Meditacija br. 2

„Doma u Bogu i Bog doma u nama“

Na ovu sinodu dolazimo s proturječnim nadama. Ali to ne mora biti nepremostiva prepreka. Ujedinjeni smo u nadi euharistije, nadi koja obuhvaća i nadilazi sve što želimo.

Ipak, postoji još jedan izvor napetosti. Naše poimanje Crkve kao doma ponekad je proturječno. Svako živo biće treba dom kako bi moglo napredovati. Ribe trebaju vodu, a ptice gnijezda. Bez doma ne možemo živjeti. Različite kulture imaju različite predodžbe o tome što je dom. Instrumentum laboris nam govori da je „Azija ponudila sliku čovjeka koji izuva cipele da bi prešao prag, kao znak poniznosti da se pripremi za susret s drugima i s Bogom; Oceanija je predložila sliku broda; Afrika je inzistirala na slici Crkve kao Božje obitelji, sposobne ponuditi pripadnost i prihvaćanje svim svojim članovima, u njihovoj različitosti“ (B 1,2). Ali sve te slike pokazuju da nam treba mjesto gdje možemo biti prihvaćeni i izazvani u isto vrijeme. Kod kuće se potvrđujemo onakvima kakvi jesmo i pozvani smo da budemo više. Dom je mjesto gdje smo poznati i voljeni, gdje smo sigurni, ali to je i mjesto gdje smo izazvani da se upustimo u avanturu vjere.

Moramo obnoviti Crkvu shvaćenu kao zajednički dom ako želimo govoriti svijetu koji pati od krize zbog nedostatka doma. Mi trošimo naš mali planetarni dom. U pokretu je više od 350 milijuna migranata koji bježe od rata i nasilja. Tisuće ljudi umiru prelazeći mora pokušavajući pronaći dom. Nitko se od nas ne može osjećati potpuno kao kod kuće ako se oni ne osjećaju tako. Čak i u bogatim zemljama milijuni ljudi spavaju na ulicama. Mladi si često ne mogu priuštiti kuću. Posvuda vlada strahovito duhovno beskućništvo. Ekstremni individualizam, raspad obitelji, sve dublje nejednakosti znače da nas pogađa tsunami usamljenosti. Samoubojstva su u porastu jer se bez doma, tjelesnog i duhovnog, ne može živjeti. Voljeti znači vratiti se kući nekome.

Što nas ova scena Preobraženja uči o našem domu, kako u Crkvi tako i u našem razbaštinjenom svijetu? Isus poziva svoj najuži krug prijatelja da se odvoje od njega i uživaju u ovom trenutku intimnosti. I oni će biti s njim u Getsemaniju. Ovo je najuži krug onih s kojima se Isus osjeća najugodnije. Na gori im daje viziju svoje slave. Petar želi zadržati ovaj trenutak. „Učitelju, dobro nam je biti ovdje, načinimo tri sjenice, jednu tebi, jednu Mojsiju i jednu Iliji.“ Stigao je i želi da ovaj intimni trenutak potraje.

Ali začuju Očev glas. „Slušajte ga!“. Moraju sići s gore i koračati prema Jeruzalemu, ne znajući što ih čeka. Bit će raspršeni i poslani na kraj svijeta da svjedoče našem konačnom domu, Kraljevstvu. Vidimo dakle dvije koncepcije doma: unutarnji krug s Isusom na gori i poziv u naš konačni dom, Kraljevstvo, kojemu ćemo svi pripadati.

Slično nas danas dijele različita poimanja Crkve kao doma. Za neke je to definirano drevnim tradicijama i pobožnostima, naslijeđenim strukturama i jezikom, Crkvom u kojoj smo odrasli i koju volimo. Daje nam jasan kršćanski identitet. Za druge se sadašnja Crkva ne čini sigurnim domom. Doživljava se kao isključiva, marginalizirajući mnoge osobe, žene, rastavljene i ponovno vjenčane. Za neke je to previše zapadnjačko, previše eurocentrično. Instrumentum laboris također spominje homoseksualne osobe te osobe koje žive u poligamnim brakovima. Oni žele obnovljenu Crkvu u kojoj se osjećaju potpuno kao kod kuće, priznati, potvrđeni i sigurni.

