Uskrsni ponedjeljak: Nema istinske radosti zbog uskrsnuća bez suosjećanja s Isusom u onima koji trpe

“Draga braćo i sestre, dozvolimo Kristu uskrslome da doista donese mir u naša srca, u naše živote, u naše obitelji, u naše crkve, mjesta, gradove kako bismo nakon toga mogli biti svjedoci tog Kristova mira jedni drugima i svima kojima nas Gospodin šalje”, kazao je mons. Uzinić na početku mise koja se izravno prenosila putem interneta i televizija.

Vijest o Isusovu uskrsnuću počinje se širiti u vrlo nepovoljnim uvjetima, primijetio je na početku propovijedi apostolski upravitelj.  Iz ulomka misnih čitanja dana vidi se kako se ta vijest pokušavala zataškati, ali se ona ipak nezaustavljivo širila tako da je iz toga nevjerojatnog događaja, nerazumljivog, kojeg se s jedne strane i zataškavalo izrasla Crkva, izraslo je kršćanstvo i vjera u Isusa Krista, koja se proširila i kroz prostor i kroz vremena i došla sve do nas.

Za razliku od tih nepovoljnih uvjeta početka, mi danas, osobito u Europi, uz sve ograničenosti koje nas pogađaju skupa sa svima drugima, imamo ipak povoljne uvjete i možemo slobodno navješćivati Isusa Krista, možemo ga svjedočiti, kazao je nadbiskup.

Ipak, primijetio je, kao da se ta vijest najednom počela sve više i više zaustavljati, sve manje i manje biti privlačna, i kao da se događa jedan obrnuti proces. „To je nešto što nas doista treba zabrinuti, nas kao kršćane, kao one koji su primili tu vijest, prihvatili je i koji bi trebali onda tako živjeti i svjedočiti tu vijest da ona nastavlja biti prihvaćana i širena jer ona ne daje smisao samo našem životu nego je sposobna osmisliti svačiji život.“

U daljnjem izlaganju nadbiskup se upitao što je uvjetovalo da se događa taj obrnuti proces, da se umjesto onog širenja događa nekakvo povlačenje. Odgovor je ponudio na temelju evanđeoskog ulomka dana (Mt 28, 8-15) u kojem se na početku kaže da žene sa strahom i velikom radošću primile ovu vijest.

Ono što se mi kršćani danas, dok slavimo Uskrs, trebamo doista upitati jest „zašto u nas, u nama, više nema tog straha i te radosti zbog vijesti o uskrsnuću“. Objasnio je da taj strah nije strah onih koji se boje, nego je to strah onih koji se nalaze pred otajstvom. To je strahopoštovanje koje je jedino sposobno one koji su se s tim otajstvom istinski susreli učiniti radosnima.

To je jedan od razloga zašto se zapravo danas poruka o Isusovu uskrsnuću ne čini više privlačnom, zašto se ona u ovom današnjem vremenu više ne širi kao što se širila u počecima, iako su onda bile nepovoljne okolnosti a danas imamo vrlo povoljne okolnosti.  „Ni mi sami pred tom viješću više se ne nalazimo sa strahopoštovanjem i kao da nas nekako ne ispunja radošću”, primijetio je. Dodao je tome kako je možda zato papa Franjo imao potrebu svoju prvu pobudnicu koju je napisao nasloviti „Radost evanđelja”. Osjetio je koliko je važno da nas evanđelje, a prvotno evanđelje je vijest o Isusovu uskrsnuću, učini onima koji je prihvaćaju sa strahopoštovanjem i koje ta vijest ispunja radošću, bez toga nije moguće evangelizirati niti tu vijest prenositi drugima.

Žene iz evanđelja su nakon toga otrčale to javiti njegovim učenicima. „Nakon tog strahopoštovanja i te radosti ima se potreba o tome govoriti i to navijestiti drugima”, ustvrdio je nadbiskup.

Izdvojio je još jednu stvar koja je povezana s ovim obrnutim procesom vezano uz vijest o uskrsnuću Gospodinovu, a to je činjenica da su te žene, koje su susrele Krista uskrsloga i postale prve navjestiteljice njegova uskrsnuća, zapravo bile i svjedokinje njegove muke i smrti. To je jedan od preduvjeta da bismo mogli imati strahopoštovanje pred otajstvom uskrsnuća  i da bi nas ono moglo ispuniti radošću.

Što to u konkretnom životu koji živimo može značiti? upitao se te nastavio: „Ne možemo slaviti uskrsnuće sa strahopoštovanjem i radošću ako se prethodno mi nismo pridružili Isusu u onima koji pate i umiru, ako im prethodno sa svojom kršćanskom prisutnošću i blizinom nismo bili blizu, nismo s njima suosjećali, nismo im kao Veronika otrli lice ili kao one žene nad njima plakali.” Objasnio je da bi nas ovo drugo moglo ispuniti istinskom radošću i strahopoštovanjem, potrebno je da nam se dogodi i ovo prvo. „Bez iskustva Velikog petka, bez iskustva križa i udioništva u tom križu na Isusov način, nemoguće je da nam se dogodi strahopoštovanje pred otajstvom Uskrsa i radost zbog uskrsnuća”, istaknuo je.

Nadbiskup je zatim potaknuo vjernike da danas stvore odluku da će se prignuti nad onima potlačenim, poniženim. Spomenuo je i djevojčicu koja je ovih dana „pred našim očima“ bila zlostavljana unutar vlastite obitelji. Ona je primjer onog što se svaki dan na različite načine oko nas događa, dodao je te naglasio: „Ako mi kršćani idemo nezainteresirani kako nas može susresti Isus uskrsnuli, kako možemo imati strahopoštovanje i radost zbog toga što se on podigao iz tog, što ga je Bog uskrisio, kako je Petar rekao, i učinio pobjednikom“.

Nastojmo se okrenuti prema Kristu, potaknuo je, Kristu koji u ovom našem vremenu na različite načine podnosi svoju muku, možda i u našem životu ili životu naših obitelji, kako bismo ga doista susreli i postali mu svjedoci.

Onda će se vjerojatno dogoditi onaj obrnuti proces, da će onda ponovo vijest o Kristovu uskrsnuću koja je nas zagrijala, zainteresirala, koja je nas ispunila radošću i strahopoštovanjem, postati privlačna i za one kojima smo je pozvani navješćivati, počinjući od naše djece, sinova i kćeri, unuka koje za sada, čini se, ta vijest previše ne dira. Mi se trudimo, čak ih i „prisiljavamo” da idu u crkvu i da se ispovjede za ove dane, ali to ništa ne pomaže ako im ne pokažemo kroz vlastito strahopoštovanje i vlastitu radost da se isplati vjerovati i prihvatiti tu istinu.

„Pokušajmo promijeniti sebe, vjerujem da će to biti početak promjene Crkve, a po Crkvi koja je poslana navješćivati Isusovo uskrsnuće, i svijeta u kojemu Crkva djeluje i koje je njeno poslanje”, kazao je na kraju propovijedi mons. Uzinić.

Liturgijsko pjevanje vodila je voditeljica Mješovitog katedralnog zbora prof. Maja Marušić.