U rodnoj župi Rotimlja pokraj Stoca u ponedjeljak, na blagdan sv. Luke, 18. listopada u grobnicu u obliku sarkofaga na groblju „Pobrđe“ pokopan je mons. Luka Pavlović, koji je preminuo dva dana ranije u SKBC Mostar u 75. godini života i 49. godini svećeništva.

Misu zadušnicu u mostarskoj katedrali predvodio je pokojnikov školski kolega, mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, u zajedništvu s nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolski upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem, biskupom kotorskim mons. Ivanom Štironjom, mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem i umirovljenim biskupom mons. Ratkom Perićem te uz koncelebraciju 50-ak svećenika. Na misi je sudjelovala rodbina pokojnoga don Luke te veći broj časnih sestara raznih kongregacija i drugi vjernici. Liturgijsko pjevanje animirao je katedralni župni zbor Marija kojim je ravnao maestro don Dragan Filipović. Generalni vikar don Nikola Menalo izrazio je sućut cijeloj Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko mrkanskoj biskupiji ukratko prikazavši životni put svećenika mons. Luke Pavlovića.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Želimir Puljić prenio je izraze sućuti cijeloj partikularnoj Crkvi na čelu s biskupom Petrom te bratom i sestrom pokojnoga don Luke, Anti i Ruži kao i članovima don Lukine obitelji te svoj rodbini i prijateljima. Nadbiskup Puljić prisjetio se zajedničkog životnog puta s pokojnikom iz sjemenišnih i bogoslovskih dana, kao i njihove povezanosti, istaknuvši da je pokojni svećenik don Luka bio hrabar i odvažan navjestitelj Evanđelja, te zamolio Gospodina da ga nagradi vječnim životom za sve dobro koje je učinio.

Prigodnu propovijed uputio je biskup Petar Palić koji je na početku istaknuo kako je „smrt sastavni dio naše stvarnosti, pa i naših života, ali nekako nas uvijek iznenadi kao što nas je iznenadila i don Lukina smrt. Iako smo znali za njegovo dobro narušeno zdravlje, ipak smo se nadali da će se i ovaj put nakon boravka u bolnici ponovno vratiti svojim pastoralnim obvezama, koliko mu snage i zdravlje dopuštaju. No, ovaj put njegovo srce nije izdržalo i prestalo je kucati u subotu, 16. listopada, na spomendan sv. Margarete Marije Alacoque, velike štovateljice Srca Isusova, koje je i don Luka kao svećenik štovao i nastojao biti svećenik po Srcu Isusovu. U ovome trenutku oproštaja iz katedrale Marije Majke Crkve, u kojoj je proveo veliki dio svoga života, bilo kao generalni vikar, a osobito kao katedralni župnik, želimo izraziti i sakupiti ne samo svoju bol i bol onih koji su ga poznavali i voljeli, nego s nadom i vjerom u uskrsnuće sve to staviti pred Gospodina, koji je obećao da će zauvijek ukloniti smrt. Don Luka je živio za katedralu i za njezine vjernike. Kad bi se nas pitalo, onda bi vjerojatno većina od nas odgovorila da vrijeme za ovaj kraj još nije stiglo. No, vjerujemo da don Luka živi u Bogu i uživa ljepotu vječnoga života, jer je vjerovao u pobjedu uskrsloga Krista.“

Razmišljajući nad Božjom Riječku biskup Palić istaknuo je da se don Luka, prije nego je završio u bolnici, „spremao obilježiti svoj imendan danas, na blagdan sv. Luke, pisca trećeg Evanđelja i Djela apostolskih, vjernog pratitelja sv. Pavla, liječnika i kroničara koji nam je ostavio mnogobrojne detalje iz života apostola i prve crkvene zajednice. No, Gospodin je htio da don Luka svoj imendan proslavi na gozbi od pretiline koju mu je Gospodin nad vojskama sȃm pripravio za stolom u vječnosti, bez ikakvog straha kako će nakon te gozbe reagirati srce i organizam. A nas je okupio oko ovoga euharistijskog stola u mostarskoj katedrali, za kojim je on u zajedništvu sa svojim vjernicima mnogo puta slavio Kristovu nekrvnu žrtvu i njegovim tijelom hranio ranjene, krhke, nemoćne i ugrožene.“

