Istina je prava novost.

Varaždin: Prezbitersko ređenje vlč. Josipa Špoljarića

Varaždinski biskup Bože Radoš zaredio je u varaždinskoj katedrali u subotu 10. lipnja Josipa Špoljarića iz Župe Sedam žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa u Kotoribi za svećenika Varaždinske biskupije.

„Poseban je dan u našoj Crkvi Varaždinskoj! Danas primamo dar s neba – dar svećeništva, dar za Crkvu“, rekao je varaždinski biskup uvodeći u misno slavlje.

Uputio je pozdrav umirovljenom varaždinskom biskupu Josipu Mrzljaku, svećenicima odgojiteljima i duhovnicima iz bogoslovije, župniku iz ređenikove rodne župe te svim okupljenim vjernicima u katedrali.

Pozdravio je i obitelj ređenika. „Bog daje dar svećeništva. Vi ste u taj dar uključili i svoj dar, dar vašega života: posvetili ste Josipa Bogu i darovali ga velikodušno. Neka se taj dar i dalje  odražava molitvom za njega i s njim kada god to bude moguće“, poručio je mons. Radoš.

Kazao je da je ređenje poseban dan, da ono budi sjetu na dan kad je Gospodin svoje izabranike uzeo k sebi. „Ovo je trenutak kada Gospodin želi ražariti našu ljubav prema njemu i obnoviti dar svećeništva koji nam je dao“, istaknuo je te dodao: „Ovdje smo pred živim Bogom koji želi probuditi sve pozaspalo u nama. Grijeh je onaj koji uspavljuje, koji umrtvi i  uništi. Živi Bog nas i sada može oživiti, i on to hoće svojom ljubavlju“, rekao je.

U homiliji je ređeniku poželio da zajedno s cijelom Crkvom uđe u tajnu prezbiterata, u tajnu Božjeg poziva i poslanja. „Tu tajnu otkriva nam riječ Božja. Naviještamo ju tako da se utisne u našu dušu, da ljudi u nama i po nama mogu čitati tu riječ“, kazao je varaždinski biskup.

Potom je tumačio Evanđelje koje je predloženo za ređenje, a koje se moglo čuti i u vazmenom vremenu i na svetkovinu Pedesetnice. „Uzeo sam ovo Evanđelje jer vjerujem da nam je u ušima, u našoj nutrini, u duši. Ono može postati eho našega života“, rekao je propovjednik i istaknuo kako su se lijepe slike, geste, događaji i riječi dogodili prvog dana u tjednu, u nedjelju Kristova uskrsnuća. Neke od njih je i protumačio.

„Krist je učenicima u dvorani Posljednje večere rekao: ‘Mir vama!’“, podsjetio je varaždinski biskup i naglasio da svijet možda može uzeti mir, ali jedini koji ga može vratiti je Isus. Kazao je i da su Isusove geste tople geste. „Pokazuje svojim učenicima ruke i bok, tragove svoje muke. Te geste su svježe, još ih se sjećaju“, rekao je.

„Isus je apostol Očev, Njegov poslanik. Isus šalje učenike u svijet i daje im poslanje. Poslanje koje se izražava nakon Isusovog uskrsnuća ključ je našeg svećeničkog poziva i života. Pozvani smo i zaređeni da bismo bili poslani“, istaknuo je mons. Radoš nadovezujući se na pojam poslanik „koji je kod Hebreja draga i zanimljiva osoba, tj. onaj koji predstavlja onoga koji ga je poslao, svoga gospodara. On je po svemu gospodar. On je njegov alter ego – drugi ja. Gospodar ga šalje da bude njegov drugi ja, da ga zastupa u svemu. Kojeg li povjerenja“, kazao je biskup Radoš.

Potom je taj pojam povezao sa svećenicima. „Za svećenika se kaže da je Isusov alter ego. On nije netko drugi kada je na oltaru i u ispovjedaonici. Svećenik u ispovijedi kaže: ‘Ja te odrješujem od grijeha…’ Dakle, ne ja čovjek, nego Isus u meni“, protumačio je.

„Isus je savršena slika Očeva. Toliko je transparentan da kad vidimo Njega, vidimo Oca koji ga je poslao. U taj odnos, stavlja i nas svećenike. Svećenik je pozvan biti transparentna slika Isusa Krista. Tko pogleda svećenika, treba vidjeti onoga koji ga je poslao, da u njegovim riječima čuje Isusove riječi, da u toplini njegova glasa osjeti toplinu Isusove riječi“, rekao je mons. Radoš te nastavio: „Onaj koga Isus šalje mora biti savršeno transparentan. Kroz njega mora prosijavati Onaj koji ga šalje!“

„Onaj koga Bog šalje, ne može bit zatvoren čovjek, čovjek za sebe. On u sebi nosi Božji svijet jer se Bog nastanio u njemu. Svećenik nema svoj svijet. Kada počne graditi svoj svijet, tada više nije transparentan i protočan za Boga. Naš, ljudski, svijet ne pomaže nikome. U njemu se možemo zatvoriti i neće biti dotoka ljubavi“, istaknuo je propovjednik.

