U predivnom ambijentu Gospina bistričkog svetišta duhovne vježbe započeli su zazivom Duha Svetoga te prvim razmatranjem na temu čovjekova temeljnog poziva za susret s Bogom te, unutar njega specifično svećeničkog poziva. Biskup Križić je naglasio važnost upoznavanja istine o samom sebi koja se uvijek spoznaje u  susretu sa Živim Bogom te spoznata nuka na radosno i ustrajno nasljedovanje Isusa u vlastitom. Uslijedila su zatim ostala predavanja, uvijek dva prije podne i jedno poslije podne. Svakog dana prvi jutarnji susret bio je posvećen molitvi Časoslova: Jutarnje i Službe Čitanja. Večernje pak predavanje ostalih dana zaključivala je sv. Misa s molitvom Večernje i homilijom biskupa Križića. U večernjim satima slijedila je molitva sv. Krunice u bistričkoj Bazilici te Euharistijsko klanjanje.

Biskup Križić je drugo svoje predavanje posvetio svećeničkoj duhovnosti temeljivši svoja razlaganja na naglascima iz učiteljstva pape Franje. Istaknuo je kako je svaki svećenički poziv u svojoj biti Božji odabir. Iz svijesti o tomu proizlazi svijest o svećeničkom dostojanstvu koje je uvijek svjedočko i nespojivo sa svjetovnošću koja uvijek guši svećeništvo i negativno utječe na vjeru naroda Božjega. U trećem svojem predavanju voditelj se osvrnuo na različite uzroke koje dovode do podjela u svećeničkom životu i koje ga razvodnjavaju, istaknuvši da je lijek tomu autentični život pastira koji se hrani ustrajnom molitvom, sakramentalnim životom i razmatranjem Božje riječi. Naglasio je potrebu stalne borbe kroz cijeli život: uzlaženja Bogu, poput Mojsija, na Brdo susreta, te povratka s Brda k narodu kako bi mu se posvjedočila prisutnost i ljubav Boga živoga.

U četvrtom predavanju mons. Križić dotaknuo se  tamnih trenutaka koje svaki svećenik prolazi u svom životu, ali i ljepoti uranjanja, uvijek iznova, u svoj poziv koji je uvijek nadnaravan. Istaknuo je potrebu izgradnje svećeničkog zajedništva koja je izvrsna brana spram osamljenosti i samotnjaštva. Također je istaknuo da svaka kriza u svećeničkom životu uvijek svoj korijen ima u pomanjkanju iskrene borbe i odustajanju od nje. Zato valja –  naglasio je voditelj – svaki dan iznova krenuti u borbu i  vapiti za Božjim milosrđem koje čovjeka jedino podiže i ispunjava jakošću i smislom. Nije dovoljno samo ostati svećenik, potrebno je ostati vjeran i ustrajati u vjernosti, zaključio je mons. Križić.

Četvrto i peto razmatranje mons. Križić posvetio je obilježjima autentičnog svećeništva. Svećenik je, istaknut će on, čovjek Božji, čovjek Duha i njegov prenositelj. Bez Duha Svetoga je nemoguće izvršiti svećeničko poslanje. Svećenik je čovjek molitve, čovjek vjere, a ona je uvijek kušana… Upravo se kroz molitvu, u vjeri, prelazi s poznavanja Boga na iskustvo Boga, s teologije na teofaniju. A taj se prijelaz uvijek događa preko teopatije – prokušanosti vjere. Svećenik je također i čovjek za druge, čovjek koji ljudima donosi Boga onamo gdje su oni, onamo gdje „narod obitava“. On je čovjek koji nudi bratstvo i stvara ga. Svećenik je, istaknut će nadalje biskup Križić, čovjek milosrđa, čovjek koji ulijeva povjerenje i čovjek koji se sav troši za druge, ne kao „službenik“ nego  kao svjedok Božje ljubavi. A ljubav je uvijek potvrđena žrtvom, križem. Svećenik je ljubitelj Crkve, te, konačno, svećenik je svjedok Uskrsnuća. Kako bi sve to mogao biti, potrebno mu je uvijek iznova stati i stajati pred Presvetim. Potrebna mu je adoracija, kako bi mogao biti zagovornikom naroda pred Bogom poput Abrahama, Mojsija, Jeremije, Pavla… Iz nje će onda moći trpjeti snagu za svoj život i svoje služenje. Samo tako moći će postati strpljivi sijač koji možda plodove svojeg sijanja neće vidjeti, ali Bog će svakako dati da oni jednom urode na dobro duša.

Šesto svoje, ujedno i zadnje razmatranje, msgr. Križić je posvetio potrebi upornog hoda u nasljedovanju Isusa: Ići za Isusom, uvijek iznova otkrivati otajstvo Boga. Ne predati se umoru, stajanju, odustajanju malodušnosti. U tom smislu istaknuo je primjer Ilije proroka i njegova „hoda“, najprije bijega, a zatim i njegova povratka koji mu Gospodin nudi kao jedini lijek od njegove malodušnosti, odustajanja i umora. Biskup je istaknuo da je Isus kruh koji nam se daje, ali da je On i put. Valja njime hoditi i njime se hraniti. Umor je istinska prijetnja svećeničkom pozivu, ali umor se ostavlja ako se krene naprijed. Poraz se događa, ako mu se predaje. Ako se ustaje i iznova bori, onda se pobjeđuje. Nužno je dakle uporno ići, hoditi za Isusom. A taj hod i to nastojanje, zaključit će mons. Križić, ispunjavaju onda svećenika dubokim zadovoljstvom i radošću. Samo hod, borba, napor, suočavanje s problemima jamče vjernost. Bog nam ne jamči da neće biti umora, ali nam jamči da će uvijek biti kruha i puta.

Uz poštivanje svih propisanih epidemioloških mjera svi su polaznici duhovnih vježbi, uz voditeljeva predavanja, Euharistijska slavlja, zajedničku molitvu Krunice i Euharistijsko klanjanje, imali dovoljno vremena i za osobnu molitvu i refleksiju. Njoj je svakako pogodovao tako lijep i produhovljen ambijent bistričkog svetišta: bistričke bazilike, crkva na otvorenom, Kalvarije…

U svojoj završnoj homiliji mons. Zdenko Križić poželio je svim polaznicima duhovnih vježbi puno hrabrosti, iskrenog predanja svojem pozivu i njegovim zahtjevima, a sve to uvijek u radosti i dubokoj vjeri da je Gospodin s nama i da nas nikada ne napušta. Prije samog zaključnog blagoslova svoju zahvalnu riječ msgr. Križiću uputio je Vojni ordinarij mons. Jure Bogdan, zahvalivši mu na raspoloživosti, vremenu i trudu koje je odvojio i uložio u ove duhovne vježbe. Biskup Bogdan zahvalio je također svojim svećenicima na sudjelovanju i suradnji poželjevši im Božji blagoslov i zagovor Gospe Majke Božje Bistričke u njihovom djelovanju u onim sredinama u kojima jesu i s onima ljudima kojima ih Gospodin šalje. Da sve bude na veću Slavu Božju i po nadhanuću Duha Svetoga u čije se vodstvo predajemo i slijedimo ga.