Mons. Zgrablić upoznao je vjeroučitelje s planovima djelovanja u Nadbiskupiji, kojega su oni, po svom zvanju odgajatelja, bitni dio. Predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije mr. don Gašpar Dodić, zahvalio je vjeroučiteljima za nesebičnu suradnju i neumoran rad u školama i župama.

„Izabrali ste poziv koji vas ispunja radošću i ponosom, jer i uvjereni ste da je poziv u konačnici pitanje tko sam. Ono je upućeno svakom čovjeku, jer Bog poziva sve ljude u zajedništvo s njime, da mu služe i da ga proslave životom. Odabir poziva određuje i način življenja“, rekao je don Gašpar izražavajući podršku radu vjeroučitelja u vremenu kad vjera nije popularna.

„Ali, kao što Isusa nitko i ništa nije spriječilo i zaustavilo izvršiti Očev plan spasenja ljudi i činiti dobro ljudima, tako ni nas nitko i ništa ne smije zaustaviti činiti dobro, biti na strani čovjeka i njegovog spasenja u Kristu“, ohrabrio je don Gašpar.

Mons. Zgrablić govorio je o liku i ulozi katehete. Istaknuo je važnost pružanja svjedočanstva u radu s djecom, kojoj je potreban i primjer kako konkretno izgrađivati osobni odnos s Gospodinom.

Ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. u Zadru, dr. don Ante Sorić, izlagao je o pastoralnoj teologiji i pastoralu kao „čudesnom mjestu susreta i sastajanja Boga i čovjeka“.

Upozorio je da je riječ pastoral često zloupotrijebljena i relativizirana, kao i pojam ljubavi. „Danas, kad ne znaš što ćeš reći, samo reci ‚čarobnu riječ‘ pastoral i sve si pokrio. Jezično, ako ćeš upotrijebiti pridjev pastoralni, ispada da je sve pastoral i pastoralno. No, plodovi i nedostaci upućuju da nije sve pastoral“, upozorio je dr. Sorić.

Predavač je pojasnio značenje pastorala u kontekstu dubine Božje objave u Starom i Novom zavjetu. „Riječ pastoral dolazi iz nomadskog ambijenta u kojem je opisan Stari zavjet. Svi veliki ljudi Staroga zavjeta odabrani od Boga, uglavnom su bili pastiri. Abraham, Mojsije koji je čuvao ovce tasta, David prije nego je postao kralj. Proroci kažu, ‚čuvali smo stoku‘.

Ipak, samo je jedan pastir u Starom zavjetu. Ime mu je Jahve. Samo se za Jahvu, Boga, koristi naziv pastir. Samo se njega prikazuje kao istinskog i pravog pastira kojemu je zaista stalo do njegovog naroda, do izabrane i drage svojine koju će čuvati kao neobičan pastir“, rekao je dr. Sorić, istaknuvši: „Ljubav je motivacija pastira kojom čuva svoje stado“.

Pojednostavljeno, „vječni Pastir od ljudi očekuje i želi ljudsku blizinu. Želi naše društvo. Želi naše druženje, želi našu suradnju.

Čovjek čezne za Bogom, ali Biblija pokazuje i kako Bog čezne za čovjekom. Sve što želi jest dati nam svoju blizinu i traži od nas našu prisutnost: psihičku, fizičku i duhovnu. Dakle, cijeloga čovjeka“, rekao je dr. Sorić, podsjetivši na sliku u Edenskom vrtu kroz koji su zajedno šetali Bog i čovjek.

„Rajsko stanje opisujemo kao stanje gdje su Bog i čovjek zajedno, u društvu, u suradnji; razgovaraju, šetaju običnim vrtom i pričaju. Eshatološki, raj razumijevamo kao stanje Božje blizine, gledati Boga licem u lice. Kada jednom budemo u Božjoj blizini, to stanje nazivamo rajem“, kazao je predavač.

No, to prvotno stanje poremetio je grijeh. Grijeh je raskid s Božjom blizinom, udaljenost od Boga. „Prvo pitanje koje Bog upućuje čovjeku je Adame, gdje si? Gdje si se sakrio, zašto? Zašto si otišao od Božje blizine? To najbolje opisuje stanje čovjeka koji se sakrio od Božje blizine, a samim time i od Božje suradnje“, poručio je don Ante, izražavajući divljenje nad čudesnošću Božje ljubavi koja stalno traga za čovjekom, koliko god posrtao.

