Za samopoimanje vjeroučitelja tj. za njegov identitet osobito su važni duboka osobna vjera, ćudoredni život i stručnost u sadržajima vjere, istaknuo je profesor Šimek te je dodao da je uz samopoimanje usko vezano i samopoštovanje koje je suma pozitivnih i negativnih reakcija na sve aspekte pojma o sebi. Samopoštovanje je rezultat ocjenjivanja samog sebe i osjećaja koji je vezan uz to ocjenjivanje.

Profesor Šimek je zatim progovorio i o suvremenom poimanju samopoštovanja zaključivši da je za vjeroučitelje i vjeroučenike iznimno važno njegovanje zdravog samopoštovanja što se čini uvažavanjem i prihvaćanjem različitosti te isticanjem pozitivnih aspekata sebe.

Stručni skup završio je evaluacijom, odnosno vrednovanjem skupa od strane vjeroučitelja koji su nakon svakog izlaganja u tematskoj raspravi imali priliku osvrnuti se na izlaganje i postaviti pitanje te se na taj način aktivno i praktično uključiti u temu stručnog skupa.