U svojoj homiliji biskup je, razmišljajući nad odlomkom iz knjige Izaije proroka (Iz 25, 8) i Poslanice sv. Pavla Filipljanima povezao još jednu odliku pokojnoga don Luke. “I suzu će sa svakog lica Gospodin, Bog otrti.” „Uz svoje svećeništvo, radi kojega se nikada nije razočarao, niti požalio kako piše u svojoj oporuci, nosio je don Luka u svome srcu i radosti i nade i žalosti i tjeskobe naših biskupija i njezinih vjernika na ovom prostoru, i Mostarsko-duvanjske i svoje rodne Trebinjsko-mrkanske i mnogo puta nerazumijevanje i kritiku subraće svećenika, što redovito, nažalost, odgovorna služba u Crkvi sa sobom nosi, i bol i patnju izbjeglica i prognanih u vrijeme Domovinskog rata. A sve je to previše za jedno obično, slabo ljudsko srce. No, njegova je snaga bila u Gospodinu i zato je mogao, unatoč svemu, biti radostan i nasmijan, duhovit i ponekad s umjerenom dozom ironije, a i druge pozivati da budu radosni u Gospodinu. U oporuci je napisao: „Moje svećeničko životno geslo uvijek je bilo: ‘Radujte se uvijek u Gospodinu!’ Sve za Kraljevstvo Božje i slavu njegovu.“
Vjerujem da će Gospodin sada otrti svaku njegovu suzu koju možda nije prolio, ali ju je silom zadržao u srcu. I ovaj trenutak njegove smrti i konačnog gledanja Očeva lica i našeg oproštaja s njime treba razumjeti kao don Lukin navještaj svima nama: «Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu!“ (Iz 25, 9)“.

O križu i Uskrsu, o patnji i pobjedi nakon smrti biskup je govorio o križu kojega častimo u mostarskoj katedrali na dan posvete katedrale kao i o kipu Uskrsloga Krista koji je don Luka, za vrijeme ovozemaljskoga života, postavio pored svoje grobnice. Propovjednik je naglasio: „Današnje evanđelje nas poziva da svoj pogled usmjerimo na Kristov križ na kojem je Raspeće spora i mučna smrt. Tko visi na križu, umire od gušenja ili kardiovaskularnog kolapsa uzrokovanog zbog položaja tijela. Lukino evanđelje govori nam da je proces Isusove smrti trajao tri sata. Nakon ova tri sata agonije dogodili su se neki izvanredni događaji. Jedan od tih događaja je i satnikova ispovijest vjere. Kako se hramska zavjesa razdire, tako se ruši i veo koji je sprječavao satnika da shvati što se događa. “Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!” (Lk 23, 48). Križ ne možemo ukloniti iz svoga života. Križ se mora pomno promatrati, mora mu se dopustiti da dotakne moj život. Križ je poistovjećivanje s Kristovim patnjama! Križ je služba. Svatko tko je u Crkvi, ne može ostati po strani i biti samo promatrač križa, nego se križ mora živjeti. Križ je služenje drugima, konkretna pomoć u konkretnoj potrebi.

„Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu“ (Lk 24, 6). Bez ove poruke ženama na Isusovu grobu, naš bi pogled na križ bio nepotpun, nejasan i besmislen. Isus Krist svojim uskrsnućem daje smisao svakom križu, ali i svakom životnom trenutku ispunjenom neizvjesnošću, kao što je smrt. Očigledno je da u ovom odlomku sv. Luku ne zanima toliko prazan grob, već prije svega srce ove objave: Bog je uskrisio Isusa. Odgovor one dvojice u blistavoj odjeći: „Nije ovdje“, ukazuje na novu prisutnost, koja više nije ograničena tjelesnošću, nego je živa i aktivna. Kao da želi reći da je Gospodin uskrsnuo i da je sada prisutan, da je nadvladao smrt i svaku drugu prepreku, da je nadvladao nevjeru i da je nadvladao očaj, vraćajući nadu: ako nije ovdje, uskrsnuo je.

U svojoj oporuci don Luka je, između ostaloga, napisao sljedeće: „Vjerujte u Uskrsnuće Kristovo i Vaše uskrsnuće. To je najvažnije. Stavio sam Uskrslog Isusa na svoj grob da svi vjerujemo u Njega, Uskrslog. Toga se uvijek držite.“ Upravo u toj vjeri možemo reći da don Luka nije nestao, nego je na drugačiji način prisutan ovdje i sada, u Isusu koji ga više ne poziva za euharistijski stol, na kojemu je ovdje slavio euharistiju nebrojeno puta, već za stol božanskog zajedništva čiji je ovaj zemaljski stol simbol i predokus. Svećenička smrt daje nam jasniji osjećaj da je naša liturgija, a donekle i cijeli život vjere, otajstvo vidljivih i nevidljivih prisutnosti, događaj zajedništva koji probija zid vremena i nekako izlijeva vrijeme i vječnost jedno u drugo.

Zahvaljujući Gospodinu za don Lukino svećeničko svjedočanstvo, upravljamo svoje molitve moleći za njegovo dioništvo u slavi raspetog i uskrslog Krista i moleći za našu svakodnevnu vjernost i žar vjerničkoga postojanja i svjedočenja,“ poručio je biskup Palić.

Nakon mise u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru i izmoljenih početnih sprovodnih obreda, koje je predmolio nadbiskup Tomo Vukšić, povorka se uputila prema pokojnikovu rodnom mjestu Rotimlji, gdje je služena misa zadušnica sa sprovodnim obredima. Misu je prevodio biskup Palić u zajedništvu s biskupom Ivanom Štironjom iz Kotora i umirovljenim biskupom Ratkom Perićem, uz koncelebraciju 50-ak svećenika. Na misi je propovijedao biskup Ratko Perić.