Neki smatraju da je ideja sveopćeg prihvata, u kojoj su svi prihvaćeni bez obzira tko smo, destruktivna za identitet Crkve. Kao u engleskoj pjesmi iz 19. stoljeća, „Ako je svatko netko, onda nitko nije nitko“[1]; vjeruju da identitet zahtijeva granice. Za druge pak otvorenost je sâmo srce identiteta Crkve. Papa Franjo je rekao: „Crkva je pozvana biti Očev dom, s uvijek širom otvorenim vratima… gdje ima mjesta za sve ljude, za svakoga sa svojim problemima, da dopire do onih koji osjećaju potrebu da nastave svoj put vjere“[2].

Ova napetost je uvijek bila u središtu naše vjere, otkako je Abraham napustio Ur. U Starom zavjetu postoje dvije stvari u trajnoj napetosti jedna s drugom: ideja o izboru, o ljudima koje je Bog izabrao, o ljudima s kojima Bog prebiva. Ovo je identitet koji se čuva. Ali tu je i univerzalizam, otvorenost prema svim nacijama, identitet koji tek treba otkriti.

Kršćanski je identitet u isto vrijeme poznat i nepoznat, dan i tražen. Sveti Ivan kaže: „Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest“ (1. Iv 3,2). Znamo tko smo, a opet ne znamo tko ćemo biti.

Za neke od nas kršćanski je identitet prije svega dan, Crkva koju poznajemo i volimo. Za druge je kršćanski identitet uvijek privremen, na putu prema Kraljevstvu u kojem će pasti svi zidovi. Oba su neophodna! Ako samo naglašavamo da nam je identitet zadan – ovo znači biti katolik – riskiramo da postanemo sekta. Ako samo naglašavamo pustolovinu prema identitetu koji tek treba otkriti, riskiramo da postanemo nejasan kršćanski pokret. Ali Crkva je znak i sakrament jedinstva cijeloga čovječanstva u Kristu (LG 1) tako što je oboje. Stanimo na gori i okusimo slavu sada. Ali krenimo prema Jeruzalemu, prvoj sinodi Crkve.

Kako živjeti ovu potrebnu napetost? Sva se teologija rađa iz napetosti koja savija luk da odapne strijelu. Ova napetost je u središtu Evanđelja po Ivanu. Bog se udomljuje u nama: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, i Otac će ga moj ljubiti, k njemu ćemo doći i u njemu se nastaniti“ (14,23). Ali Isus nam također obećava naš dom u Bogu: „U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao idem pripraviti vam mjesto“ (Ivan 14,2).

Kada razmišljamo o Crkvi kao o domu, neki od nas prvenstveno misle na Boga koji dolazi doma k nama, a drugi da mi idemo u dom Božji. I jedno i drugo je istina. Moramo ući u suzvučje s onima koji misle drukčije. Njegujemo unutarnji krug na gori, ali siđimo i koračajmo prema Jeruzalemu, lutalice i beskućnici. „Slušajte ga.“

Dakle, prvo, Bog pravi svoj dom s nama. Riječ postaje tijelom u palestinskom Židovu iz prvog stoljeća, odgojenom u navikama i običajima svoga naroda. Riječ postaje tijelom u svakoj od naših kultura. Na talijanskim slikama Navještenja vidimo prekrasne mramorne kuće, s prozorima otvorenim prema stablima maslina i vrtovima ruža i ljiljana. Nizozemski i flamanski slikari prikazuju Mariju s užarenom pećnicom, čvrsto umotanu u odjeću kako bi spriječila hladnoću. Kakav god bio vaš dom, Bog dolazi živjeti u njemu. Trideset godina šutnje Bog je živio u Nazaretu: beznačajnom sekundarnom mjestu. Natanael je s gađenjem uzviknuo: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1,46). Filip jednostavno odgovara: „Dođi i vidi.“

Svi naši domovi su Nazaret, gdje živi Bog. Sveti Charles de Foucauld je rekao: „Neka Nazaret bude vaš uzor, u svoj svojoj jednostavnosti i otvorenosti… Život Nazareta može se živjeti bilo gdje. Živi ga tamo gdje je najkorisnije za bližnjega”[3]. Gdje god bili i što god činili, Bog nas dolazi pohoditi: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (Otk 3,20).

Čuvajmo stoga mjesta na kojima smo susreli Emanuela, „Boga s nama“. Volimo liturgije u kojima smo ugledali božansku ljepotu, crkve našeg djetinjstva, pučke pobožnosti. Volim veliku benediktinsku opatiju moje škole, gdje sam prvi put opazio otvorena vrata raja. Svatko od nas ima svoju goru Tabor, na kojoj je slavu nazreo. Trebamo to. Tako, kad se mijenjaju liturgije ili ruše crkve, ljudi osjećaju veliku bol, kao da im se ruši dom u Crkvi. Kao i Petar, želimo ostati.

Svaka mjesna Crkva je dom za Boga. Naša se Majka Marija ukazala u Engleskoj u Walsinghamu, velikom srednjovjekovnom svetištu, u Lourdesu, u Guadalupeu u Meksiku, u Czestochowi u Poljskoj, u La Vangu u Vijetnamu i u Dongluu u Kini. Nema marijanske konkurencije. U Engleskoj kažemo: „Dobra vijest je da te Bog voli. Loša vijest je da on voli i sve ostale.“ Sveti Augustin je rekao: „Bog ljubi svakog od nas kao da postoji samo jedan“[4] . U bazilici Notre Dame u Africi, u Alžiru, uklesano je: „Priez pour nous et pour les Musulmans“, „Molite za nas i za muslimane“.

Svećenici često teže prihvaćaju sinodski hod. Mi svećenici brinemo o tim mjestima kulta i u njima slavimo liturgije. Svećenicima je potreban snažan osjećaj identiteta, esprit de corps. Ali tko ćemo mi biti u ovoj Crkvi oslobođenoj klerikalizma? Kako svećenstvo može prigrliti identitet koji nije klerikalni? To je veliki izazov za obnovljenu Crkvu. Prihvatimo bez straha novo bratsko shvaćanje ministerijalnog svećeništva! Možda možemo otkriti kako je taj gubitak identiteta zapravo sastavni dio našeg svećeničkog identiteta. To je poziv koji nadilazi svaki identitet, jer „još se nije pokazalo što ćemo biti“ (1. Ivanova 3,2).

Bog sada gradi svoj dom na mjestima koja svijet prezire. Naš dominikanski brat Frei Betto opisuje kako je Bog postao njegov dom u zatvoru u Brazilu. Neki dominikanci bili su zatvoreni zbog svog protivljenja diktaturi (1964.-1985.). Betto piše: „Na Božić, na slavlje povratka Božjoj kući, radost je nezadrživa. Božićna noć u zatvoru… Sada cijeli zatvor pjeva, kao da će naša pjesma, radosna i slobodna, svijetom odjeknuti. Žene pjevaju u svom dijelu, a mi plješćemo… Ovdje svi znaju da je Božić, da se netko ponovno rađa. I svojim pjevanjem svjedočimo da smo i mi ponovno rođeni da se borimo za svijet bez suza, mržnje i ugnjetavanja. Prilično je impresivno vidjeti ova mlada lica stisnuta uz rešetke kako pjevaju o svojoj ljubavi. Nezaboravno. Nije to spektakl ni za naše suce, ni za tužitelja, ni za policiju koja nas je privela. Smatrali bi da je ljepota ove noći nepodnošljiva. Mučitelji se boje osmijeha, čak i slabog.“

Tako naziremo ljepotu Gospodnju na našoj gori Tabor, gdje poput Petra želimo razapeti svoje šatore. Dobro! Ali „Njega slušajte!“. Uživamo u tom trenutku, a onda se spuštamo s gore i koračamo prema Jeruzalemu. Moramo postati beskućnici na neki način. „Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje glavu nasloniti“ (Luka 9,58). Koračaju prema Jeruzalemu, svetom gradu u kojem prebiva ime Božje. Ali ondje Isus umire izvan zidina za dobro svih onih koji žive izvan zidina, jer se Bog objavio svom narodu u pustinji izvan tabora. James Alison je napisao: „Bog je među nama kao izgnan“[5]. „Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku“ (Hebrejima 13,12-13).

Nadbiskup Carlos Aspiroz da Costa napisao je dominikanskoj obitelji dok je bio Učitelj: „Izvan polja, među svim onim ‘drugima’ potisnutim na mjesto izvan polja, susrećemo Boga. Itinerancija zahtijeva napuštanje institucije, kulturno uvjetovanih percepcija i uvjerenja, jer ‘izvan terena’ susrećemo Boga kojeg ne možemo kontrolirati. ‘Izvan terena’ susrećemo Drugoga koji je drukčiji i otkrivamo tko smo i što moramo činiti“[6]. Izlaskom van dolazimo do kuće u kojoj „nema više Židova ni Grka nema više roba ni slobodnjaka, nema više muško ni žensko, jer svi ste vi jedno u Kristu Isusu“ (Galaćanima 3, 26).