Četiri velika saveza – berit predstavljaju traženje partnerstva da Bog bude zajedno s čovjekom. „Čežnja Boga da uvijek iznova bude s čovjekom, koliko god njegov odabrani narod pogriješio, udaljio se. Koliko god štuje druge, babilonske, egipatske bogove, Bog i dalje nama oprašta i traži ljudsku blizinu. Vrhunac Božje čežnje za čovjekom događa se kada je u svojoj ‚ludoj‘ ljubavi prema čovjeku zaplakao plačem djeteta u betlehemskoj štalici“, istaknuo je don Ante, podsjetivši da za udomiti Boga nije bilo mjesta. Sva ljudska vrata bila su zatvorena.

„Najveća kazna u poganskom, antičkom svijetu za bogove bila je postati čovjekom. To je obezvrjeđivanje sakralnoga, prema grčkoj mitologiji. A Bog, u svojoj čežnji prema čovjeku, sišao je i zaplakao plačem djeteta. Dijete plače jer traži blizinu, blizinu majke. Bog plače da bi čovjeka dozvao u svoju blizinu“, rekao je don Ante.

Isus je tri godine naviještao Kraljevstvo nebesko kao srž svoga nauka, približavanja Neba zemlji, približavanja Boga Oca čovjeku. „Isus je prošao zemljom čineći dobro, ali to dobro nije činio sam. Tražio je suradnike. Bog sve može sam, ali ne želi. Može svako dobro učiniti sam, ali biblijska objava pokazuje da veliki Pastir neće bez svojih ovčica. Isus je sam odabrao one koje je smatrao najprihvatljivijima.

Bog se utaborio među nama, ljudima, ali ne da sam djeluje, nego da djeluje zajedno s nama. Zbog toga, od Isusa Krista nadalje govorimo o božansko-ljudskoj suradnji. Ne samo o ljudskoj suradnji i ne samo o božanskoj suradnji, nego o božansko-ljudskoj suradnji“, naglasio je don Ante. Isus, dobri pastir, daje život za svoje ovce: „daje najveću žrtvu za suradništvo, za čovjeka, za spas i otkupljenje“.

Na temelju biblijskih primjera i u biblijskom kontekstu, „pastoral je zajednička suradnja Boga i čovjeka. To je proces gdje su Bog i čovjek blizu, gdje nešto rade, zajednički djeluju, zajedno šetaju zemljom.

Bog bira one koji hoće – ne najbolje, ne najljepše, ne najpametnije, nego po svojoj logici bira kako on to hoće. Bira i poziva, a na čovjeku je da slobodno odabere. Tko će mu otvoriti vrata, ovisi o slobodi svakoga od nas“, rekao je don Ante.

Drugo obilježje pastorala je da pastoral zahtijeva cijelog čovjeka. „Pastoral ne zahtjeva površnost, djelomičnost, separatistički odnos prema Božjem pozivu. Pastoral nije kolekcionarstvo lijepih riječi iz evanđelja. Svi povremeno postanemo kolekcionari evanđeoskih misli, a Isusove zahtjeve potisnemo, ignoriramo, relativiziramo ili uljepšamo.

Kada Isus traži moju suradnju i naše zajedničko djelovanje, da bi ono bilo potpuno, Isus traži da cjelovito prihvatim spasonosnu Riječ koju je donio čovjeku“, istaknuo je predavač.

Zamka očekivanja odmah vidljivih rezultata u pastoralu

Svećenik i vjeroučitelj mogu pomisliti da čine i daju sve što mogu. Možda se nekad i naljute na Boga, jer očekuju vidljive rezultate, blagoslovljen trud. To je zamka u promišljanju pastorala, upozorio je don Ante.

„U pastoralnom djelovanju, do polovice puta radim ja, tu se traži moja cjelovitost, a u drugoj polovici puta radi Bog.

U pastoralu dio činim ja, ali moram dopustiti Bogu da i on odradi drugi dio. Kao što on meni daje slobodu, tako i ja njemu moram dati slobodu da i Bog, kada poželi rezultate i hoće nešto učiniti, to učini. Jer Bog u sve ima puno bolji uvid od mene. Zašto se ljutiti na Boga da nema vidljivih rezultata“, ohrabrio je dr. Sorić, poželjevši da dopustimo Bogu da učini potrebno kada on to želi.

„Ne mogu pastoralno zahtijevati od Boga. On će dati kad on misli da je najbolje.