„Cilj poslanja je da Božja ljubav proteče kroz naš život, da rijeka Njegove ljubavi natopi sve oko sebe. Rijeka je ona koja natapa i daje život s lijeve i desne strane svoje obale. Ako se rijeka ne čisti, može postati opasnost za druge“, kazao je biskup Radoš te podsjetio kako smo ovih dana svjedoci poplava u Domovini te da je, prema nekima, za to kriv mulj koji se nije vadio.

„Dragi brate, rijeka našega poslanja može postati jako plitka. Mulj može doći u korito našeg života. Može se nataložiti puno pijeska i šljunka i voda će se, koja je inače blagoslov, izliti i donijeti štetu“, kazao je mons. Radoš i naglasio kako život traži dubinu i odbijanje mulja i muljaže. „Ako nema čišćenja i produbljenje, prije ili kasnije naš život i poslanje postat će rijeka koja će se izliti i umjesto da donosi blagoslov, donijet će štetu oko sebe, ali i smrt za drugoga. Postanimo toga svjesni danas i svakoga dana“, poručio je.

Govoreći i dalje slikovito o koritu, odnosno kanalu koji tijekom života postaje sve plići i plići, biskup Radoš je nastojao ponuditi razlog te plitkoće korita, odnosno plitkoće u duhovnom životu. „Naše korito je sve pliće i pliće kada prestanemo moliti ili ako molimo malo. Dakle, plitkoća dolazi zbog nedostatka molitve, zbog nedostatka kvantitete i kvalitete. Molitva nije samo kvantiteta, ali potrebno je imati časove molitve.

Molitva je susret s Bogom, ona je poveznica u poslanju, sjedinjuje nas s Onim koji nas šalje. Ona stavlja riječ u naša usta. Molitva nam daje da imamo jasnoću riječi koje nosimo, da su to uvijek Božje riječi koje daju toplinu i život riječima koje izgovaramo. Ako je molitva životna, ako nas nosi, onda su riječi jasne, snažne i moćne“, istaknuo je mons. Radoš.

Osvrnuo se i na riječi arškog župnika koji je kazao kako se ljudi nisu obratili na učene propovijedi, nego na riječi koje su u sebi imale Božji dah, Božji duh. „Naše riječi mogu biti i jadnije, siromašnije, ali važno je da zahvate ljude. To, pak, dolazi od molitve koja čisti, pročišćava, koja ne dopušta da se zatvorimo u sebe. Bog nas u molitvi uvijek šalje drugima“, rekao je varaždinski biskup.

Podsjetio je okupljene svećenike i mladomisnika, ali i samoga sebe, da kao svećenici nikad nisu dovoljno zreli te da je potrebna trajna formacija. „Potrebno je čitanje i usavršavanje u teologiji, u duhovnom životu, potrebno je rasti u afektivnosti i u svojoj seksualnosti, u prihvaćanju celibata. Beženstvo se ne živi iz siromaštva nego iz obilja života. Ne živi se kao pjesma, nego kao duboko oranje i vađenje mulja iz svog života. Trebali bismo svaki dan težiti da budemo što savršeniji“, kazao je.

„Isus učenicima daje svoj dah, daje im da u njima polako zaživi, bez obzira spavali ili bili svjesni, šutjeli ili govorili. Daje im ga kako bi uvijek disali Njegovim dahom, dahom evanđelja. To disanje nije naše i ono se postepeno uči“, rekao je biskup Radoš te se obratio ređeniku.

„Dao Gospodin da cijeli tvoj život dišeš evanđeljem, toplinom koja izlazi iz daha Onoga koji nosi život: dahom ljubavi, dobrote, otvorenosti, dahom koji dolazi od Oca. Neka to Gospodin da tebi i svima nama koji smo ovdje okupljeni“, zaključio je biskup Radoš.

Nakon homilije uslijedio je obred svećeničkog ređenja. Varaždinski biskup zaredio je za sveti red prezbiterata vlč. Josipa Špoljarića, njegov župnik zajedno s biskupom odjenuo mu je misnicu te se mladomisnik pridružio biskupu, predsjedatelju slavlja oko oltara u euharistijskoj službi.

Na kraju mise mons. Radoš je rekao da je Božji blagoslov najljepša čestitka i najljepša želja. „Želim kroz taj blagoslov našem mladomisniku da ga Bog trajno prati, da bude transparentan: da svi koji ga čuju i vide, da prepoznaju da su to Isusove riječi, da im nosi njegov život“, rekao je te čestitao obitelji i župi i pozvao da i dalje mole za duhovna zvanja koja su „dar s neba“.