1980-ih, razmišljajući o odgovoru Crkve na AIDS, posjetio sam bolnicu u Londonu. Liječnik mi je rekao da je jedan mladić tražio svećenika po imenu Timothy. Božjom providnošću uspio sam ga pomazati neposredno prije smrti. Tražio je da ga pokopaju u Westminsterskoj katedrali, središtu katoličanstva u Engleskoj. Bio je okružen običnim ljudima koji su dolazili na tu misu radnim danom, ali i oboljelima od AIDS-a, medicinskim sestrama, liječnicima i prijateljima homoseksualcima. Onaj koji je bio na periferiji, zbog svoje bolesti, svoje seksualne orijentacije i prije svega zbog smrti, bio je u središtu. Okruživali su ga oni kojima je Crkva dom i oni koji u crkvu inače nikad ne bi ušli.

Naš život se hrani voljenim tradicijama i pobožnostima. Ako se izgube, tugujemo. Ali također se moramo sjetiti svih onih koji se još ne osjećaju kao kod kuće u Crkvi: ženâ koje se osjećaju nepriznatima u patrijarhatu starih bijelaca poput mene! Ljudi koji smatraju da je Crkva previše zapadna, previše latinska, previše kolonijalna. Moramo ići prema Crkvi u kojoj oni više nisu na marginama nego u središtu.

Kada je Thomas Merton postao katolik, otkrio je „Boga, to središte koje je posvuda, a čiji opseg nije nigdje, dok me nalazi.“ Obnavljati Crkvu je, dakle, kao praviti kruh. Rubovi tijesta se skupe u sredini, a sredina se proširi do rubova, ispunjavajući sve kisikom. Štrucu radimo preokrećući razliku između rubova i središta, čineći da nas Božji kruh, čije je središte posvuda, a opseg nigdje, pronađe.

Još jedna kratka riječ na kraju. Nekoliko puta, tijekom pripreme ove Sinode, postavljeno je pitanje: „Ali kako možemo biti doma u Crkvi s užasnim skandalom seksualnog zlostavljanja?“. Za mnoge je to bila kap koja je prelila čašu. Spakirali su kofere i otišli. Postavio sam ovo pitanje na sastanku katoličkih ravnatelja u Australiji, gdje je Crkva užasno unakažena ovim skandalom. Kako to da su ostali? Kako su još uvijek mogli biti doma?

Jedan od njih citirao je Carla Carretta (1910.-1988.), malog brata Charlesa de Foucaulda. Carrettove riječi sažimaju dvosmislenost Crkve, moje kuće, ali još uvijek ne mog doma, koja otkriva i skriva Boga.

„Koliko te moram kritizirati, Crkvo moja, a opet koliko te volim! Natjerala si me da patim više nego itko drugi, a ipak ti dugujem više nego ikome drugome. Volio bih te vidjeti uništenu, ali trebam tvoju prisutnost. Mnogo si me sablaznila, ali samo si me ti nagnala da shvatim tvoju svetost. … Bezbroj puta sam ti pred licem htio zalupiti vrata svoje duše, a ipak sam se svake noći molio da mogu umrijeti u tvom sigurnom naručju! Ne, ne mogu te se riješiti, jer ja sam jedno s tobom, makar i ne potpuno. I onda, kamo bih otišao? Napraviti još jednu Crkvu? Ma ne bih mogao izgraditi nijednu bez istih mana, jer su to moje mane.“

Na kraju Evanđelja po Mateju Isus kaže: „Evo, ja sam s vama do svršetka svijeta“. Ako Gospodin ostaje, kako bismo mi mogli otići? Bog se smjestio u naš dom, sa svim našim skandaloznim ograničenjima, zauvijek. Bog ostaje u našoj Crkvi, čak i uz svu korupciju i zlostavljanje. Moramo dakle ostati. Ali Bog je s nama da nas vodi u šire prostore Kraljevstva. Potrebna nam je Crkva, naš sadašnji dom sa svim svojim slabostima, ali i da udahnemo Duhom ispunjen kisik našeg budućeg doma bez granica.

Timothy Radcliffe

Bilješke:

[1] W. S. Gilbert, The Gondoliers, 1889.

[2] Evangelii Gaudium, 47.

[3] Cathy Wright LSJ St Charles de Foucauld: His Life and Spirituality, 111.

[4] Ispovijesti. Knjiga 3.

[5] Knowing Jesus, 71.

[6] Letter to the Order on Itinerancy