Program je započeo u Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma gdje je franjevac konventualac fra Tomislav Glavnik održao nagovor »Redovnički poziv i poslanje u okviru konkretnog vremena i prostora«. Govorio je o aktualnom stanju redovništva u Crkvi, upućujući istovremeno na polazišta redovničkog života i poslanja kako proizlaze iz crkvenih dokumenata i tradicije. Fra Tomislav je nanizao više životnih primjera iz redovničke svakodnevice kojima je želio istaknuti izazov redovničkog poziva u svakom vremenu u kojem se osoba koja se odaziva na Božji poziv nalazi. Govorio je također o tome kako se svaki koji je od Boga pozvan u redovništvo mora smjestiti u određeni kontekst vremena i prostora te u realnosti života svakodnevno odgovarati na poziv koji je primio, što je cjeloživotni proces. Ohrabrio je redovnice i redovnike da uvijek pred očima imaju Onoga kojega su odlučili nasljedovati te da se po karizmi koju su primili od svojih utemeljitelja iznova oduševe živjeti vjerno i predano zavjete što su ih dali Bogu u Crkvi i koje sada konkretno žive u određenoj mjesnoj Crkvi. Potom su redovnice i redovnici u crkvi Sv. Lovre slavili Službu večernjih hvala i imali prigodu za ispovijed.

Središnji dio programa održan je u katedrali gdje su se redovnicima pridružili vjernicima u molitvi krunice te nakon toga sudjelovali u euharistijskom slavlju koje je predvodio biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima predstavnicima redovničkih zajednica, svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i župe sv. Terezije Avilske. Slavlje je započelo ulaznom procesijom redovnica i redovnika s upaljenim svijećama te blagoslovom svijeća na ulazu u katedralu. Biskup je u uvodu kazao „kako nas ovaj blagdan podsjeća na Isusov susret sa svojim narodom koji se zbio u jeruzalemskom hramu po starcu Šimunu i proročici Ani“ te je pozvao sudionike slavlja, napose redovnice i redovnike da ono što obredno vjerom čine, pridonese susretu s Gospodinom u sadašnjem trenutku njihova života te bude naznaka i početak konačnog susreta u vječnosti.

U homiliji biskup se osvrnuo na razgovor koji je vodio s jednim svojim prijateljem o programu prigodom proglašenja Rijeke ovogodišnjom europskom prijestolnicom kulture. Kazao je kako se nije u potpunosti složio s njegovim mišljenjem da je taj program bio obični karusel, odnosno mješavina svega i svačega, naglasivši da je u njem najveću ulogu igralo svjetlo koje je dolazilo sa svih strana i obasjavalo pozornicu, i koje je na neki način bilo prisutno u jakim i visokim, svijetlim i tamnim tonovima glasova i glazbe koji su se čuli, te u neobičnim likovima koje su glumci uprizorili, da bi sve završilo velikom igrom svjetla boja u vatrometu. Ustvrdio je kako je spomenutim programom suvremeni čovjek grčevito posvjedočio da mu treba svjetla, te kao da u riječkim performansama odjekuje vapaj što ga je na samrti izgovorio njemački književnik Goethe: «Mehr Licht – Više svjetla».

Tragajući za istinom o svjetlosti, biskup je istaknuo kako je znakovita i izazovna činjenica da je Bog kao prvu stvarnost stvorio upravo svjetlost, „i kako nam ona, nakon svih naših napora da je shvatimo i razumijemo, ostaje nedokučiva i neshvatljiva“. „Zadivljeni smo činjenicom da svjetlo, kako god maleno ono bilo, ima moć pobijediti mrak. To je od silnog značenja za nas ljude koji u srcima ranjenima zlom nosimo iskustvo onoga posljednjeg mraka kojemu je ime smrt, i koji bez svjetla ostajemo izgubljeni na svim razinama našeg postojanja“, ustvrdio je biskup. „Naprotiv kad ujutro zasja sunce i svojom nam svjetlošću omogući da vidimo ljepotu lica i prirode oko nas, i premda u tom trenutku ne možemo doseći dubinu stvarnosti mi u dnu našeg bića bivamo očarani ljepotom koja nas kroz svjetlo zapljuskuje. Pored toga, sav ljudski rad i umjetnost ostvaruju se u igri svjetla, tame i bojâ, kojih bez svjetla ne bi ni bilo. Svjetlost je začuđujuće otajstvo koje je povezano s duhovnim dimenzijama našeg postojanja, o kojima nam Bog progovara u svojoj riječi“, ustvrdio je biskup. Kazao je da sv. Luka u evanđeoskom ulomku blagdana Isusova prikazanja u Hramu prikazuje starca Šimuna kao pravednog i bogobojaznog čovjeka ispunjena Duhom Svetim, uključena u događanje svjetla u srcu koje se nazivamo vjera, po kojem je u djetetu Isusu mogao prepoznati Božjeg pomazanika i spasitelja svijeta, Svjetlost na prosvjetljenje naroda, koje pobjeđuje mrak smrti. Pozvao je sudionike slavlja da i oni sa starcem Šimunom u svojim srcima stvaraju raspoloženje bogobojaznosti i pravednosti, te da vođeni Duhom Svetim budu zahvaćeni Isusom Kristom, te on u njima i po njima pobjeđuje svaki životni mrak.