Biskup Perić u homiliji je naglasio tri svetopisamske misli povezujući ih sa životom pokojnoga svećenika don Luke. Govoreći o slavlju blagdana sv. Luke u njegov moćan zagovor kod Boga preporučio je dušu njegova imenjaka don Luke, našega subrata i svećenika. Zahvalio je Bogu što se don Luka opredijelio za Isusov poziv. Kroz svih gotovo 50 godina misništva mogao je, istaknuo je biskup Perić, vršiti povjerene mu službe kapelana, župnika, dekana i generalnoga vikara unatoč povremenoj pratnji bolesti, osobito posljednjih godina. Ipak ta ga bolest nije nikada, osim pokoji dan u bolnici, tako priječila da ne bi mogao slaviti mise, propovijedati, biti u uredu ili sjediti u ispovjedaonici podjeljujući Božje oproštenje raskajanima.

Don Luka je kao generalni vikar i vrijedan suradnik i savjetnik, počesto reagirao pisanom riječju, odgovorom i u dnevnim novinama, osobito na adresu raznih međunarodnih predstavnika u ratno i poratno doba. Iz toga razdoblja mogao bi se sastaviti poveći svezak njegovih pisama i pisanih reakcija. Biskup je pročitao jedan odlomak iz pisma koje je don Luka uputio 31. kolovoza 2000. jednomu međunarodnom predstavniku u Mostaru kada su se „neprijatelji križa Kristova“ spremali srušiti Jubilarni križ na Humu. Za kraj je biskup izdvojio don Lukinu živu ispovijest vjere na kraju ovozemaljskoga života kako mu je prenio katedralni župnik don Josip Galić koji priča kako je don Luka one prve večeri, u četvrtak 14. listopada, kada je vjerojatno i sam predosjećao kraj svoga života u bolnici na Bijelome Brijegu molbeno izražavao zazive iz Litanija, iz Evanđelja, iz Psalama, kako mu je već padalo na pamet, i to tako glasno kao da je glasom pojačavao svoju vjeru u Boga i u subotu prije podne predao je duh svoj u ruke Očeve. To je mogao ponavljati jer je tako uvijek mislio, govorio i druge učio da tako i govore i mole.

Sprovodne je obrede nakon mise predvodio biskup Štironja. Na kraju mise generalni vikar don Nikola Menalo oprostio se od pokojnoga don Luke u ime svećenika, redovnika, redovnica i Božjega puka, prenijevši biskupu Petru i pokojnikovoj rodbini izraze sućuti mons. Dražena Kutleše, nadbiskupa-koadjutora Splitsko-makarskog, mons. Franje Komarice, banjolučkog biskupa, fra Miljenka Šteke, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, kao i brojnih svećenika i vjernika koji nisu mogli sudjelovati u sprovodnim obredima. Nakon izmoljenih molitava pokraj tijela pokojnoga svećenika don Luke Pavlovića šestorica su svećenika ponijeli don Lukino mrtvo tijelo u procesiji do grobnice gdje je pokopan, a na kraju svi su zajedno zapjevali uskrsnu pjesmu „Kraljice neba, raduj se“.

Luka Pavlović rođen je u Rotimlji (kod Stoca), 20. svibnja 1947. kao peto od sedmero djece od oca Nikole i majke Anice r. Pažin. Osnovnu je školu do 4. razreda pohađao na Rotimlji a od 4. do 8. razreda u Crnićima. Gimnaziju s maturom u sjemeništu u Dubrovniku od 1962. do 1966. Služio je vojnu obvezu u Zaječaru u razdoblju od 1967. do 1968.

Filozofsko-teološki studij pohađao je na Visokoj teološkoj školi u Splitu od 1966. do 1972. te u Eichstättu u Njemačkoj od 1972. do 1973. Zaredio ga je za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije u Rotimlji mons. Pavao Žanić, biskup koadjutor, na Petrovdan, 29. lipnja 1972. Mladu Misu proslavio je 22. kolovoza 1972. u Rotimlji. Za mladomisničko geslo izabrao je citat iz poslanice sv. Pavla Filipljanima: „Radujte se u Gospodinu uvijek!“

Obnašao je službu župnog vikara u Gracu neumskom te u Bijelom Polju, župa Potoci. Bio je župnik u Hrasnu od 1980. do 1983., te u mostarskoj katedrali od 1984. do 1986, 1993.; 2006.-2021., župnik in solidum mjesec i pol dana. Vršio je i službu biskupskog vikara za pastoral od 1992. do 1993. te generalnog vikara hercegovačkih biskupija od 1986. do 1992. i od 1993. do 2006.

Kroz svećenički život obnašao je razne službe. Bio je djelatnik „Ženidbenoga suda“, član Zbora savjetnika, Prezbiterskoga vijeća, dekan Mostarskoga dekanata. Godine 1993. Sveta Stolica imenovala ga je počasnim prelatom Njegove Svetosti.
Nakon više kardioloških kirurških zahvata kojima se podvrgavao od 2000.  preminuo je u subotu, 16. listopada u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru.