Uvodeći u homiliju fra Milan Krišto okupljene je vjernike potaknuo da u liturgijskim čitanjima kroz korizmu “otkriju novost života koji nam Bog svima želi otkriti.”

“Sv. Antun bio je veliki propovjednik, koji je kako neki govore, poznavao i cijeli Novi zavjet napamet, a što nam je svakako poticaj i obveza da i u ovoj misi, i utorcima kada se pripremamo za njegovu svetkovinu možemo razmatrati Božju riječ. Prvo čitanje govori o narodu koji hodajući kroz pustinju biva nestrpljiv. Vjerujem da je i svatko od nas imao sličnu zgodu u životu. Teško je biti i ostati ustrajan u odgoju svoje djece, djeci slušati svoje roditelje i još uvijek postajemo nestrpljivi. Ovo čitanje kao da želi poručiti da postoji dublja duhovna poruka, kao da u obliku zmije koja će ih ujedati, na neki način opominjati da su se udaljili od Boga. Kao da se želi reći da čovjek u svojem srcu može imati otrov, da znademo jedni druge ugristi, riječima to izbaciti jedni drugima”, primijetio je fra Krišto.

U nastavku je dao poticaj rekavši da “koliko god nam i kako god bilo teško i neshvatljivo ovaj trenutak našega obiteljskog života, možda i tragedije – Bog nas nije zaboravio! Tu se traži iskustvo vjere, a to možemo vidjeti i u iskustvu sv. Antuna, a to je da se oslonimo na Božju riječ. Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Bog ne može preko svoje riječi, ne može zaboraviti onaj temeljni savez koji je, kako mi kršćani vjerujemo, učinio jednom zauvijek u svome Sinu. Tako, nitko od nas nije zaboravljen i nitko Bogu nije prevelika briga da bi nas stavio sa strane i bavio se nekim drugim ljudima. Braćo i sestre, kroz ovo korizmeno vrijeme i ovih desetak dana koliko nam je ostalo do Uskrsa, preispitajmo se, pomirimo se u ispovijedi s Bogom, s braćom i sestrama, pa i sa samima sobom ono što si zamjeramo”, potaknuo je propovjednik.

Fra Krišto je u nastavku primijetio da u našem narodu postoji mnogo svetišta koja su znak osobne vjere. “Znademo kako su inače svetišta u našemu narodu označena osobnom vjerom, predanošću ljudskim srcem, da, ako nikako drugačije, zavapimo Bogu iz nevolje, iz neke potrebe, preporuke po nekom svetcu, ovdje konkretno po sv. Antunu Padovanskome, ali da onda to još više traži dublju vjeru gdje ću željeti ustrajati vršiti Tvoju volju, kako smo čuli u čitanju. Liturgija nas poučava da ćemo na taj način i mnoge druge privesti Bogu. To ima itekako smisla”, istaknuo je fra Krišto.

“Danas, kada se okupljamo štovati sv. Antuna opet se vraćamo na isto. Sv. Antun crpi snagu iz Kristova križa. Kao da nam daje kratku vježbu, poruku gdje možemo u trenutcima malodušja, depresije, teškoća – unijeti pred Križ i sjetiti se koliko sam ja dragocjen Njemu da je za mene pošao na križ. Toga ćemo se kao cijela župna, liturgijska zajednica posebno sljedeće nedjelje Cvjetnice, a onda onoga sljedećega petka kojega nazivamo Veliki petkom jer su se tako velike i presudne stvari za moj život dogodile upravo po Božjoj ljubavi u Njegovu Sinu”, rekao je fra Milan Krišto i potaknuo okupljene vjernike da uzmu u ruke Božju riječ i otkrivaju što je Njegova volja za nas, ono što je najbolje za mene. To je mnogo više od onoga što ja planiram i zamišljam, da bismo uvijek temeljno otkrili Božju ljubav prema svakome od nas, ljubav koja nas onda i obvezuje da ljubimo i opslužujemo druge jer u njima opslužujemo samoga Božjega Sina”, zaključio je propovjednik.