U radosti „što među nama i u nama postoji svjetlo Isusa Krista koje nas prosvjetljuje u tminama naših nemoći“, biskup je čestitao blagdan Svijećnice svim sudionicima slavlja, osobito redovnicama i redovnicima. Istaknuo je da je u njihovim srcima i životima svjetlo Isusa Krista zasjalo i na taj način da su otkrili duhovni poziv, prepoznali sebe i svoju sudbinu u redovničkom zvanju, da su smogli snage slobode te se za njega opredijelili. Ustvrdio je da ostvarivati redovničko zvanje znači odložiti sve ono što redovnice i redovnike priječi da žive potpuno u Božjem svjetlu, i po zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti Isusu Kristu i drugim i svojim poglavarima trajno svjedočiti koliko žele biti ljudi svjetla. Pozvao ih je da na dan Bogu posvećenih osoba provjere koliko su radosni što je u njima na poseban način po redovničkom pozivu prisutno svjetlo Isusa Krista u njegovoj Crkvi u Hrvatskoj i u Požeškoj biskupiji. Također ih je pozvao da zahvale Isusu Kristu što ih je smatrao prikladnima da kroz življenje svojih redovničkih zavjeta budu osobe koje svijetle njegovom blizinom. Preporučio im je da se molitvom, razmatranjem Božje riječi i vjernošću svetim pravilima svoga reda jačaju i učvršćuju u opredjeljenju da svoje redovničke zavjete žive poput starca Šimuna u bogobojaznosti i pravednosti. Još im je rekao neka nikome i ničemu ne dopuste da naruši njihovo redovničko zajedništvo, već da baš u onima s kojima trenutačno žive prepoznaju brata i sestru koju im je Bog darovao, kako je govorio sv. Franjo, te ako prihvate put koji im je on odredio. Zajedništvo je djelo Duha Svetoga, ustvrdio je biskup, pozvavši redovnice i redovnike neka mu dopuste da u njima može ostvarivati to svoje djelo, na radost njima samima i svima onima kojima služe u Crkvi i društvu. Potaknuo ih je neka mole da im Bog udijeli srce starca Šimuna i proročice Ane, koje je raspoloženo bogobojaznošću i pravednošću prema Bogu i ljudima, i koje je vođeno Duhom Svetim, kako bi svjedočanstvo Crkve po njima bilo vjerodostojnije i uvjerljivije. Vjernike je pozvao da svojom molitvom podupiru redovnice i redovnike na putu pobjede svjetla nad mrakom „u našim osobnim, obiteljskim i društvenim životima“.

Nakon homilije redovnice i redovnici obnovili su svoje redovničke zavjete. Prije popričesne molitve svi sudionici slavlja izmolili su molitvu u Godini Božje riječi i otpjevali geslo «Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka», a nakon molitve anđeoskog pozdravljenja otpjevali su poklik «Blažena ti što povjerova». Biskup je poručio redovnicama i redovnicima da se to blaženstvo odnosi i na njih, jer su povjerovali da se isplati poslušati Božju riječ kojoj je ime poziv, krenuti za njom i oblikovati svoj život u skladu s njom. Zahvalio im je za vjernost Isusu Kristu u njihovu pozivu i poslanju, te ih je povjerio njemu i njegovoj presvetoj Majci, da ih u njihovim životima prati svojim zagovorom. Čestitao je imendan svima onima koji ga slave na ovaj blagdan. Nakon završnog misnog blagoslova svi sudionici slavlja s upaljenim svijećama u rukama i pjesmom »Sred te se pećine« pozdravili su Gospu Lurdsku, kojoj su ovim slavljem započeli devetnicu. Program Dana Bogu posvećenih osoba završio je zajedništvom biskupa, redovnica i redovnika te svećenika na domjenku u Domu pape Ivana Pavla II.