Sljedeća zamka krivog tumačenja pastorala je pomisliti da ja sve dajem, pomisliti da sam dobar. Biti dobar čovjek i kršćanin su dvije različite dimenzije. Kršćanstvo uključuje biti dobar čovjek, ali te dvije riječi ne mogu biti sinonimi“, upozorio je don Ante, nazivajući to farizejskom napašću.

„Farizeji su poštivali sve jote zakona i umislili da njima Bog nešto duguje jer su oni dobri, jer obdržavaju Zakon. Kršćani su pozvani darovati ne od svoga viška, nego darovati se cjelovito. To je možda najteži kršćanski, evanđeoski zahtjev – predati se u Božju suradnju kada Bog zahtijeva i to traži od nas, cjelovitost“, rekao je dr. Sorić.

Treće u ispravnom promišljanju pastorala tiče se cilja i izvora pastoralnog djelovanja. Sva liturgijska, sakramentalna, duhovna i molitvena djelovanja čine se zbog spasenja. Sve što čovjek čini, trebalo bi biti da spasi sebe i one koje mu Bog stavlja na put.

„U svom konačnom smislu, pastoral je zajedničko djelovanje Boga i čovjeka oko spasenja ljudi. Kako nećemo učiniti sve da svijetu gladnome Boga, koji čezne za Bogom i Bogu koji čezne za svijetom, omogućimo platformu zajedničkog susreta svijeta i Boga, osobito ljudi koji su nam povjereni?“, potaknuo je dr. Sorić.

Podsjetio je kako Drugi vatikanski koncil govori da su opće svećenstvo, vjernici laici i ministerijalno svećenstvo, klerici, u istom zadatku.

„Kao što su vjernici laici u prvim kršćanskim vremenima donosili spasenje poganskom svijetu, istom željom pozvani su to omogućavati i danas. Nekad zalutamo, umorimo se, nestanu nam ideali i ciljevi uslijed životnih tegoba i briga. Nekad se dajemo, imamo volju, toliko smo predani, ali brzo sagorijevamo, jer uglavnom računamo samo na svoje ljudske sposobnosti. Računamo na vidljive rezultate, na odmah i sada, što odgovara geslu i tempu vremena u kojem živimo“, upozorio je dr. Sorić, poželjevši da budemo „heroji vječnog života, glasnici velikog Kralja. Jer svijet gladuje za Bogom. Željan je primiti u svoju hladnoću toplinu Božjeg rođenja i otkupljenja“.

„Imamo odgovornost prema vremenu u kojem živimo. Biti župnikom velika je odgovornost. Sveti Arški župnik govorio je da je velika odgovornost župnika doći pred Boga, odgovarati pred Bogom za sve propuste“, upozorio je don Ante.

Vjeroučitelji su upisali svoje preferencije kojim članom jednog od 15 nadbiskupijskih pastoralnih povjerenstava žele biti.

„Imamo odgovornost zajednički donijeti godišnji plan u Nadbiskupiji. Prijavom u povjerenstva, klerici i laici zajedničkom suradnjom će doprinositi razvoju Nadbiskupije – promišljati, planirati, koordinirati, donositi, realizirati spasenje Boga u našem vremenu. Nadbiskup želi stvoriti žive pastoralne krugove koji će plodonosno doprinositi Nadbiskupiji. Zazirem od minimalizma, površnosti i formalnog postojanja povjerenstava“, rekao je don Ante Sorić, zaključivši: „U povjerenstvima će se čuti i glas vjernika laika. Bit će rasprava, pa i sukoba – kad ide nešto dobro, to je sastavni dio izgradnje zajedničkog rada i djelovanja“.

Nadbiskup Zgrablić o tri stvarnosti: čuti, vidjeti i savez

Nakon izlaganja dr. Sorića, vjeroučitelji su sudjelovali na misnom slavlju koje je u sjemenišnoj kapeli predvodio nadbiskup Zgrablić. Istaknuo je da je Božja riječ snažna i djeluje. Bog svojom riječju stvara, čini. To nije obična ljudska riječ.

Kao pojmove koji odražavaju i duh susreta s vjeroučiteljima, nadbiskup je istaknuo tri riječi: iz prvog čitanja iz Knjige proroka Ezekiela važna je riječ savez, iz psalma riječ čuti, a iz evanđelja riječ vidjeti.

„Još u Starom zavjetu prva zapovijed nije da trebamo ljubiti, nego, u Starom zavjetu zapovijed počinje riječju Slušaj, Izraele. Da bismo mogli Boga ljubiti, najprije je potrebno čuti. Slušati, stati pred Boga, smiriti se, zaustaviti se od buke, obaveza, poteškoća, nevolja koje nas snađu. Stati u tišini samoće našega srca – da najprije slušamo Boga koji nam snažno govori u dubinama našeg bića. Često možda ne prepoznajemo da nam Bog govori. Kad nas Bog zove na dobro, lijepo, na mir, poštenje, radost, hrabrost, ljubav, dobrotu – to osjećamo kao snažnu želju našeg srca.

Kad to ne ostvarimo, osjećamo se tužno, teško nam je. Ranjeni smo, povrijeđeni. To je način Božjeg govora. Tako nas Bog zove. Tako nas Bog potiče iznutra, da čujemo neku riječ, evanđelje“, rekao je mons. Zgrablić.

Dodir našeg srca kada nešto ili nekoga čujemo put je kako nam Bog govori. „Važno je da to čujemo. Bez slušanja, bez tog mira, ne možemo ići u drugu riječ – gledanje. Slušanje toga što nam Bog govori je intimno i tako duboko nam govori da mi to čujemo. Kad je to u skladu s Riječju Božjom i s Učiteljstvom Crkve, to je istina koju slijedimo.

Slušanje će nas voditi u gledanje onoga što Bog izvodi u našem životu, u Božju dobrotu koja se ostvaruje u našem životu i nije teoretska. To je bezuvjetna ljubav po kojoj nas Bog prihvaća, ljubi i želi.

Bog je žedan za mnom. Isusove riječi na križu Žedan sam znače da je žedan mene, moga odgovara. Bog želi darovati sebe meni da bi me usrećio. Bog želi mene ispuniti. Kada to čujem i vidim, kad se u to osvjedočimo, dolazi do trećega – to je savez. Bog sklapa sa mnom savez. Bog ostaje vjeran meni.

U Poslanici Hebrejima piše da će Gospodin sklopiti s nama savez na način da će zakon svoj staviti u našu dušu i upisati u naše srce. Gospodin nama obećava svoju vjernost“, istaknuo je nadbiskup, opisavši značenje stare riječi karat.

 „Karat berit je prva biblijska riječ iz Starog zavjeta koja doslovno označava sjeći životinje. Na hebrejskom karat berit znači zasjekao je savez. Kad su sklapali savez, na gozbi koju su radili klali su životinju i rekli: onome tko prekrši taj savez, neka se dogodi što se dogodilo toj životinji, neka mu krv isteče. Neka izgubi život. To je ljudska slika, ljudski govor. Ali, Gospodin je prolio svoju krv da nam pokaže da ostaje vjeran svojoj ljubavi, svojim obećanjima, nama“, naglasio je mons. Zgrablić, poželjevši da vjeroučiteljima to bude snaga i poticaj.

„Mislim da bi kršćani morali biti najsretniji ljudi na svijetu, ako istinski živimo Boga. Sveci su rekli – Bog je dostatan. Želim da tako živiš da je Bog dostatan u tvom životu. Da si bogat, sretan, da si najviše postigao jer Bog te uzeo za svoje dijete. Bog je sklopio s tobom savez. Bog te uzdignuo na dostojanstvo djece Božje. Ta duboka svijest da si toliko važan u Božjim očima, da te Bog ljubi – to će biti snaga!

Mi ćemo i dalje imati nevolje, poteškoće, nerazumijevanja, bolesti i nesreće. I dalje će nam se u životu događati razne situacije. Izvana, bit ćemo isti u ovom svijetu. Ali, u duši, bit ćemo sasvim drugi jer Bog će nas nositi svojom snagom u našem životu“, utješio je mons. Zgrablić, poželjevši vjeroučiteljima život ispunjen mirom i radošću, da budu radosni svjedoci.

„Da učinimo najviše i sve što možemo, da učinimo sve što je u našoj moći – a da ostali dio s povjerenjem prepustimo Gospodinu da će on raditi i voditi. I da on bolje zna što je dobro za nas, kad smo mi učinili što je najbolje. Da ono što smo se mi trudili, što smo s ljubavlju i s vjerom učinili, nije uzaludno, nije propalo, nego to je sol i svjetlo. To je sjeme!

Gospodin će u svoje vrijeme dati da to sjeme izraste u spasenje onih kojima mi sijemo. Neka nam Gospodin bude snaga. Neka nam euharistija, to uprisutnjenje Kristove muke, smrti i uskrsnuća s nama i za nas, bude snaga i zalog na putu života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.